Čovjek

Opet padam si u očimaI dopuštam da se svi moji strahoviOstvare u svojim najgorim oblicima.Teško je biti grješnik,Još teže je biti svjestan svojih grijeha,A najteže je ne smoći snageOduprijeti se istim.Svjestan sam sebeI pokušavam se mijenjati,Ali sve ostaje samo na pokušajima.Metoda pokušaja i pogreškeSe ponavlja i ostaje dokazDa je ljudska glupost nemjerljiva. Ostaje mi utjeha…


Smisao

Na granici boli i užitka Tražim smisao u nama. Ne mogu ga pronaći u sebi. Osjećam da te gubim, A upravo ti si bila smisao. Ne znam da li osjećaš isto, Ili postajem samo jedan u nizu Od onih što su izgubili dodir sa stvarnosti I postali žrtve vlastite zablude.


Pojest će me zvijeri I ukrast će mi ovo malo slobode Što me zagrlila posljednji put Da mi razbije strah od preživljavanja I pokaže smisao življenja. Ostat će dio mene, Dovoljno vrijedan da se ostvari do kraja.


Život

Zdrobi me dlanovima I prospi poput praha U crnu zemlju. Možda iznikne novi život, Tamo gdje se jedan Već odavno izgubio. Ne treba puno sunca Niti puno vode, Samo malo hrabrosti Da se nove misli rode.


U smrad svojih grijeha Bezvoljno tratim vrijeme I puštam da nestaje polako Ovo malo ljudskosti Što ostalo je u meni. Više ne tražim odgovore Na nepoznata pitanja. Ne zanima me tko sam. Čujem ponekad Kako hihoću se iza leđa, Ali više me ne smeta, Više me to ne vrijeđa.


Tisuće iskrivljenih lica I samo tvoje s naznakama ljepote. Bezobrazno su napadni Krvoločni lešinari. Ne ostavljaju ništa iza sebe, Ni zlato ni prašinu. Nisu vrijedni spomena, Slova ni riječi. Glupost je neuništiva, Ali vrijeme sve liječi.


Nema me

Večeras slušam tišinu I smijem se u mraku. Nisam lud, Samo sam na putu Da to postanem. Nema zadnje cigarete Ni zadnjeg pića. Nema oproštaja. Nema ni mene, Već dugo vremena.


Sjeta

Vrijeme tiho teče I to je jedino dobro. Uvijek ima boljih i lošijih dana, Ali prođu i jedni i drugi. Tako je i s ljudima, Samo rijetki ostaju u sjećanju. Naše vrijeme je prošlo, Ostala je samo sjeta.


Uzet će ti dušu za par riječi. Preduhitrit ćeš ga i ostaviti, Ako si dovoljno pametna. Ne poznaje ljubav U smislu koji tražiš. Samo onu iz koristi. Uzet će sve najbolje od tebe I onda te zgužvati kao papir, Ako ne uklopiš se u formu. Vrijedna si koliko i riječi. Potrudi se da ostane bez…


Nije vrijedno mojih riječi, Krvi, znoja, suza. Nije vrijedno reakcije. Otrovao sam se, Nedovoljno da ne budem svjestan Tragikomedije oko sebe. Nije mi ni krivo, Nije vrijedno toga. Kolektivna euforija Stimulirana iza linije otpora Splasla je u još jednoj sparnoj noći I ostavila pustoš iza sebe, Uz tek poneki trzaj Poluživih tvorevina I uz prizvuk…


U moru života Bacaju me valovi Na sve strane. I kad smiri se vrijeme Ostanem plutati sam. Ošamućen i bezvoljan. Nema cilja na mom putu I nema plana. Bitno je samo preživjeti.


Postala si ozbiljna žena, Dođe to s godinama. Moram ti priznati, Nisi mi draga ko prije. Počela si shvaćati život, Barem tako misliš. Ti ne misliš. Ti znaš sve o životu.


Glupost

Nisu sve riječi za svačije uši, A ja ih uporno dijelim svima, U svojoj naivnosti, neznanju i gluposti. Velikodušna je glupost moja. Svaki dan me podsjeća da postojim I uzalud pokušavam pobjeći. Teško je protiv sebe, Još teže kad povrijediš voljene.


Svoj

Puno je pametnih U ovom svijetu ludih. Ne, ja nisam jedan od njih. Ni vaš, ni njihov. Js sam svoj. Nedovoljno pametan da razumijem, Dovoljno glup da osjetim.


Sloboda

Peku me oči Dok nagriza ih znoj. Osjećam se sretno, Potpuno svoj. Prljave su moje ruke, Čiste su moje misli. Vrijeme brzo teče I daleko je od mene. Sloboda je u zraku, Osjećam kako me grli. Njene ruke na mom su vratu.


Opet sam mrzovoljan, Prešlo mi je u naviku. Ne volim ljude ujutro. Riječi mi zapinju I ponekad prijeđu preko usta, Šturo i preko volje. Danas je dan kad ne volim, Sutra možda bude bolje.


Zajedno

Sakrij svoju bol U mom zagrljaju. Nisam hrabar kad ostanem sam, Heroj sam kad si pored mene. Nemoj dijeliti nas. Ostat će sjene, Od ljudi koji skupa Mogu zaustaviti vrijeme.


Bol

I kad zaspem, Traje kratko i nije lijepo. Snovi su moji ružni, Proganja ih stvarnost. Nema mjesta gdje mogu pobjeći. Trudim se, Ali ne mogu zaboraviti. Vrijeme je prokleto I predugo traje. Moja bol teče i ne prestaje.


Igra

Ti si kao vjetar što se igra. Nije te briga za sva podla lica, Što podmeću ti nogu I prije nego zakoračiš. Ti si vječno dijete. Preskačeš prepreke Kao lokvu vode. Nije te briga Što se možeš uprljati, Potpuno si bezbrižna.   I ja se želim igrati. Rano sam ostario, Zaboravio sam se smijati.


Teške su riječi danas, Sporo mi padaju na papir. Teške su riječi danas, Ne izlaze mi s usana. Zapletene su moje misli. Htio bi ti nešto reći, Ali ne znam kako. Teške su riječi danas, Preteške za mene.


Kada stvarnost izgubi težinu, Snovi postaju realnost. Ulazim u svoju idilu. Usne su ti hladne kao led, Kosa ti je natopljena rosom, Na obraze skuplja ti se mraz. Ti si nešto poput zimskog jutra.   Kada snovi izgube težinu, Stvarnost postaje realnost. Vraćam se u zbilju. Sam, Potpuno sam.


Pogled

Promatram te pogledom luđaka, Želim vidjeti jesi li dovoljno hrabra. Ima nešto u tim tvojim očima. Nisu isprazne, Nisu skrivene iza šminke, Nisu kao ostale. Sirove su i strastvene. Prihvaćaš igru I namiguješ mi. Prehrabra si.


Inat

Sretan sam, Napokon. Sam, Ali ispunjen i zadovoljan. Ne trebam nikog I želim da trenutak postane vječnost. Pokušavam odgoditi kraj. Donosi početak Neke nove boli I svega onog od čega bježim. Strah me je I priznat ću sebi, Ali nikad drugima.


Ta tvoja prokleta srebrna krv Sada teče i mojim venama. Nije krv voda I nije moguće Da mi ne budeš draga. Dao bi sve za transfuziju. I tada bi te volio, Ali ne zato što bi morao Ili zato što bi to želio. Dogodi se to. Upoznaš nekog sličnom sebi, Kad i ne želiš, kad…


Nisi ti bitna ličnost, U mom životu uopće. Ponekad te pustim da se osjećaš važno. Volim kad misliš da si bitna, Samo zato jer si uvijek sebi najbitnija. Nikad ne pokazuješ suosjećanje. Ti si živi mrtvac, Obučen u kostim prelijepe žene. Nemaš ti duše, Ne toliko da vidiš ikog oko sebe.