Noć je izdahnula, posljednjim trzajem na svijet donijela novorođeni dan, te slike su postale već izgubljeni plegijati moje zbiljnosti u čije tkivo sam položio toliko prisega da crveni žamrci srama ovladaju obrazima pri samoj pomisli na tu nesmotrenost. Ganut sam zbijenošću prostorne raskoši, neplanskim rupama u budžetu dosjetljivog srca, hvatam nastojanje izbalansiranih kajanja koja nastojim…


  U pregibima prostranstva, urokom konačne masnoće, obnovljeni tobogani hibridne tinte pršte  kao kroz tobogane slane žutoće, tebe posljednje žene u svemirskom grotlu. Hrle na porube pejzaža moje oči opijati, tvoja bedra rodilišta elektromagnetnih obilja, kopači čuđenja sa mnoštvom plijena otsplavariše niz rijeke žmaraca. Kvarcne meduze mi lebde u prozirnim pozama, kroz naplave nijemosti plešu…


Danas sam posebno napet poput kože tih punoglavaca što žive negdje u saćama mojih jaja. Ušao sam na ukočenim prstima, tim gipsanim otiscima utonulim u gustoću mraka drjemejućeg hodnika. Isidora je spavala u ravnomjernosti podižućeg pokrivača, a guza joj hazardnom igrom slučaja ostala bez oklopa, onako ulaštena, čedna. Zaključah ulazna vrata, ili su pak ostala…


Dole niz ornamentičku glatkoću zidova kamenih, posute zelenim pepelom petiljke bršljena, uvijene u meke spirale poput nogu pauka, usnulog u pol ljubavnog akta. U podnožju termičkih mirisa, rađani bez krika, ispadali su kao olovne kugle iz grotla rađajućih cjevi, majke kraljice, podanici novih pokoljenja, ti mravi, marljivi sakupljači uspomena. Iza ugašenih dimnjaka skrivale su se…


Prošao sam kroz tranvajske šine u žurbi ka cilju, cilj je srestvo, srestvo je cilj od cilja. Kupio sam ti žvakaće gume Broklyn, te voliš, tabakeru, omiljene časopise, bolesna si u mojoj glavi, idem te posjetiti. Upadam bez kucanja, na postelji od tumora si ležala, moj mozak bio ti je krevetom, savjest me se uplaši,…