Došlo je to vrijemekada stado slijepo kreneprema svijetlima…. I sama mekećem,u stadu se krećem. Kopija do kopije,sjena do sjene,starci, muškarcidijeca ,žene…. Kruha, igara ipuno lažnog sjaja. Napokon !Cirkus je u gradu!U gradu u kojem ništa ne valja….. U cirkusu tomja sam samo tužan klauni iznutra se javljajuglasovi vapaja… “vodi me odavde,  jer od ovog  lažnog…


znam da me ne trebaš više. iz tvog neobičnog uma isprale su me kiše. a srce ti nikada nisam ni dotakla… žao mi je što ti nisam bila veća utjeha. žao mi je što ti je stvarnost ova preteška. žao mi je što si me odbacio… a mogla sam ti biti podrška. iskreni prijatelj nikad…


  nadam se da je sretan. sve naše što je bilo odnio je vjetar. metar po metar. kažu da ljubav cijene nema. kažu i lažu. platih razumom. platih srećom. platih sama sobom. preplatih. i  ostadoh bez svega. al’ to je ljubav… prvo sve stvori pa onda razori. nije to igra za onoga tko se boji….


  Ne trebaju mi ni sveznajući obračenici ni moderni gurui ni vodići za samopomoć ni preplaćeni life coach. Ježurka Ježić Mrav dobra srca Djevojčica sa šibicama i Pale sam na svijetu. To su moji učitelji. Superheroji moga djetinjstva. Duboko urezane lekcije koje su me kreirale. Kao i ona prokleta pionirska zakletva o pomaganju, dobroti, poštivanju…


  E, lijepi moj, nisu nas na vrijeme upozorili da život je zajeb malo većih porporcija i da ćemo sami sebi biti i neprijatelji i suborci u tom ratu misli, duše i emocija. Nije život besplatna promocija sreće. E, lijepi moj, nisu nas na vrijeme upozorili da naša srca ove zablude života neće preživjeti ….


u meni te više nema ni proljeće ni prve pahulje nisu te vratile kroz pukotine moje duše po prvi puta stojim bezbolno na ruševinama naše   ljubavi bez sjete bez žaljenja i bez potrebe da ju ikada ponovo oživim


Da, ljubav je spas. I ako pronađeš još koji nezagađeni izvor -napij se. I napi se ! I nemoj se nikada trijezniti. Doživjet ćeš uznesenje i biti prebačena u novu dimenziju. Letjeti ćeš (a nisi ni znala da ljudi to mogu) i upoznati neke nove mogućnosti u prividu savršenstva. Pokušat ćeš zaustaviti vrijeme ili ga…


  Na svoj jedinstven način razlijevaš mi se po ostacima duše, po toj presahloj pustopoljini svega i ničega. Iako od sebe sama odsjećena tvoju čaroliju mogu osjetiti. I jednom, kad zauvijek usnemo, kroz snove ćemo zajedno letjeti .


  U ovom zapuštenom presušenom bunaru zaboravljenih želja prekapajući ne nalazim ni jednu preživjelu. Moji unutarnji vojnici hrabrost, volja, nada i vjera skrivaju se su po rovovima moje duše. Dezerteri. Na izmaku snaga. Ne osuđujem ih. Opraštam im. Sve ono iskonsko u nama odavno je pomrlo. Teško se boriti sa ovim besmisljem realnosti koju živimo….


  Jednoga dana dopustit ću ti da uzletiš i napokon poletiš bez lanaca i okova potpuno slobodna. Jednoga dana, još malo se strpi , išetati  ćeš iz ovog zatvora uzdignute glave, instiktima vođena, napokon preporođena. Da, strpi se još malo godine ionako prolaze sumnjivom brzinom. Osiguraj opstanak svoje vrste othrani mladunćad i osposobi ih za…


  U ovoj unutarnjoj borbi ne znam za koga navijati, koji tim odabrati, kojoj strani se prikloniti. Zeznuto je kada se ne možeš ni sam na sebe osloniti. Smiješkam se puno zadnje vrijeme i ponovo primjećujem ljude. (ljudi nisu normalni). Gledam ih duboko u oči, al slabo slušam što govore. Izbirljiva sam. Sve dok im…


Čovjek je greška. Isprdak evolucije. Umjetna inteligencija odavno oteta kontroli. Komu se molimo, komu se divimo? Ja kleknut ću pod zvjezdama. Ja kleknut ću pred planinom. Ja kleknut ću na proplanak ispred šume. I pod sjajem sunca i pred vodom klečim. Ništa drugo, osim prirode, ne prihvaćam Svevišnjim i  Većim.


  nisam znala kako te zadržati, niti kako pustiti korijenje u tvojim mislima… nisam znala kako zaživjeti dulje od treptaja u tvojim očima… a sada ne znam kako uteći ovom  lošem osjećaju  odbačenosti… a meni na sramotu; ni sada ne sumnjam u tvoju nježnost i tvoju dobrotu


Život sa nama igra dobru staru dan-noć . I u igri toj rastura! Još nikad nije izgubio. Svi ćemo , jedan po jedan, ispasti . “life always finds a way”


  Bacajte riječi, bacajte stihove, igrajte uloge, mijenjajte likove. Probajte visoko, probajte nisko i držite se čvrsto kad postane sklisko. Pustite površno, zadržite  blisko. Iskusite lijevo, iskusite desno, mantrajte smireno i vrištite bijesno. I ne zaboravite nariktati osmijeh kada postane naporno i teško. Tu i tamo si dozvolite da volite, tu i tamo  do kraja…


  Ne nestaj sa radara dok vani juži južina. Naši spojeni umovi šaljiva su družina, al nagrizaš mi brigu kao natrijeva lužina. Znam, nemir je za nas svakodnevna užina, al strah me je za tebe kad zajuži južina.  


U nekim noćima teško prihvaćam da me ne osjećaš. I da te ne osjećam. Ne osjećamo. Baš ništa. I da samo se sjećam i da samo se sjećaš. Al ne osjećaš. Baš ništa. I tako zabava završava. I tako zaborav započinje.


  Dobro bi mi došao veliki Ego, od mene same veće! Ego poput tvojega… -al nisam ja te sreće. Dobro bi mi došlo tvoje ledeno srce, i da me napokon ništa ne dotiće… Ovo moje… iscrpljeno je! Teško korača i često se spotiče. I spasilo bi me da mogu , poput tebe, i sebe i…


  prognana u stvarnost ostavljam dušu iza sebe uskladištenu između poveće arhive pokušaja i neuspjeha. ostavljam svaki ne mogu na najviše police i ne želim više posezati za njim. kada  zatomim sebe tek tada se uklapam u dnevni mehanizam ovog nametnutog života. sloboda je samo stvar percepcije. postajem zombi današnjice. i filtriram se u društvo…


  ronim na dah kroz svoje nesigurnosti i penjem se preko ustajalih usmrđenih strahova nakupljenih kroz godine. na svakoj uzvisini bacam se preko ruba i kotrljam u nepoznato. i gdje se zaustavim takvu se prihvatim.


  vrati mi se da zgriješimo zajedno onako dječje pomalo fakinski kroz smijeh kradimo trenutke kradimo poljupce vrati mi se može i bez jedne riječi pustimo tijela neka govore ona ionako imaju puno više za reči (tvoj dodir me lijeći) bez obaveza bez obećanja bez teških ljubavnih stanja/sranja vrati mi se želim se još jednom…


  u šumi ljudi ja sam ono zakržljalo stabalce do kojeg svijetlost jedva dopire. nedovoljno trulo da me posjeku i nedovoljno raskošno da mi se dive. ne rastem više. svuda oko mene zatrovana zemlja i kisele kiše.


  brzo ulazi ispod kože i stanice sreće tada se množe. i život boju  mijenja i tuga postaje zatočena sjena i sve ima smisla i svaka duša blista i sve je slobodan let i možeš promjeniti svijet. al može i bez nje. stvarnije, realnije bolnije, napornije teže i strože… nije lako, ali se može.