Pazi lijepa djevojko, nakon leta, kad dođeš u Meksiko da tvoja ljepota ne bi kriva bila za ratove meksičkih kartela. Za nju bi ratovali Juarezi i Los Zetosi, sebi bi te uzeli kao da moja nisi.
Autor: Hec420
Smrtonosna klopka sa komadićem pljesnivog sira, kod šuplje cigle napeto čeka da katapultira kad miševi navale.
Kada se za vikend dosađujem i osjećam jadno odem u underground na techno gdje rozi me vozi, ne mislim o ničem, misli su mi u ekstazi i plešem.
Večeras mi strašno godi u zamagljeno proljeće šetnja po šumskoj livadi, gdje je porušano drveće, postavljeni dalekovodi i spava bijelo cvijeće. Uplašila me se srna i bježi među hrastove, do lakog sna preskače bijele cvjetove.
Zaključan u toaletu u knjižnici otvaram knjigu na wc školjci i na Baudelairovom sonetu crtam tanku, bijelu crtu. Prve stihove Uništenja ona skriva, pošmrčem ju i krenem ih čitati: “Uza me je demon, što me stalno prati, Ko zrak neopipljiv oko mene pliva.” Zatvaram knjigu i prije nego otvorim vrata, u džep stavim…
Buklo žbunje crvenog gloga i pustilo trnje da ga čuva od svega. Na graničicu mu sletile dvije raspjevane sjenice i dok su pjevale jednoj trn probode srce. Padne crvena kapljica, crvenija od gloga. Druga je sjenica htjela odletjeti, al probode trn i njega i tako su prestali pjevati.
Dok joj ulicom trčkaraju debeli mačori i gusjenice postaju noćni leptiri, nju ne zanimaju romantične večeri. Dok miriše travanjska pokošena trava i u pratnji cvrčka slavuj pjeva, nju ne zanima romantika, ona spava.
U ovoj šumici čovjeka nije bilo već osam mjeseci. Tuda je prolazilo samo osam veprova. Zemlja je puna tragova od svinjskih papaka, perja očerupanog fazana, otrovnih kukurjeka i nagaznih mina.
Na nebu sada nema puno zvijezda. Noć je gotova. Mjesec blijedi i polako nestaje. Rana zora je. Oblaci gore. Crveni se nebo u svitanje zore. Iz svega glasa kukuriče pijetao. Suši se rosa.
Mislio sam opet u sutonu da čujem tebe, glasno nasmijanu, a krekeću žabe. Mislio sam opet u sutonu da vidim tvoje lice, tebe nasmijanu, a reže psi lutalice. Mislio sam opet u sutonu da si mi blizu, da te ljubim nasmijanu, a komarci grizu.
Bio sam sretno dijete, pa se rado sjetim djetinjstva. Najviše mi fali igralište. Sada je grbavo kao njiva. Sada je livada po kojoj raste žuto cvijeće i zelena trava. Lijepo se sjetiti dana iz tog perida života, spuštanja sa tobogana, lovice, nogometa, traženja djetelina sa četri lista… Kada od gola do gola prošetam…
Prolazi ponedjeljak dok guštam u cigareti u stolcu za ljuljanje. Ovaj se trenutak nikad neće vratiti, a ja kao da imam vremena na bacanje, slušam kako cvrči cvrčak. I on će jednom prestati pjevati, kad ode na spavanje, a i život nam je kratak pa vrijeme treba iskoristiti na guštanje.
Na kričavo zelenom zidu šareni se slika nepoznatog umjetnika i prikazuje mrtvu prirodu. Naslikani na platnu u plavoj vazi, bijeli sljezi ne venu.
Udarcem kljuna od koru jasena, crna me žuna probudila iz sna. Ptico malena, tu ćeš biti sigurna kad sletiš umorna sa nebeskih visina. Ti si ptica slobodna, al ostani tu dugo vremena, i ovog toplog dana i kad noć bude hladna.
Ofarbali smo jaja u puno šarenih boja i sad idemo baki i djedu u posjetu. Baki ćemo pokloniti žutu, a djedu plavu pisanicu. Djed toči u čašicu domaću šljivu, baka nudi pivu, skuhana je šunka, a prije doručka idemo na misu zahvaliti Isusu što je raspet da otkupi svijet.
I gledam ja to jutro, i nek mi nije bistro, sretan sam što ga gledam i još se ne dam, a podne boli u ludoj glavi. U vatri se ova cigareta pali i gasi se u pivi.
Jutros pronalazim inspiraciju u rock zvijezdama. Ne u onima što pjevaju, nego u rozima. Sve mi treperi od zemlje do neba, divlji sam ko zvijeri i miran kao beba.
Baš je trebalo ovih pet minuta pljuska da ispere crnilo iz bijelih oblaka, crijep sa krovova, toplinu sa hladnih dlanova i slani trag suza sa blijedih obraza. Da noć nije pala sigurno bi se duga na nebu pojavila. Da suza nije slana ne bi bilo traga da je isplakana.
Pala je večer. Sam sam. Nisi ovdje. To je fer. Ja tamo nisam. Ne znam gdje. U nekom si škotskom gradu. Stalno si na aerodromu. Čekaš večer. Čekaš avion za Kanadu. Ja sam danas čekao pjesmu. To je fer. Tko čeka taj i dočeka. Dočekali smo večer. Ovdje su zvijezde počele sijati. Ti…
Radio svira, kraj otvorenog prozora sjedi kukac, moj novi kućni ljubimac. Zove se Mate i imam ga od subote. Mate se voli maziti, antene su mu se počele tresti od dodira toaletnog papira. Mate je smrdljivi martin. Sviđa mu se slušati Magazin, antene mu se tresu. Radi se o plesu kojeg plešu smrdljivi martini…
Rosana, popio bi litru vina dok si popila pivo, ali bilo je zanimljivo pričati o shinigami Ryuku kako jede jabuku, tetovaže u boji ili crne i o mačkama i imaš simpatične rupice na obrazima.
Pišem stihove za vrijeme sunčanog jutra. Na radiu svira hit iz 2001. Ljubavna balada u meni budi leptiriće i ovaj dan mi izgleda kao rano proljeće, a još je zima. Gotova je pjesma i u meni se budi nostalgija, al bitno je da Sunce sija.
Bila je kasna zima. Čovjek je bio u ribama, u čizmama i šeširu, na dubokom jezeru. Stavio je na udicu malu ribicu, a druga riba ju je zagrizla. Njihova borba je trajala pola dana, dok nije pukla struna.
Pušim topa, noć lagana, snijeg se otapa. Parkić osvjetljava mjesečina. Da bar ljuljačka nije mokra, ljuljao bi se do jutra.
Po jakoj mjesečini se vidi jasno mjesec puni i da mu je nešto smiješno. Da nije patka? Mjesec joj se smije iznad oblaka, cijelu noć ne prestaje. Po jakoj mjesečini mu se vide oči, nos i usta. Ne vide se zvijezde, noć je već previše žuta. Ili je patka ili nije ništa,…