Author: Hec420
Puno je vode od onda proteklo ispod mosta i vrsta novokaledonijskih papagaja je istrebljena. Ti više nisi kao onda ista, sada si odrasla žena. No vratimo se na papagaje. Ako ne znaš gdje je Nova Kaledonija, istočno je od Australije i dom je tih papagaja plavih i zelenih boja. Zapravo, nekad im je bila sigurno…
Djeca su stavila na prozore čizme jer dolazi Sveti Nikola i Krampus ide s njime. U crvenim saonicama koje sobovi vuku po nebu Sveti Nikola stiže sa poklonima, a Krampus nosi šibu.
In Autumn, maybe, is hidden Spring, purple flowers under yellow leafs, but about it, dear, you know nothing nor broken heartedness, woes and griefs. I’m not bad, maybe, as you think, there is, maybe, more good in me, but about me, dear, you know nothing and you won’t even try to see.
Tvoje bijelo tijelo se cijelo naježilo. Danas je vrlo hladno za ležati gola i nepokrivena. Pričaš o temperaturi Venere i opet tražiš od mene nešto toplo, znaš da volim metafore. Inspiriraš me, kažem, evo ti popluna.
Wolfganže Goethe, tvoga Vilinskog kralja ću prepisati na papir, promijeniti poredak riječi i uvesti neke nove motive kao npr. brijestove, bajunete, potok i malene dlakave životinjice. Modificirat ću njegove vilenjačke gene pa će tako zavladati goblinima, biti vojvoda duhova, a možda mu i spol promijenim pa postane vještičja barunica. Nitko, baš nitko, pa čak ni…
Nisam alkoholičar nego sam dipsoman, noćima se budim dehidriran. Najdraža mi je, doduše, alkoholna cuga, ali može, dapače, i neka druga. Popijem ja i čašu vode, ali u suštini sebe osjetim suštinu koja tijelo kao koplje probode pa ubodne rane liječim u vinu. Često si skuham i kavu crnu u koju ponekad dodam…
Potrebne su mi promjene u životu. Naplatit ću si visoku disarinu, spavati do četri sata dnevno, pisati slobodnim stihom i jesti samo hranu bez glutena.
I. Torre Mare kapetane “Torre Mare, Torre Mare, vraćam se iz Misuarte, prodao sam bijele plahte, svilene, svilene. Torre Mare, Torre Mare, zaradio sam silne pare, srebrne, srebrne.” Tako je pjevao moj suputnik kada smo se vraćali kući iz Misuarte. Putem je pokupio morsku bolest. To mu se dogodi uvijek kada plovimo, a kaže da…
Tišina zavučenog haustora. Ritam kapljica. Škripanje vrata koja otvara pokisla mlada gospođica u tridesetima, kožnim blatnjavim čizmicama i jeans hlačama poderanim na koljenima. “Napokon doma” misao je u njezinoj glavi. Ulazi i hladno varivo podgrijava za večeru. Pokraj kamina ju sivi mačak čeka da zapali vatru. Sa pojačanog televizora studio laughter američkih sitcoma joj jasno…
Bijela jutra studenska puna smijeha dječjeg, stari dida čisti snijeg, a unuk pravi snješka.
Ledeni vjetar puše prostranstvom koje izgleda kao tundra. Iz smrznute ilovače rastu šaš i visoke šibe. Zamišljena osoba stoji i promatra prostranstvo sa panja srušene vrbe. Pogled u daljinu ne odaje ništa. U zjeni ostaju zaleđene emocije. Magli se dah iz usta, a na vjetrometini postaje sve hladnije.
Barka Ribarska, drvena Plovi, ljulja se, tone Razbila se o stijene Olupina
Predugo mi je trebalo da napišem ovaj stih, čak dvadeset i dvije godine; previše ih je potrošenih na misli besmislene. Prebrzo su prošle dvadeset i dvije godine, kao što prođu treptaji. Čini mi se kao da nisam ni imao kada misliti jer sam previše maštao o svemu što više ne postoji.
Nema mjesta ni klime na svijetu u kojima se skokuni nisu prilagodili životu člankonožaca koji jedu mikroorganizme što se, kada ih skokuni ne bi pojeli, pretvore u humus na sibirskoj stepi ili u australskoj pustinji. Zovu se skokuni jer preskaču do sto puta veću udaljenost nego što je veličina njihovog tijela, a sa tim skokom…
Gdje li si nestao gospodine franklinu? Jesu li te oteli izvanzemaljci kao što su jednog ljeta, onako iznenadno, oteli mog susjeda Prleta kada je otišao u trgovinu po kranjske kobasice ili si u velikom gradu na kurve i piće potrošio novce i sada prosjačiš na ulici? Gospodine franklinu, jesu li ti se drakule, u…