Glasom svojim drhtavijem Noć je danu prkosila A zvjezdana jata plava Sva me redom zagrliše U odsjaju oka njenog U beskraj se istopiše.  


Ja sam u stvari njem, ja glasa  i rjeci nemam. Misli se moje koprcaju nedorecene. Sto srce moje sluti, sto dusa moja dodirne jace je od svake rjeci. Tisina je, kroz cutnju izbija samoca iz mojih pora, rjeci sam izgubio negdje usput.., neprimjetno, lutajuci svjetom. Ljubav me tvoja greje dok hladni vjetar ravnicu siba. Mladost…


Srebrni plašt mjesečine blista u tvome oku, čarobna tišina gluhe zvjezdane noći lebdi nad nama. Ponoć je davno prošla, zavejane staze bjele se u rumenom praskozorju i tvoja ruka nježna i osmjeh tvoj.


Poslje toliko godina vidjeh te ukrasenu brazdama vremena, a tvoj pogled brizan i sjetan…   Poslje toliko godina uskrsnuse sjecanja… beskrajno kratki trenutci izgubljeni u vremenu.   Poslje toliko godina osvrnuh se… Zaboravljeni snovi  potekose nebeskom rjekom i odleprsase negdje daleko, daleko od stvarnosti.   Al zivot je rjeka siroka a mi zarobljeni u njenom…