Polako nestajemo, blijedimo, boramo se, sijedimo. Godine odmiču, satovi se pomiču, zakapamo zamrle snove i više ne rađamo nove. Dok start sve je dalji, cilj je  sve bliže, do njega baš svatko na vrijeme uvijek stiže. Ne treba žuriti, zakasniti se neće, poberimo sa staze zadnje mrve sreće. Kao zalog da ju damo pred…


    svim mislima, cijelim tjelom, cijelim postojanjem- ne samo dijelom, želim se uplesti u tvoje misli i biti prva na tvojoj listi- žaljenja.  


Život je do sada ispisao mnoge priče. Neke još nosim u srcu, al nekih se ne sjećam više. Malo sunca , malo kiše… istim ritmom duša mi diše. Svjetla se stalno pale pa gase, nitko ne zna kako istine glase. Što je stvarno ,a što nije i što  se iza  priča tih krije? Malo sunca…


I dalje me pronalaziš u samo našem međuprostoru. Ni u iluziji, ni u stvarnosti. Nego na samom  izvoru mog srca gdje ljubav je prvi put potekla, gdje  uvijek možeš svratiti i besplatno se napiti…. Ova ljubav nit popušta , niti napušta . Sa tobom , i  zbog  tebe, ona je rođena. Ne moraš kružiti, ne…


***

Izgubismo se od pretjeranog traženja, od silnih mimoilaženja i duhovnih pražnjenja. Umor nas je savladao . Nakon mnogih ustanaka i borbi, osakačeni duh još živi sakriven  iza štita zabluda , i često za mene pita… Al nemam više odgovora. Život je vječito ponavljanje , centrifuga emocija, vrhunska izvedba, tisuću  okretaja u minuti. Ako ne i…


  potrošit ću  previše  riječi al ono što želim, neću izreči. šapuće srce, šapuću misli. bez sklada, bez dogovora. pitanja je puno, ali bez odgovora. previše je glasova, a premalo naslova. utopih se u sivilo, a srce pita što je skrivilo. ne puštaj nas van, misli me mole. nisu još spremne, ovako gole. nije im…


Tako malo tvojega imam. Jednu sliku staru, skrivenu negdje u ormaru. I jedno hvala ti  ispisano u posveti u  knjizi koja, ironije li , govori o ljubavi. Knjige koju si mi poklonio zadnji put kad smo se susreli. I koju sam nekome posudila , i svjesno je zaboravila tražiti natrag. Jer svaki podsjetnik previše boli….


slama ga nevjera, slama ga tuga, ljudsko zlo i osama duga. slamaju ga pokušaji, slamaju ga čežnje, ljudsko zlo i nerealne težnje. slamaju ga istine, slamaju ga laži, ljudsko zlo, i spoznaja koju traži. raste, savija se , lomi,  puca… čak i od ljubavi prevelike za koju vječno kuca.


dva desetljeća nosim ovu ljubav u unutrašnjosti svoje realnosti svjesno je  hraneći i braneći je  od zaborava. osjećam ustajalost vremena na svojim ramenima i dok svijet ubrzava naprijed moje  srce uvijek se vraća tebi. prve prave ipak su one najveće. neponovljive, najjače, najčišće. kada  srce bira samo. bez logike, bez predumišljaja, bez analiziranja. nevino ….


Prijatelju ispod ruševina naših postojanja iskopat ćemo ostatke nade, ostatke sreće, ostatke ljubavi. Dok eho naših  duša  odzvanja mi se tražimo , napipavamo u tami, pružamo si ruke. U toj tami , ne želimo biti sami. Prijatelju u ovoj pustinji beživotnoj, u dolini  praznine, posadili smo  nove početke godinama čekajući na nove izdanke nade, sreće…


Ne sjedim više na obalama mora, mrtvog   mora, mojih zamrlih  snova. ne sanjam više. ne želim više. ne težim više . Ni u nebo ne gledam više, u beskraju zvjezda za me ništa ne piše. sva htjenja  i nade skinuh poput  starog kaputa i odbacih ga nasred puta. Bješe to posljednji  teret neprilagođene duše…


Zaslužujem li svoj dio dana, toplu šalicu kave i taj blaženi osmijeh kada proviri prva zraka sunca nakon noći u kojoj je svemir ispitao sve moje moći i u kojoj se  sto puta narugao mojoj nemoći da se osvjestim, i osmjehom prihvatim ovaj dio vječnosti u kojem sam zatočena. Zatočena godinama u ovoj igri života…


Moje misli iako plamte, ostat će suzdržane. Na dnu duše pohranjene. Neće se razbuktati u divlju buktinju neprilagođenih riječi. Jer znaš da srce poželi svašta reči, kada je povrijeđeno . Sa srcem u prikolici napravit ću još pokoji  đir oko tvojih zidina unutar kojih stvaraš čaroliju , i sa nježnom naklonošću promatrat ću sa strane….