u šumi ljudi ja sam ono zakržljalo stabalce do kojeg svijetlost jedva dopire. nedovoljno trulo da me posjeku i nedovoljno raskošno da mi se dive. ne rastem više. svuda oko mene zatrovana zemlja i kisele kiše.


  brzo ulazi ispod kože i stanice sreće tada se množe. i život boju  mijenja i tuga postaje zatočena sjena i sve ima smisla i svaka duša blista i sve je slobodan let i možeš promjeniti svijet. al može i bez nje. stvarnije, realnije bolnije, napornije teže i strože… nije lako, ali se može.


  dok noć polako prelazi u jutro po kredencu rujem žustro kaotične misli društvo mi prave a oči uplašene sada  svjesne  jave  postaju svjedoci ove jutarnje strave… o kako , o zašto… više nema kave?


Ili ga uvijek nedostaje ili nikako da prođe. Ne znam je li se ubrzava ili usporava. Stvar je percepcije. Zatočili smo se sa njim u krug, a kazaljka nam je poput zločeste maćehe. Svoje godine linjamo u čestice prašine, jednim potezom izbrisane. Protutnjat će još jedna jesen i zaledit će nas nadolazeća zima, a u…


  bilo da si tužan i sam od svijeta izoliran ili stojiš pred zrcalom lažno nabildan ili polupijan nabadaš stihove i koristiš sve poznate trikove da si osvjestiš život bilo da ti je ljubav podrezala krila nakon što ti je inspiracija jedina bila ili misliš da sva sila svemira nije jača od tvog nemira ili…


  nađi me u ovom još ne probuđenom jutru prije nego me ponovo opeku te uporne zrake svijetlosti još jednog neželjenog svitanja i podsjeti me da još se može ispod te zadebljane kože dok svijetom mi prijete probuditi sretno bezbrižno dijete


  želim kućicu malu kokoši i kravu bosonoga kroz travu cvrkutati sa pticma u zelenom gaju u vlastitom malom raju imam malo al želim još manje jer sve što stvarno trebam u zagrljaj mi stane ta tri osmijeha  te tri duše jedini temelji čvrsti kad se kule od pijeska ruše


  ne dopusti zanosnoj svježini jutra obavijenog svjetlošću novog dana i novih nada da te zavara. do sumraka ponovo ćeš oplakivati sveopće besmislje i stisnuti se poput kornjače u sad već napukli oklop i dugo u noć brojati nemire.


  ne vjeruj nikada pripitomljenoj zvijeri ona čini sve u najboljoj namjeri i zato joj rijetko tko zamjeri ali tu zvijer nikada ništa do kraja ne nahrani njezina glad za slobodom gladnija je od duše gladne ljubavi i brzo bježi od nje   kad se probudi jer probuđena zvijer prvo najbliže osakati


  uzmi život razderi ga na stotine komadića poput papira s neuspjelim stihovima i sačini od njega neki novi mozaik posloži presloži i stotinu puta iznova dok svi dijelovi ne sjednu na svoje mjesto a ti se napokon počneš diviti svom remek dijelu


  oko mene toliko ljubavi, a ja ne vidim. razvila sam dalekovidnost, pa zanemarujem ono srcu najbliže. tek iz bolne dubine i najveće tmine i dovoljne udaljenosti ponovo uočavam svjetlost i svetost ljubavi što me okružuje.


  trebala bih stati na cestu sa onim natpisom -besplatni zagrljaji- pa da izgleda kao da ih poklanjam dok ih  zapravo preotimam tražeći bar malo utjehe, bar malo sigurnosti i lažnog osjećaja pripadnosti sad kad me ti više ni mislima ne želiš zagrliti  


Ja sam roba sa greškom, al već je previše godina prošlo i materijalni nedostatak pri proizvodnji ne može se ustvrditi…. Vele da su nedostaci nastali mojim nesavjesnim i neprimjerenim postupanjem. Uglavnom -reklamacija nije uvažena. Ne mogu me čak ni zamjeniti. Za novu, za bolju . Jer sam previše iznošena i ne mogu me vratiti u…


  Ma nisu istine uvijek tako teške, kao što su teški svi pokušaji i učinjene greške, i duša što se polomila da bi se istina o nama u nama zatomila. Najteže je zaroniti u svoje dubine i suočiti se napokon ponizno  sa svime, prihvatiti svoje ukaljano ime pa utkati  sve to u besmislene rime. Kad…


kaos

  Moje podvojene ličnosti nemaju nikakve sličnosti nema balansa, nema sredine ili su vrhovi ili dubine nikada nema dogovora niti suvislih odgovora o pitanju postanka o pitanju opstanka između njih duša mi levitira pokušava uhvatiti malo mira od nemoći u samoći ona se skriva  i neku samo svoju melodiju bira i svi smo skupa umorni…


dopusti kapcima da prekriju krvave bjeloočnice što okružuju ti zelene šarenice umorne od spoznaja i osjećanja   dopusti nogama da se odmore od hodanja tuđim cipelama, od tumaranja poljima nade i neodgovorenih pitanja u želji da ti osmisle nova svitanja   dopusti rukama utrnulim i ukočenim od neumornog prisilnog navijanja za život da se napokon…


  Još je jedna  livada zbog ceste stradala, proljetna livada, livada maslačaka. Nekada zeleno žuta, nekada zeleno bijela, sada  je smeđa, i raskopana cijela. Samo tabla strši i velikim slovima piše radovi u tjeku -nema livade više. Gdje će se proljeće sada buditi?    


  dugo smo se škicali svak sa svoje strane, dugo sanjali neke neostvarene dane, svak sa svoje strane vrata. dugo sam te čekala, oskuškivala korake, virila kroz ključanicu dok su se razlivene suze, slijevale na tvoju stranu. ti si dugo glumio naivca, ponekad držao odškrinuto, posuđivao ljubav na šalice, dok nije nestalo. trebali smo ih…


Recite mi pjesnici… kako obuzdavate Svoje čarobne svjetove kada uranjate u novi dan ? Na koje frekvencije Se prisilno spajate dok Se u sebi  pitate zašto Se ne ubrajate u prosjek ? U ovim danima nabrijanim brzoprolaznim kako sami Sebe pronalazite ? kako Se vračate samo Svojoj stvarnosti? Koliko energije trošite kako bi svijet oko…


  ne možeš li prihvatiti da ćeš zauvijek ostati pohranjen u mom srcu -nemoj se ni približavati nedavno shvatih da ne znam zaboravljati, ostavljati napuštati, popuštati ili  iz srca puštati… ako mi uspiješ vratiti puls i ubrzati otkucaje, ako se naježim na tvoju misao, na tvoju riječ… više nećeš uspijeti pobječi …jer ne znam puštati…


Ooo, dobro jutro… pomislim, prinoseći šalicu kave  zagledana u tragove soca na rubovima, prisječajući se nekih davnih jutara kada se nakon svake ispijene kave predviđala budućnost… Ne pamtim ni jedno proricanje i je li se ikada išta ostvarilo. Jutros, tu je neki čovjek sa žirafom,i dvije siluete ljubavnika sa pogledom uprtim u nebo. I nešto…


  Primi me za ruku i čvrsto me drži dok ne bude kasno, jer sada je več svima pomalo jasno da su vedri dani na izmaku i da će se uskoro sve zamračiti. Primi me za ruku i stisni me jako dok sve oko nas još donekle oponaša život, i ne puštaj me samu jer…


  Nekada je bilo tako lako, o tako lako, samo voljeti. Ne mjeriti, ne vagati ne slagati komplicirane mozaike života. Trebalo je samo hodati, samo hodati stazama ljubavi. Nekada sam mislila da je ljubav čista, potpuno čista. Za sve i svakog ista, tako čista, da uvijek blista. Dugo ljubovah sa ljubavlju. Dugo, predugo trudih se…


ljeto

vonj ljepljivog jutra nadiže se nad agonijom neprospavane noći provedene u improviziranoj pozi Vitruvijevog čovjeka noć bez daha noć bez zraka vjetrovi su izostali vjerojatno zaostali na nekim najvišim vrhovima i svaki, i najtanji  listak samo nepomično stoji jutro bez daha jutro bez zraka