Dragi Dome

Neću zvonit’ na sva zvona, al’ da nije boljelo me, jest. Neću rušiti ni slovo s trona, još ću više raširiti pest jer ja drugo nemam i drugačije ne mogu htjeti. Još se uvijek na letove spremam, vjerujem da mogu poletjeti da ti mognem pokazati visove, cvijeće plemenito iz divljina i nikada osvojene klisove gdje je istinska, bremenita tišina. Znam da boli i da peče svaka travka na kamenu hrapom, ali mi je draže svako žeče; hladit će me oblak svojim hlapom. Kada stignem tamo gdje se vide oči neba,…

Kad prelete labudovi

Zašto su me napustili labudovi kad mi šalju poruke od borovine, kad ja tako slatko snivam; zašto li su samo tako lijepi snovi kad me tište samotne korovine, kad ja iz života slatka još izbivam? Zašto li je Pepeljuga odjenula modu, zašto se probudila Snjeguljica, zašto Trnoružica još spava? Možda čeka da svi k nebu odu, možda će je pohvaliti pahuljica, možda meka ledena je trava. Ipak, da me nisu labudovi napustili, svi bi snovi propali već jednom, već bi nova zima ohladila žića. Medeki bi darove propustili, ostavili pšenicu…

Mir na zemlji

Pronaći ću zemlju bijelu, zemlju plodnu, onu koja mi se javila u snovima ranim, koja mi je ponudila domovinu neophodnu što je sva u sebi pred đavlima branim. Ta će zemlja nositi se skromno poput sjene, kao neki plemeniti cvijet vječnoga herbarija jer na ovom crnom smogu samo tiho vene, jer za drugo cvijeće potrebna je njena arija, jer je tužno biti ovdje, ostati i mirisati dok se s grana zidinastih širi kreča smrad što ga nikakvo stvorenje već ne žudi udisati; samo tiho ginu polja, šume, i selo, i…

Podno krune Marijine

Svaki narod kao svaka duša, svaka duša kao jedan dan što ga mjesec brzo obasjava; i dok noć nas nit ne sluša, pod nebom se gradi stan iz kojeg nam Porođenje prosijava kao svjetlo-zlatna meka strijela, poput svjetlosnoga vodopada koji bliješti zrakom sve to jače, što je više duša čista, bijela od svih svojih vjerovanja, nada od kojih i narodi svi zrače. Ubila sam velikoga zločinca u sebi istom kad je otkrila ga mučaljiva Tama kojoj nudila sam svoje povjerenje, da ne izdam poredak, da se ne uhljebi u mom…

Prva svjećica Adventa

Dajem se na raspolaganje, puštam novu nadu da se krčka kao svježi rumen plam. Krećem sad na ladanje gdje se pahuljica brčka dok polako pada na moj kam.   Novi snjegovi mi zatiru sav korov, mladi ljulj se neumitno smrzava prije nego što će rasklijati. Ptice kreću u svoj zimski lov, pažnja moja grije ih i održava, gnijezdo im se neće rasklimati.   Tako stiže iščekivanje do vrha, skroz do one točke kad već kreće pokajanje, prije nego što će se zabijeliti duša, sigurna od grijeha mrka. Anđeli mi zdušno…

Ledena majka

Tužna zbog svih nevolja, žalosna zbog bora napuštam i zadnju klupu od kamena siva i zaboravljam da živjeti se i u tugi mora, da je privremeno sada zamrznuta svaka njiva samo zato da se ispod leda zemlja nagomila, da u svojoj unutrašnjosti se grije, grije kao topla peć i toplo srce, kao majka mila u čijoj se utrobi komeša zrnje što ga krije. A na površini sniježni vodopadi, mrzlo granje, stara priroda sva sjaji u ljepoti zimska ugođaja koji dovoljan je da se probude još mnoge sanje, da se sjeti…

Crni sjaj

Tri mi noćna sata traju, a ja kao da sam nestala u dobi, ne znam jesam li izgubljena u vremenu. Bude me i sna mi ne daju, a moj san se neumitno u sjećanju drobi, ostavlja mi samo dušu u crnom sjemenu. Nije dopušteno pospano se gnijezditi, valjalo bi poći na još jedan počinak, vratiti se mirnome usnivanju; snenim putevima na ležaju jezditi tragovima koje ostavlja mi crven tinjak izgorjele svijeće u svome bivanju među crnim točkicama koje lebde naokolo. Ležaj mi je neugodan, a stihovi tako blagi, utješna mi…

Odlazak na sveti zdenac

Kada mijenjam svoje sate i minute, kada gradim život svoj na stijeni, kad poravnam stope svoje, svoje pute, tad se zraka s tamnog neba zarumeni; tad se svjetla jarko bijela slamaju na boje nevinosti, boje krvi, građevina moja tad je cijela dok se silan pijesak naokolo mrvi i ja vidim snagu, veću još od svake moći, svaka zlata, svake krune zlatne. Kralj si nad svim kraljevima noći, ali još si više Kralj mi duše blatne, duše koja prepuna je sva od zlobe, zbunjena i izbezumljena od svijeta što se s…

Branitelju pradavnina

Kad sam ti zadnji put rekla “hvala”, to je još uvijek bilo čisto spontano; vratio si domovinu, ona opet mi je tebe dala, kao prijatelja, brata, i ne kao nešto strano. A sada kad vrijeme ide i kada se tiho prisjećamo onih užasa i one silne snage s nama, “ne ponovilo se” kada sebi obećamo, moja hvala zapinje na suhim usnama jer to nije dovoljno i nije sve. Jer što dalje vrijeme teče i što više ja se sjećam davne bitke te, to me više tvoja ljubav peče. Znali smo…

Jedna ruža

Manjak misli što se posreduju veći mi je nego manjak riječi sočne, stiha puna kakvim duše poklekuju, kakvi diraju u točke sljepoočne. Već po ne znam koji puta stakla brišem, palim taj smotuljak, a gori mi raspršeno, naravno da uslijed napora još malo kišem i, na koncu, želim reći nešto zamršeno. Pjesnički je poriv raznovrstan, daleko sam od pejsaža, a puna simbolike, vrlo često stih mi grub je i robustan, ali slušala sam varijacije raznolike pa sad ne znam kako se obrćem jer ne želim pripovijedati u ništa i od…

Nešto bolje

Pronašla sam želju, želju jednu, želju višu od planina i visina, da premostim ovu provaliju bijednu što me uvijek vuče kao kraljica nizina. Kako lako propasti je u stare okvire, u okvire što ih čini pohlepa i blud; napiti se grijeha iz baruština što vire iz tih svih dolina koje su po svud. Kako lako propasti je niza sve strmine, otkotrljati se nizbrdo gdje stihija vlada, gdje su opravdanja za sve humane krivine; nikada ne spoznati tajnu nebeskoga grada. Tako teško, mukotrpno boriti se silom težom, raširiti krila koja rađaju…

Svi mrtvi, svi živi

Pripravljam lampaše za velike noći da mi svijetle na nebeskom putu i da njinim svjetlom svatko mogne proći prema meni, prema mome srcu krutu da me svu omekša, moje riječi grube kojima se probijam kroz trnje i kroz šaš kako pronašla bih duše koje se ne gube i kako bih mogla dati što je život naš. To bi bilo susretanje neprekidno, raskrižja života trgovi su na koraku svakom ako srce nije kruto nego nezavidno pa da čuje, pa da odgovori tom koraku lakom. Nema na tom svijetu nikakva zadatka koji…

Škrta zemlja

Škrti smo, ljudi, kao i ovo more, kao i ova zemlja što nebu sliči; pohlepni, sebični ili još gore, kao kukavičluk što se bogatstvom diči, a ne svime u ime čega se straši i pljačka. Za slobodu, u ime humana napretka, protiv gladi i za djetinjstva nejačka, ili barem za dva, tri medijska retka. Kriminalac biti, kakve li časti, u zavisti građana trulih sustava gdje se ne usuđuju bilo što ukrasti, a dobivaju packe i raspad ustava. Jadni smo, ljudi, a priznati neće ni dijete da sebe krvavo gubi, ni…

Melem

Kako bi to stvarno bilo kada ne bih imala ni rod, niti majčino sveto krilo, niti nesiguran hod; kada ne bih nosila u sebi rodnu grudu i životni stil dok mi suza spala ne bi, dok mi ne bi spao til? Kakva bih ja bila poetesa kada ne bih ljubav uličnu isprobala i kad ne bih nosila ni krijesa tamo gdje mi se pokaže obala; kad bih provodila dane, noći u sterilnosti si stihova koji nikad ne bi mogli doći tamo gdje je domovina njihova? O čemu bi pjevale moje…

Pod vedrim nebom

Beskućništvo naše moderno je ovih dana u mom gradu koji se obojio u sveč jer se čeka Mlado Sunce otvorena stana koje siđe s neba kao Božja Riječ. Razodjenulo se društvo i prirodu pravu, ogoljela glad i neimaština u gradovima; nema se gdje počinuti, nasloniti glavu, usponi se događaju u najžešćim padovima. Isusa se slavi na bjelosvjetskim smetlištima, daleko od neprobojnih i sterilnih kupola gdje se proizvodi za razmažene umjetna klima i gdje smrti nema, niti siromaštva, niti spola. Otpisano mnoštvo na svježem je zraku gdje sve bolesno istruli od…

Ožiljci

Sanjala sam da ću se izgubiti u lišću, da me neće ništa buditi i smesti, da ću stati gdje i sjene Boga išću, da ću kao vjetar strasni na prijestolje sjesti, na taj tron od mahovine i od bršlja zlatna što se zarumenio podno neba boje olova. Oko mene cigla, granje i fauna blatna, a u nosnicama savršeni mir od borova. Ipak zjene progledaše, nađoh se u paklu gdje mi sjećanje na grijehe osta, gdje sam vidjela se poput odraza u staklu, gdje me dočekaše kao draga gosta, čak me…

Na hladnim kišama

Od kada je tako da su kiše slijepe i da ne zna kaplja gdje će pasti kad se za nju molitve zalijepe, kada srce želi sa njom srasti; od kada su studeni nam okovale ove duše što se kao lava tope! Jedna drugu čežnjom omotale, a nedužni vapaj k nebu se prope. Sakrivene suze čisti obraz orosile, porivi se ljubavi međusobno traže, a kiše su silno snoplje pokosile i drveće visoko sve to više snaže. Munja kao suha trska puca, nervi ne podnašaju ni groma koji trese utrobu u kojoj…

Misija

Tuga vojnika u spašavanju duša provalija je prevelika, strma gdje stijena rijeku ne sluša, gdje puca grana svakoga grma čije trnje nepovratno grebe plemenitošću protkanu kožu lica, gdje dom zaboravlja i tebe, i sebe, gdje nema puta, ni stranputica. Kako ćeš, dijete, spasiti svijet kad nitko ne zna tu molitvu spasa i mora se povazdan ići i mrijet opraštanjem koje ne lomi klasa, opreznim dahom što ne gasi tinja? Gdje ti je majka i prijatelj davni, ti, robe obilja lažnih svetinja, kamo su otišli stihovi slavni iz tvojega srca i…

Kao ljubavnici

Ispod gustih trepavica sjaj. Ovaj brzi ritam zamara, a stravičan je, buran doticaj mira dubokih njedara. Kada bi se moralo poći u nove bitke, poredati stroj oblačnih dana, zvjezdanih noći? Dodir jagodica za novi boj na sljepoočicama tvrđave koja samo željela bi pasti. Ne da se, ne da okusiti strave skoroga rastanka ovakve časti. Okrajci neprimjetnih osmijeha ljube se na daljinu i žive, i struje povrh streha. Komadić pluta u vinu, odgađanje, samo odgađanje. Padaju riječi kao zemlja s visoka k’o da je izvanredno stanje, zemljotres, požar iz oka. U…

Ako sada umirem

Ako umirem, ako upravo sada umirem, zgrni te svoje raskriljene ruke. Ako već odavno plodove Tvoje ubirem, iznenadi me gostoljubivošću svoje Muke jer već kao velika rana dugo putujem, a sve dalje hode stope moje od sigurne staze; Tebe slušam, a pogrde same čujem sa svih strana moje pustinjske oaze pa čak mi i savjest gorke suze roni. Ipak me zakrili jer Te dobro znam. Nikada zasluženi Bože, sad me skloni jer u meni nećeš biti napušten i sam. ‎nedjelja, ‎15. ‎listopada ‎2017. 12:27:49  

Trenutak boli

Za to malo vremena što ga ostavljaš za mene, što ga ponekad i guraš u prvi plan, preplavljuju mi srce snažne uspomene, već u ranim noćima započinje mi dan. I taj dan je tako kratak, kao da ne marim za sve stare pokušaje da te pjesmom pratim, da kraj tebe u tim vrtlozima brzo ne ostarim, da se nakon svakog bijega uvijek tebi vratim. Te su uspomene tako žive, prisutne i drage mada mi u duši samo bolna munja sjevne jer je samo bljesak pokraj beskrajne te sage ono što…

Bablja noć

Okna moja mute se od kiše koja lijeva brazdama od stakla, u daljini vidim mjesec što se njiše i treperi kao da mu staza se pomakla jer se budim kada ide se na počinak, kad mi zore sviću na početku noći. Očekivala sam sunce kao duše znak, namjeravala sam u pobjede poći. Neobično djeluje na mene tanak srpac u toj magli listopada, bliješti baš u moje zjene kao da na život ovaj inje pada. Tama noćna kao da će zamijeniti zoru, sada stiže vrijeme kontemplacije koja će mi otkloniti svaku…

Ne želim sanjati

Dopusti mi opjevati tugu, žal, dopusti mi dobro pjevati u nesreći, čak i ako prekrije me kal, čak i kad ne želim tu kaljužu prijeći. Dopusti mi talente i dare ostvarivati u bilo kojim uvjetima jer je poriv moj iscrtati šare ovog nemirnog života u vjetrima, ja ne želim sanjati, makar sanjam; ja ne želim bolima si onečistiti poeziju u kojoj najbolje se klanjam i ne želim nadahnuća silna slistiti samo zato jer je život neprikladan, jer umiru ljudi, zajedno s vijestima, i teror se novi rađa iz dana u…

Riznica

Samotne su moje priče, dosadne su kao nemir u nervozi od koje se zapravo i stvaraju. Da se barem nekim izričajem diče sve te riječi u obimnoj dozi koje me proganjaju, razaraju. Da bar imam neki slijed, neku plodnu notu i sa svrhom. Ne. Sutoni i sjene, jutra, noći samo neznatan su trag, i blijed, što ga čovjek može prepoznati uhom, ali zaista u sebi nema one moći kojom mene stihovi spopadaju. Kako samo naporno je tu pronaći rimu koja odgovarala bi ritmu klijetki, kad bi srce dalo čem’ se…

Životni let

Sada slobodna je duša ptice, duša umorna i grešna dok se nad njom lome letjelice kao eskadrila sasvim neuspješna u svim svojim pohodima. Slobodna je i sve više sveta, što je bliže ropskim obodima gdje se probija iz svijeta kao da će brzo izići iz zvučnog zida, kao da će svjetlo polomiti, stići tamo gdje se molitvom poskida svaka brana što se teži okomiti protiv takvih letova slobode. Najteže je krilima lepetati, ali ta ju krila prema nebu vode gdje joj ne mogu ni anđeli zasmetati. Rumeni se oblaci na…