Glupane, mrzim te koliko mi nedostaješ. Glavu bih ti sačmom prosula, samo jer se ne pojavljuješ. Mrzim te, mrzim te koliko te želim, Glupane, glavu bih ti sačmom prosula u tisuću komadića i sve ih ponovno složila u tu savršenu dobrotu od tebe, Glupane, nazovi me, nasmiješi se, volim te.


Crno-bijeli pas. Samo obrnutih boja. Ti, koji si dobrano već upio sunce prošaran kapljama mora… Ližem ti tijelo, slano od boli i želje mnogostruke, Putene strasti, valovi spori I sunce što pomalo gasne… Oblaci čulni, pjevaju nijemo pjesmu srpanjske noći, Prizivaju zvijezde da nebo obaspu i mjesec da nad nama gori. Čuju se zvona, tri…


nikako ne mogu da pišem samo ptice pjevaju   u tišini spokojna jezera i narcis, gle, umiva se na rubovima i oči se u očima zrcale a ne prozbore ni riječi   i čuva se u dubini ono što diše što kuca što ritnički pulsira kroz viskoznu vodu, pa znaš   i kap po kap…


Sanjaj dok te jutro ne probudi, dok zrake sunca ne škakljaju nosić, dok ne dođu vijesnici dana po tebe u snove, šarene snove, mirne snove.    


Prasni u smijeh. Prasni u smijeh, jer ja ovako ne mogu više. Prasni u smijeh tim mekanim obrašćićima i rumenim mačjim šapicama.   Prasni u smijeh, jer dok ti odbijaš jesti i zaspati u kasne sate (a umor ti boji lice u plavo)   Ja ostajem bez mača i štita i plana bojne akcije, moj…


Ponekad istina, ponekad manje. Prolaze rane, čini se, nekada vrijeme stane… i oblaci utihnu, sklone se sa strane pa tvoja ljubav odjednom se stvori, u meni, na čas. pa znam mislim i ja o tebi ne prođe ni dan… A opet, tako si stran, tako si stran i dalek, gdje su sada oni vali kako…


Neka nova, beznačajna poglavlja, ona koja se čitaju u vlaku, čijeg autora ne pamtiš, što si ih jeftino platio, da bi jeftino ubila dosadu. Zveckanje stakla, koketna konobarica, svejedno gledaš u mene, preko stolova, napeto diše polutama. Nikad nisi bio bogzna što, brzo će proći ova noć, prihvatila sam igru čim si ušao u prostoriju….


priđi bliže. ne paši se. ne nosim noćas skrivene namjere u rečenicama ni otrovne primisli u pogledima. sjedni, tu, kraj mene. ne plaši se mojih riječi, ni mojih ruku, jer sve što one danas mogu su mekani i mazni tokovi vode za tebe…


dok se tijela djece pronalaze u rijekama ti sjediš nasuprot mene i plačeš o slobodi   zamisli ih, siva, ranjavana izgužvane kukuljice duše bez života nekada  su nekome bile kćeri, sinovi ili majke očevi, braća, prijatelji, djedovi ili bake, zaposlenici, poznanici, susjedi, s nekime su dijelila klupe, ta tijela nekome su šaputala “volim te”  …


umjerenim pokretima fine mehanike (školovan nekim prošlim stoljećem) pedantno brišeš riječi rečenica polako odlazi u prošlost… gledam te i mislim “tko je ikada rekao da ne možemo vratiti vrijeme…” pa eto, pišeš i brišeš naoko jednostavno vraćaš bjelinu papira u prvotno stanje bivanja… uz neke druge brojeve, on postaje isti je li to ciklični put…


sinoć se sunovraća na moja ramena dok otvaram oči i gledam topot kiše, žurne kapi na mutnom staklu prene me tijelo kraj mene. hladan tuš, hladne misli gorka kava i krivi muškarac. dok se razlijevam kao suviše vodena tempera na glatkom papiru uz jeftinu pop glazbu nedjeljno-jutarnjeg radia, (onu dovoljno beznačajnu da me ne dira)…


Kako divno bilo bi reći: Nakon svih tih suza, Pohrlili su jedno drugom u naručje. Divno bilo bi vidjeti ih Kako zaboravljaju sve te tančine I izmišljene nesuglasice, Proizašle iz njihovih teških, Umjetnih zidova. Onih plastično stvorenih U strahu Jedno od drugoga. Kako divno bilo bi noćas Da plaču zajedno sakriveni Od svijeta što ih…


mrzim, kada za tobom tragam u krhotinama svugdje prije nego ovdje i kada si sav, takav nekakav, nikakav   i mrzim kada su svi puni osim nas i kada gledam lijepu ljubav i smijem se a ti se smiješ samnom   i znamo znamo samo otić, zamaskirati svijet zavejan boli samo bol i mi pa…


police prožete teškim mirisom muke jastuci natopljeni vodama i svi ti pozivi   bačeno.   sve te tajne, šaputanja dodiri i tišine   bačeno…   sve te večeri i riječi svi ljudi u našim pričama svi sinkronizirani dani, pjesme i poezija…   sve rijeke, mora i oceani strasti u besvjesti i sve čaše u zraku…


Haljine bespuća i šum vjetra u daljini I pokisao i suh i tužan Čekao te u vazi Slušali smo šum vjetra jutrom Ja sam pila kavu, a njemu si nedostajao Nisam znala kako da mu objasnim Jutrom Da si gdje drugdje danas I djevojkama drugim Donosiš ljiljane za društvo uz kavu.


Prihvaćam šaku zemlje za svoje tijelo i puno prostranstvo duha u obzoru. Svijet ne leti onima koji ostaju mali a zagrljaj lišća šapće: prostri se. I da je trebalo više, bilo bi – samo se koncizno susrećem sa obavezama, vrijeme što preostaje darujem svijetu, uvijek velikodušnom za duh u cvatu. A Vas, još jednom, ljudski…