Author: Hec420

I want to ask you something, and please don’t start laughing because I am really serious, but your smile is welcome, always, of course. Now…you know… These days I feel lonely so would you be mine one and only valentine..?

Amore, sine Marsa i Venere, ti gađaš kao da nisi bog. Mene si opet promašio, strijelom zlatnom u srce pogodio neke druge ljude, Kupide.

I am trying to tame my minds when I remember because of all bad sides and now I have much better, but somethimes I really feel her like some phantom pain, something that once was here and left an error in my brain.

Jesi opazila kako noć uzme dan na nebu u tmurne sutone zime i kako zazebu obrazi rumeni zato što je hladno? Desi se neprimjetno pa i ako nisi, svejedno… Jesi opazila kako dan uzme noć na nebu u vedre zore zime i kako zazebu dlanovi prazni zato što je hladno? Desi se neprimjetno pa i…

Prolazim katarzu kroz špalir suncokreta dok na kraj svijeta joj trčim u zagrljaj.

Kvariš rutinu kišnog ponedjeljka suptilnošću svog pozdrava, kriptonite mojih pjesama, sve ostavi kako je.

U sjenovitom gaju na putu kroz livadarke se jamičarke sunčaju, za kasna proljeća, a u graba debelog hladu toplokrvni faun svira flautu.

Tupi pogled zabijaš kao u jastučić iglu, a to o čemu razmišljaš ko da piše ti na čelu. Zadrži si te riječi, već su pale na empatiju, dok me gledaš u oči tvoje te izdaju.

Pogledat ću do kraja onaj dokumentarac o kondorima i patkama, ljamama i pumama, u kojem kaže Neruda: “Tiha je, mirisna i zapletena Patagonija. Pustinja, planina i kišna šuma u zemlji vatre i leda.” Ima tri epizode. Možda budu pingvini…

Ti nisi ovdje, moje su ruke prazne. Grle oblake i zalaske zubatog Sunca.

Dobra mi je tišina zadnjih dana. Ne pitaj me ništa. Volim kad se usta ne miču jer riječi loše utječu na tišinu.

I’m losing my mind and going insane, ’cause cannot defend against sore bane of venomous carnivore who’s feeding with my inner core, always hungry and wanting more, he just goes roar roar roar…

Kada joj pogledam oči, daltonistički, čini se, još uvijek su zelene, iako nisam posve siguran, ali kada bi me pitala grimizna ili purpurna, rekao bih, nedvojbeno, tirkizna.

Volim večernje duge šetnje po mokrim ulicama i u blatnjavim tenisicama volim šutati kamenje. Navečer volim prošetati ovuda, preko bljuzge i makadama, susresti se sa ljudima, psima i mačkama koji pozdrave, laju i skaču preko ograda. Kad je nebo puno zvijezda volim šetnje mokrim ulicama, hodanje po lokvama i pucanje leda. Volim ulice moje Mošćenice,…

Kada me noću oko četri probude ružni snovi, na sjevernoj hemisferi rastu visoki borovi puni češera i smole, a sa moga prozora vidi se Venera na istočnom nebu.

Sve ono što bi, pragmatično, sad stalo u vers, razvukli smo kao scenaristi maloumne telenovele čiju dramatičnost prate, u slobodno vrijeme, meni nepoznati ljudi.

Ova pjesma je noćna, napisana pod svjetlom ulične rasvjete uz zavijanje pasa, dim cigarete i malo sna koji na oči pada. Ona je uspavanka za mene, umornog pjesnika, puna zvijezda i srebrne mjesečine. U njoj su još sova i božićne lampice na prozorima. Ova pjesma mi je ove godine prva pa vam svima sretna Nova!

Last night, before falling asleep, I was thinking about your sweet smile and ruby lip, ruby as a gem, it really is,so would you mightgive me a kissbefore another night? ‘Cause I couldn’t get you out of head, I was rolling, fondly, in bed and just thinking that you are so cute.

Učinilo mi se,na tren,da je među namadivovska zavrzlama,pretila i klempava,sa razdvojenim zubimai musava. Sretan sam što nije.