Tako malo tvojega imam. Jednu sliku staru, skrivenu negdje u ormaru. I jedno hvala ti  ispisano u posveti u  knjizi koja, ironije li , govori o ljubavi. Knjige koju si mi poklonio zadnji put kad smo se susreli. I koju sam nekome posudila , i svjesno je zaboravila tražiti natrag. Jer svaki podsjetnik previše boli….


slama ga nevjera, slama ga tuga, ljudsko zlo i osama duga. slamaju ga pokušaji, slamaju ga čežnje, ljudsko zlo i nerealne težnje. slamaju ga istine, slamaju ga laži, ljudsko zlo, i spoznaja koju traži. raste, savija se , lomi,  puca… čak i od ljubavi prevelike za koju vječno kuca.


dva desetljeća nosim ovu ljubav u unutrašnjosti svoje realnosti svjesno je  hraneći i braneći je  od zaborava. osjećam ustajalost vremena na svojim ramenima i dok svijet ubrzava naprijed moje  srce uvijek se vraća tebi. prve prave ipak su one najveće. neponovljive, najjače, najčišće. kada  srce bira samo. bez logike, bez predumišljaja, bez analiziranja. nevino ….


Prijatelju ispod ruševina naših postojanja iskopat ćemo ostatke nade, ostatke sreće, ostatke ljubavi. Dok eho naših  duša  odzvanja mi se tražimo , napipavamo u tami, pružamo si ruke. U toj tami , ne želimo biti sami. Prijatelju u ovoj pustinji beživotnoj, u dolini  praznine, posadili smo  nove početke godinama čekajući na nove izdanke nade, sreće…


Ne sjedim više na obalama mora, mrtvog   mora, mojih zamrlih  snova. ne sanjam više. ne želim više. ne težim više . Ni u nebo ne gledam više, u beskraju zvjezda za me ništa ne piše. sva htjenja  i nade skinuh poput  starog kaputa i odbacih ga nasred puta. Bješe to posljednji  teret neprilagođene duše…


Zaslužujem li svoj dio dana, toplu šalicu kave i taj blaženi osmijeh kada proviri prva zraka sunca nakon noći u kojoj je svemir ispitao sve moje moći i u kojoj se  sto puta narugao mojoj nemoći da se osvjestim, i osmjehom prihvatim ovaj dio vječnosti u kojem sam zatočena. Zatočena godinama u ovoj igri života…


Moje misli iako plamte, ostat će suzdržane. Na dnu duše pohranjene. Neće se razbuktati u divlju buktinju neprilagođenih riječi. Jer znaš da srce poželi svašta reči, kada je povrijeđeno . Sa srcem u prikolici napravit ću još pokoji  đir oko tvojih zidina unutar kojih stvaraš čaroliju , i sa nježnom naklonošću promatrat ću sa strane….


Hoćemo li zajedno sjesti na livadu i plakati od divote viđenog omamljene mirnoćom rijeke u prolazu dok zelena i plava čarobno uranjaju jedna u drugu, a isprekidani šumovi dopiru sa slapova uspomena gdje snivala je naša mladost gdje začeta je naša radost gdje smo se stvarali gdje smo postajali. tragovi naših duša zauvijek su utabani…


Iza nas će ostati tišine, neuzvraćeni pogledi, riječi zapele na vrhu jezika bezvoljne za borbu, i poneki lažni razvučeni osmijeh koji će sakriti nakupljeno smeće na našim dušama. Iza nas će ostati samo slegnuta ramena, preteška i bolna od nemoći i loših pokušaja cijele vojske anđela i vragova koji se nikad nisu uspijeli dogovoriti oko…


mogu li  otkoračati starom zaraslom šumskom stazom i više se ne vračati na  izvor ovog nemira što me razara sljevajući se iz hladnog kamena na moja čula zaspala mogu li ? mogu li napokon poželjeti mirno jutro nakon nemirne noći umorna mi je duša a beživotne mi oči dok drhtim u hladonom zagrljaju bezobzirne tišine…


  Srce me zamolilo da ga izložim malo na razgledavanje. Posudba se ne naplačuje. Ali  zlouporaba se kažnjava. Ali neću kazniti tebe. Nepažljivi sebični korisniče. Kaznit ću sebe . Mazohistički. Tako što ću ga iščupati i pokloniti ti ga u cijelosti . Bit ću bolja, neću biti kao ti. Pa sada gazi. Bezbrižno.


u meni još ima živog tla ima još malo mjesta u meni raste tvoja pjesma bacio si neko sjeme divlje nepoznato đavolju biljku smrtonosnu njezini sokovi znam da će me izjest iznutra pozdravljat ću izmućena jutra povremeno slobodno letjeti onda sklupčana plakati u svakom zakutku svoje duše tražiti ću u tebi znakove života bez ludila…