Sanjivost raspršena u trenutku kojeg je otela nemilosrdnost hladnog glasa koji zvoni u istoj ravnini trenutno odrješene iluzije koja se tu nastanila bez pitanja i ubrizgala u titrajući eritrocit mlake krvi nešto trulo… prohujalo je nemirom, a zadnji se neuron pretvorio u GLUPOST onog koji glumi savršenog i svršava na štiklu s tankom petom!


tko je vjerovao da ceš od onog koji je igrom sudbine sjeo preko mene i poceo ispijati coca-colu u kaficu pokraj parka i postati pratioc u noci – u šetnji do omagljenog mosta kojim proleti tek pokoja ptica koja se od silne gustoce nocne prašine obavijene paucinom isprva samo gole strasti – ni ne primjeti…..