I want to ask you something, and please don’t start laughing because I am really serious, but your smile is welcome, always, of course. Now…you know… These days I feel lonely so would you be mine one and only valentine..?
Author: Hec420
Amore, sine Marsa i Venere, ti gađaš kao da nisi bog. Mene si opet promašio, strijelom zlatnom u srce pogodio neke druge ljude, Kupide.
I am trying to tame my minds when I remember because of all bad sides and now I have much better, but somethimes I really feel her like some phantom pain, something that once was here and left an error in my brain.
Jesi opazila kako noć uzme dan na nebu u tmurne sutone zime i kako zazebu obrazi rumeni zato što je hladno? Desi se neprimjetno pa i ako nisi, svejedno… Jesi opazila kako dan uzme noć na nebu u vedre zore zime i kako zazebu dlanovi prazni zato što je hladno? Desi se neprimjetno pa i…
Prolazim katarzu kroz špalir suncokreta dok na kraj svijeta joj trčim u zagrljaj.
Poslala mi je sliku porezanog palca i okrivila zloduha za loše stvari koje joj se događaju. Rekla je da se taj podli i prepredeni stvor dobro zabavlja u njezinom stanu. Pozvala me da dođem te večeri da bi joj povjerovao u priču i ja sam došao. Kada je otvorila vrata na četvrtom katu bila je…
Nakon laminata, pločica, lamperije i ormara, na red za demoliranje gradskoga stana u Petrinji došao je još jedan ormar. Njegov je red, kao i red drugih ormara, trebao doći jučer, ali njega jučer kao da nije bilo tu. Danas nisam imao akicu pa sam vijke, zašarafljene u zid kroz ivericu, izvadio šarafcigerom, a samo jednoga…
U sjenovitom gaju na putu kroz livadarke se jamičarke sunčaju, za kasna proljeća, a u graba debelog hladu toplokrvni faun svira flautu.
Tupi pogled zabijaš kao u jastučić iglu, a to o čemu razmišljaš ko da piše ti na čelu. Zadrži si te riječi, već su pale na empatiju, dok me gledaš u oči tvoje te izdaju.
Pogledat ću do kraja onaj dokumentarac o kondorima i patkama, ljamama i pumama, u kojem kaže Neruda: “Tiha je, mirisna i zapletena Patagonija. Pustinja, planina i kišna šuma u zemlji vatre i leda.” Ima tri epizode. Možda budu pingvini…
Dobra mi je tišina zadnjih dana. Ne pitaj me ništa. Volim kad se usta ne miču jer riječi loše utječu na tišinu.
Kada joj pogledam oči, daltonistički, čini se, još uvijek su zelene, iako nisam posve siguran, ali kada bi me pitala grimizna ili purpurna, rekao bih, nedvojbeno, tirkizna.
Volim večernje duge šetnje po mokrim ulicama i u blatnjavim tenisicama volim šutati kamenje. Navečer volim prošetati ovuda, preko bljuzge i makadama, susresti se sa ljudima, psima i mačkama koji pozdrave, laju i skaču preko ograda. Kad je nebo puno zvijezda volim šetnje mokrim ulicama, hodanje po lokvama i pucanje leda. Volim ulice moje Mošćenice,…
Sve ono što bi, pragmatično, sad stalo u vers, razvukli smo kao scenaristi maloumne telenovele čiju dramatičnost prate, u slobodno vrijeme, meni nepoznati ljudi.
Ova pjesma je noćna, napisana pod svjetlom ulične rasvjete uz zavijanje pasa, dim cigarete i malo sna koji na oči pada. Ona je uspavanka za mene, umornog pjesnika, puna zvijezda i srebrne mjesečine. U njoj su još sova i božićne lampice na prozorima. Ova pjesma mi je ove godine prva pa vam svima sretna Nova!
Hey, black eagle,royal and regal,up abovethe dreamsI saw you flyingin early winter morning. You gave me, for song,an one black featherfrom your magnificent wingwith which I’ll write a letter,in verses and rhymes,for my remote love.
Točno me među oči pogodio refleksivni metak. O kako je lako povučen okidač, mislima, bez riječi. Htio sam pustiti vrisak, a glasiljci su na tren pukli. Posrćem kao ranjena divljač dok bježim od misli.
Ti si kraljicabila, ja dvor bio sam tvojmais jamais encore. Ja zatvorenik,ti zatvor bila si mojmais jamais encore.