Neću zvonit’ na sva zvona, al’ da nije boljelo me, jest. Neću rušiti ni slovo s trona, još ću više raširiti pest jer ja drugo nemam i drugačije ne mogu htjeti. Još se uvijek na letove spremam, vjerujem da mogu poletjeti da ti mognem pokazati visove, cvijeće plemenito iz divljina i nikada osvojene klisove gdje…


Zašto su me napustili labudovi kad mi šalju poruke od borovine, kad ja tako slatko snivam; zašto li su samo tako lijepi snovi kad me tište samotne korovine, kad ja iz života slatka još izbivam? Zašto li je Pepeljuga odjenula modu, zašto se probudila Snjeguljica, zašto Trnoružica još spava? Možda čeka da svi k nebu…


Pronaći ću zemlju bijelu, zemlju plodnu, onu koja mi se javila u snovima ranim, koja mi je ponudila domovinu neophodnu što je sva u sebi pred đavlima branim. Ta će zemlja nositi se skromno poput sjene, kao neki plemeniti cvijet vječnoga herbarija jer na ovom crnom smogu samo tiho vene, jer za drugo cvijeće potrebna…


Svaki narod kao svaka duša, svaka duša kao jedan dan što ga mjesec brzo obasjava; i dok noć nas nit ne sluša, pod nebom se gradi stan iz kojeg nam Porođenje prosijava kao svjetlo-zlatna meka strijela, poput svjetlosnoga vodopada koji bliješti zrakom sve to jače, što je više duša čista, bijela od svih svojih vjerovanja,…


Dajem se na raspolaganje, puštam novu nadu da se krčka kao svježi rumen plam. Krećem sad na ladanje gdje se pahuljica brčka dok polako pada na moj kam.   Novi snjegovi mi zatiru sav korov, mladi ljulj se neumitno smrzava prije nego što će rasklijati. Ptice kreću u svoj zimski lov, pažnja moja grije ih…


Tužna zbog svih nevolja, žalosna zbog bora napuštam i zadnju klupu od kamena siva i zaboravljam da živjeti se i u tugi mora, da je privremeno sada zamrznuta svaka njiva samo zato da se ispod leda zemlja nagomila, da u svojoj unutrašnjosti se grije, grije kao topla peć i toplo srce, kao majka mila u…


Tri mi noćna sata traju, a ja kao da sam nestala u dobi, ne znam jesam li izgubljena u vremenu. Bude me i sna mi ne daju, a moj san se neumitno u sjećanju drobi, ostavlja mi samo dušu u crnom sjemenu. Nije dopušteno pospano se gnijezditi, valjalo bi poći na još jedan počinak, vratiti…


Kada mijenjam svoje sate i minute, kada gradim život svoj na stijeni, kad poravnam stope svoje, svoje pute, tad se zraka s tamnog neba zarumeni; tad se svjetla jarko bijela slamaju na boje nevinosti, boje krvi, građevina moja tad je cijela dok se silan pijesak naokolo mrvi i ja vidim snagu, veću još od svake…


Kad sam ti zadnji put rekla “hvala”, to je još uvijek bilo čisto spontano; vratio si domovinu, ona opet mi je tebe dala, kao prijatelja, brata, i ne kao nešto strano. A sada kad vrijeme ide i kada se tiho prisjećamo onih užasa i one silne snage s nama, “ne ponovilo se” kada sebi obećamo,…


Manjak misli što se posreduju veći mi je nego manjak riječi sočne, stiha puna kakvim duše poklekuju, kakvi diraju u točke sljepoočne. Već po ne znam koji puta stakla brišem, palim taj smotuljak, a gori mi raspršeno, naravno da uslijed napora još malo kišem i, na koncu, želim reći nešto zamršeno. Pjesnički je poriv raznovrstan,…


Pronašla sam želju, želju jednu, želju višu od planina i visina, da premostim ovu provaliju bijednu što me uvijek vuče kao kraljica nizina. Kako lako propasti je u stare okvire, u okvire što ih čini pohlepa i blud; napiti se grijeha iz baruština što vire iz tih svih dolina koje su po svud. Kako lako…


Pripravljam lampaše za velike noći da mi svijetle na nebeskom putu i da njinim svjetlom svatko mogne proći prema meni, prema mome srcu krutu da me svu omekša, moje riječi grube kojima se probijam kroz trnje i kroz šaš kako pronašla bih duše koje se ne gube i kako bih mogla dati što je život…


Škrti smo, ljudi, kao i ovo more, kao i ova zemlja što nebu sliči; pohlepni, sebični ili još gore, kao kukavičluk što se bogatstvom diči, a ne svime u ime čega se straši i pljačka. Za slobodu, u ime humana napretka, protiv gladi i za djetinjstva nejačka, ili barem za dva, tri medijska retka. Kriminalac…


Kako bi to stvarno bilo kada ne bih imala ni rod, niti majčino sveto krilo, niti nesiguran hod; kada ne bih nosila u sebi rodnu grudu i životni stil dok mi suza spala ne bi, dok mi ne bi spao til? Kakva bih ja bila poetesa kada ne bih ljubav uličnu isprobala i kad ne…


Beskućništvo naše moderno je ovih dana u mom gradu koji se obojio u sveč jer se čeka Mlado Sunce otvorena stana koje siđe s neba kao Božja Riječ. Razodjenulo se društvo i prirodu pravu, ogoljela glad i neimaština u gradovima; nema se gdje počinuti, nasloniti glavu, usponi se događaju u najžešćim padovima. Isusa se slavi…


Sanjala sam da ću se izgubiti u lišću, da me neće ništa buditi i smesti, da ću stati gdje i sjene Boga išću, da ću kao vjetar strasni na prijestolje sjesti, na taj tron od mahovine i od bršlja zlatna što se zarumenio podno neba boje olova. Oko mene cigla, granje i fauna blatna, a…


Od kada je tako da su kiše slijepe i da ne zna kaplja gdje će pasti kad se za nju molitve zalijepe, kada srce želi sa njom srasti; od kada su studeni nam okovale ove duše što se kao lava tope! Jedna drugu čežnjom omotale, a nedužni vapaj k nebu se prope. Sakrivene suze čisti…


Tuga vojnika u spašavanju duša provalija je prevelika, strma gdje stijena rijeku ne sluša, gdje puca grana svakoga grma čije trnje nepovratno grebe plemenitošću protkanu kožu lica, gdje dom zaboravlja i tebe, i sebe, gdje nema puta, ni stranputica. Kako ćeš, dijete, spasiti svijet kad nitko ne zna tu molitvu spasa i mora se povazdan…


Ispod gustih trepavica sjaj. Ovaj brzi ritam zamara, a stravičan je, buran doticaj mira dubokih njedara. Kada bi se moralo poći u nove bitke, poredati stroj oblačnih dana, zvjezdanih noći? Dodir jagodica za novi boj na sljepoočicama tvrđave koja samo željela bi pasti. Ne da se, ne da okusiti strave skoroga rastanka ovakve časti. Okrajci…


Ako umirem, ako upravo sada umirem, zgrni te svoje raskriljene ruke. Ako već odavno plodove Tvoje ubirem, iznenadi me gostoljubivošću svoje Muke jer već kao velika rana dugo putujem, a sve dalje hode stope moje od sigurne staze; Tebe slušam, a pogrde same čujem sa svih strana moje pustinjske oaze pa čak mi i savjest…


Za to malo vremena što ga ostavljaš za mene, što ga ponekad i guraš u prvi plan, preplavljuju mi srce snažne uspomene, već u ranim noćima započinje mi dan. I taj dan je tako kratak, kao da ne marim za sve stare pokušaje da te pjesmom pratim, da kraj tebe u tim vrtlozima brzo ne…


Okna moja mute se od kiše koja lijeva brazdama od stakla, u daljini vidim mjesec što se njiše i treperi kao da mu staza se pomakla jer se budim kada ide se na počinak, kad mi zore sviću na početku noći. Očekivala sam sunce kao duše znak, namjeravala sam u pobjede poći. Neobično djeluje na…


Dopusti mi opjevati tugu, žal, dopusti mi dobro pjevati u nesreći, čak i ako prekrije me kal, čak i kad ne želim tu kaljužu prijeći. Dopusti mi talente i dare ostvarivati u bilo kojim uvjetima jer je poriv moj iscrtati šare ovog nemirnog života u vjetrima, ja ne želim sanjati, makar sanjam; ja ne želim…


Samotne su moje priče, dosadne su kao nemir u nervozi od koje se zapravo i stvaraju. Da se barem nekim izričajem diče sve te riječi u obimnoj dozi koje me proganjaju, razaraju. Da bar imam neki slijed, neku plodnu notu i sa svrhom. Ne. Sutoni i sjene, jutra, noći samo neznatan su trag, i blijed,…


Sada slobodna je duša ptice, duša umorna i grešna dok se nad njom lome letjelice kao eskadrila sasvim neuspješna u svim svojim pohodima. Slobodna je i sve više sveta, što je bliže ropskim obodima gdje se probija iz svijeta kao da će brzo izići iz zvučnog zida, kao da će svjetlo polomiti, stići tamo gdje…