O kako sam trebao to jedno piće sa tobom, kako sam trebao taj jedan susret.  . Žudio sam za time – mislio sam da je to dostižno; za tobom ne smijem žudjeti – ti si mi nedostižna.  . Za tobom samo čeznem, zbog tebe nestajem.  . A onda – ne može se nestati, zbog nečega,…


Otvorio sam stisnutu šaku u kojoj čvrsto držim pijesak ljubavi – ostalo je malo. . Kada se okrenem,vidim ga prosutoga kao trag u vremenu; blistavo krasi dio životne staze, ali nije ga moguće ponovo prikupiti. . Vrijeme okamenjuje jedan trag koraka u njemu; vrijeme ispire jedan trag koraka u njemu. Da li će ga okameniti…


Tako je teško nanovo izgraditi sebe – nakon tebe. (ili su to bile samo rijeci – ne ti?) . Treba mi cijelo nebo – da se rasplinem u njegovim oblacima; . treba mi more – da se rastopim u njegovim valovima. . I onda da se, iz neba i iz mora, sastavim opet – negdje,…


Ljubav je nešto što se događa – ili ne događa. Prijateljstvo je nešto što se događa – ili ne događa. Vino je nešto što se, na sreću – može kupiti! I uživati. Bez borbe, bez patnje, bez boli – osim, možda, malo, idućeg’ jutra!


Tražeći načina kako da te zadržim u sebi, nalazim kako da te otpustim. Onda i njega izgubim, zaboravim. Ne znam kako to učiniti – niti jedno niti drugo.


Svaki puta si tu kada me nešto dirne, kada dopre do mene slika, riječ, glazba prigušena. Svaki puta kada suza navre ti si u njoj uronjena. – (hvala Srceko 🙂 )


Samo smo vrijeme. Kada dopustimo biti to, sve nestane iz nas. Ne dopuštamo – samo da bi još nešto bili: ono što nismo, a želimo biti, ono što nismo, a mogli bi biti.


Da mogu, da smijem, borio bih se za tebe i rukama i nogama – zadržao te zagrljajem, hodao sa tobom brzo kako ti hodaš. Ali ostalo je samo srce, a ono dovoljno nije. Ne zamjeri mu – dijeli svoje osjećaje sa srodnim dušama. Traži ih, treba ih, ali tebe čuva od svih.


Život traži istinu, smisao, u životu. Samo tamo i može. A možda je istina u kamenu. Kamen ju sigurno tamo traži. Samo tamo i može.


Kamo sve nestaje… Nestaje iz ruke, baš kada izgleda da nešto čvrsto držiš. Nestaje iz srca baš kada se srce time smiri. Kamo mi nestaješ… Da li duboko u mene ili daleko od mene… Da li te prikrivam da te sačuvam… Da li te udaljujem da trajem… Moji su stihovi niodčega – čudom stvaraju nešto….


Praznina. Priznajem sam sebi: ne znam što staviti na to mjesto. Ne znam niti da li nešto želim staviti. Govorim li ovo o tebi? Niti to nisam siguran. A ti? Trebaš li ti da govorim o tebi? Ja – ili netko. Osjeća li se život samo kada se govori o nama? Govori unutra, govori u…


Nešto je u meni jače od mene samoga. To me drži kraj tebe. Da li si ti odgovor na sva moja pitanja? Ne odgovaraj, ne možeš na to odgovoriti, to je drugačije pitanje. Došlo je nakon odgovora, došlo je nakon tebe. Pusti neka bude, dodir je  sa životom.


Stao sam potpuno. Od kada sam počeo shvaćati da ne mogu ništa napraviti da te zadržim kao kotačić u mojemu mehanizmu, moje kretanje se opet počelo zaustavljati. Pokušavam zaštititi i tebe i sebe, da ne budem naporan niti tebi niti sebi. Pokušavam raspršiti misli koje ne dolaze sa dobrim namjerama.  Ne znam,  samo,  što staviti…


Moram sve dalje od tebe. Moram te zadržati onakvu kakva mi trebaš. Znam, možda strašno griješim, ali moram sve dalje od tebe. Ono oko tebe nije dobro za mene. Srce prečesto biva povrijeđeno, prečesto osjeća da ne može biti prihvaćeno. Naši razgovori su rijetki – dugi, a tako kratki. Moram, moram sve dalje od tebe….


Moja su jutra čežnja, moja su jutra sabiranja krhotina za sastavljanje dana. Lijepim ih tvojim likom, na okupu su tvojom snagom. Stavljam dan pod stakleno zvono pažnje, čuvam ga od pukotina stvarnosti, od boli nemogućnosti. Ti uljepšavaš druga nečija jutra. Zavidim im, priznajem, ali ne želim im te oduzeti – porekao bih tako tebe, ti…


Srce ne zna od tebe. Ostalo je pred tvojim vratima i ne zna mi se vratiti, ne mogu ga više nikome pokloniti. Ali ne kuca više na tvoja vrata, stoji samo i osluškuje svaku riječ, svaki glasa ton. Motri svaki pogled, svaku tugu, svaki osmijeh. Strepi, malo strepi, da ne klone u san. Da ne…


Moram te stalno ponovo zaboravljati da bih mogao biti. A osjećam da nisam kada te zaboravljam. Moram brisati iz sjećanja tvoje umirujuće lice, a trudim se u sjećanju zadržati svaku njegovu crtu. Morao bih preskočiti zaboravljanje – morao bih uroniti izravno u zaborav. Ovako sebe nikada neću osloboditi – guram te od sebe i privlačim…


Ne znam kamo vodi kada započinjem. Ne znam zašto osjećam da moram. Ne znam da li bih smio. Skoro da ništa ne znam. Nešto u meni ipak zna – zna da si ti dobro za mene. Sva moja neznanja vode me k tebi, u tebi sebe stalno spoznajem.


Pomalo je čudan osjećaj osjećati se dobro. Skoro zaboravljen. Ali živim sada, gledam oko sebe i nemam razloga ne biti zadovoljan. Ti si tamo,  znam da si tamo. Čuvaš moj mir,  iako to niti ne znaš. Kada ti pažnja popusti, znati ću, vratit’ će se moji nemiri.     21.04.2013


Danas je glazba od komada stakla. Zabijaju se bolno u unutrašnjosti glave. Ne podnosim. Isključujem. Osjećam sebe, konačno, nakon dugo vremena. Osjećam tjelesnu bol.   13.04.2013


Hej Ti ! – zašto sve ovo? Jer sve gledam drugim očima? Jer knjige drugačije doživljavam. Jer filmove drugačije vidim. Jer ljude drugačije shvaćam. Od kada tebe znam.


Ne trebam te danas, ne moram te vidjeti, čuti. Ne moraš biti kraj mene. Sa mnom si, sa tobom sam, u mislima. Neću te zvati niti dugo niti kratko – neću te zvati, a onda ćeš mi, znam, opet zatrebati. Ne jače, ne više, jer to ne može, ne smije biti. Samo opet.


Uz svako zadovoljstvo si mi, uz trenutak u filmu, uz riječ u pjesmi. Uz sve što me dirne si mi. Izroniš niotkuda pa plivaš u mojim trenucima. A zapravo te i ne poznajem, ne dopuštaš mi to.


Što me to tako smiruje? Misao na tebe? Udah? Opet strepim… Trebam li te? Gubim li te? Sve si me naučila – i ne učeći me. U meni si, zato mogu bez tebe. Sa mnom si i kada sam sam. Jesi li to htjela? To – da mogu bez tebe? Samo pitanja, a došao sam…