Nije istina da osjećaš bol kada umireš..barem ne onu fizičku. Srebrom prelaziš preko gole, glatke i blijede kože, ali bol ne osjećaš, štoviše, kao da te srebro gladi, govori ti da će sve biti u redu. Poput prijatelja kojega nikada nisi imao. Zatim crveni baršun od željeza teče poput slapova koje si htio vidjeti. Teče…..


Teško je povjerovati da su ljudi čudovišta. Možda nisu svi,a možda i jesu. Njihova požuda, pohlepa, ona izjeda sve a drugima ne ostavlja ni kosti. Glupo je uopće i pisati, govoriti, misliti o ovoj situaciji ljudskog društva-bića. Tako je teško živjeti u ovakvome svijetu. Znam, sada se slika izvrće, sve je gotovo, izašlo na vidjelo….


Plamen diše mojim plućima Gledam oko sebe Svu raskalašenost ovoga svijeta   Trunem na jednome mjestu Gledajući pretvaranja drugih Toliko vremena potrošeno ni za što Premda ono ne postoji   Plamen tiho gasne u mojim plućima Nadam se da ću prodisati; Udišem trulež ovoga svijeta Trulež, laž i beznađe


Okusiti željenu Smrt, Tako dugo čekanu Zagrepsti noktima po Suhom joj vratu Udisati opojne mirise Smrti Uhvatiti prazan joj pogled Znati da je kraj Znati da me nema više Ah, kada bih samo mogla