Sve manja hodam pod zagrebačkim nebom. Gdje grad li je nestao, i čovijek u njemu? Taj lažni sjaj za koga je? Sve manja hodam pod zagrebačkim nebom. Što više blještiš na van, to više gasneš iznutra. Zbog koga, grade moj ? I nisi samo moj, to znam. I da ja sam samo broj, i to…


  južina je donijela snijeg i  jutarnje nestpljivo škicanje kroz prozor. napokon. -koliko ga ima? -samo da se ne otopi… njegov miris izaziva i budi sve one jedva dočekane emocije djetinjstva. crveni popucali obrazi. zaleđeni prsti. topla lepinja, još topliji čaj. osmijeh koji  nema cijenu kad srce, srce se smije. najtoplije mu je kad zasnježi.


Težina neizgovorenog postaje nepodnošljiva. Da se barem možeš vidjeti onako kako te ja vidim. I da sva nakupljena bol može ostati sa strane dok racio pokušava upotrijebiti prave riječi. Zanijemim od boli, od straha, i ne mogu izustiti konačni kraj. Rekao si da nikad nisi osjetio moju ljubav -to me presjeklo. Napravilo još jedan duboki…


Danas sakupljam sa površine, ne zadirem ni milimetar dublje. Ne zanima me što se krije iza svakog slova, svake riječi. Ako ne obratim pozornost na išta, svako išta postat će ništa i stopit će se samnom. Ova proljećem obojena jesen zbunjuje moja osjetila, tijelo se sprema na spavanje al duša bi silom letjela. Gdje bi…


kroz ove, prazninom ispunjene hodnike, čujem tvoj stih,  još on dopire. Slatko iščekivan, al nikada  dočekan posljednji sumrak izliven u tintu kojom pišeš čaroliju. Čarolijo, divno te je vidjeti! divno je znati da još si tu.


Plačimo nad  ovom zemljom dok se koprcamo u  kaosu njenom. Plačimo nad siromahom i izgladnjenom starom bakom- što boce vazdan skuplja za komadić svježeg kruha. Plačimo na kolodvorima, nad tim mladim sudbinama, neka mladost snove slijedi-. odlazi,  odlazi  baš sve što vrijedi. Plačimo nad majkama što sa malim bebama nedjelju popodne provode u shoping centrima….


Gdje su zapele riječi, gdje se izgubio glas? Nitko za ovo ne zna, baš nitko oko nas. Sve je odavno pomrlo svi osmjesi , sve lijepo. Ništa više ne mogu dati- duša  se predala, a  srce je slijepo. Nijeme ,a teške postale su misli ništa lijepo ne žele reči,  put se čini naporan i dug,…


    Ovog kišnog dana povežimo se mislima. Daleko od ovog ludila, daleko od ove stvarnosti. Podsjeti me da još sam živa, bar na tren da raširim ponovo krila i odletim  tamo gdje sam nekada bila. Rekla sam ti puno puta da te volim neobjašnjivo, znam da je bilo  pomalo čudno , al  nikada tiho,…


Svaki tren okljevanja, svaka kriva odluka, i ona najmanja, možda nas je koštala ovog života bez življenja. I mogu poricati da to stvarnost nije, al bila sam tu več puno puta prije. U beskonačnom svemiru očaja, sramote gdje beskrajne praznine oaze su ljepote, gdje  boli se slijevaju u ocean tuge, gdje slapovi suza tvore sive…


Polako nestajemo, blijedimo, boramo se, sijedimo. Godine odmiču, satovi se pomiču, zakapamo zamrle snove i više ne rađamo nove. Dok start sve je dalji, cilj je  sve bliže, do njega baš svatko na vrijeme uvijek stiže. Ne treba žuriti, zakasniti se neće, poberimo sa staze zadnje mrve sreće. Kao zalog da ju damo pred posljednji…


  svim mislima, cijelim tjelom, cijelim postojanjem- ne samo dijelom, želim se uplesti u tvoje misli i biti prva na tvojoj listi- žaljenja.  


Život je do sada ispisao mnoge priče. Neke još nosim u srcu, al nekih se ne sjećam više. Malo sunca , malo kiše… istim ritmom duša mi diše. Svjetla se stalno pale pa gase, nitko ne zna kako istine glase. Što je stvarno ,a što nije i što  se iza  priča tih krije? Malo sunca…


I dalje me pronalaziš u samo našem međuprostoru. Ni u iluziji, ni u stvarnosti. Nego na samom  izvoru mog srca gdje ljubav je prvi put potekla, gdje  uvijek možeš svratiti i besplatno se napiti…. Ova ljubav nit popušta , niti napušta . Sa tobom , i  zbog  tebe, ona je rođena. Ne moraš kružiti, ne…


***

Izgubismo se od pretjeranog traženja, od silnih mimoilaženja i duhovnih pražnjenja. Umor nas je savladao . Nakon mnogih ustanaka i borbi, osakačeni duh još živi sakriven  iza štita zabluda , i često za mene pita… Al nemam više odgovora. Život je vječito ponavljanje , centrifuga emocija, vrhunska izvedba, tisuću  okretaja u minuti. Ako ne i…


potrošit ću  previše  riječi al ono što želim, neću izreči. šapuće srce, šapuću misli. bez sklada, bez dogovora. pitanja je puno, ali bez odgovora. previše je glasova, a premalo naslova. utopih se u sivilo, a srce pita što je skrivilo. ne puštaj nas van, misli me mole. nisu još spremne, ovako gole. nije im lako…


Tako malo tvojega imam. Jednu sliku staru, skrivenu negdje u ormaru. I jedno hvala ti  ispisano u posveti u  knjizi koja, ironije li , govori o ljubavi. Knjige koju si mi poklonio zadnji put kad smo se susreli. I koju sam nekome posudila , i svjesno je zaboravila tražiti natrag. Jer svaki podsjetnik previše boli….


slama ga nevjera, slama ga tuga, ljudsko zlo i osama duga. slamaju ga pokušaji, slamaju ga čežnje, ljudsko zlo i nerealne težnje. slamaju ga istine, slamaju ga laži, ljudsko zlo, i spoznaja koju traži. raste, savija se , lomi,  puca… čak i od ljubavi prevelike za koju vječno kuca.


dva desetljeća nosim ovu ljubav u unutrašnjosti svoje realnosti svjesno je  hraneći i braneći je  od zaborava. osjećam ustajalost vremena na svojim ramenima i dok svijet ubrzava naprijed moje  srce uvijek se vraća tebi. prve prave ipak su one najveće. neponovljive, najjače, najčišće. kada  srce bira samo. bez logike, bez predumišljaja, bez analiziranja. nevino ….


Prijatelju ispod ruševina naših postojanja iskopat ćemo ostatke nade, ostatke sreće, ostatke ljubavi. Dok eho naših  duša  odzvanja mi se tražimo , napipavamo u tami, pružamo si ruke. U toj tami , ne želimo biti sami. Prijatelju u ovoj pustinji beživotnoj, u dolini  praznine, posadili smo  nove početke godinama čekajući na nove izdanke nade, sreće…


Ne sjedim više na obalama mora, mrtvog   mora, mojih zamrlih  snova. ne sanjam više. ne želim više. ne težim više . Ni u nebo ne gledam više, u beskraju zvjezda za me ništa ne piše. Sva htjenja  i nade skinuh poput  starog kaputa i odbacih ih nasred puta. Bješe to posljednji  teret neprilagođene duše…


Zaslužujem li svoj dio dana, toplu šalicu kave i taj blaženi osmijeh kada proviri prva zraka sunca nakon noći u kojoj je svemir ispitao sve moje moći i u kojoj se  sto puta narugao mojoj nemoći da se osvjestim, i osmjehom prihvatim ovaj dio vječnosti u kojem sam zatočena. Zatočena godinama u ovoj igri života…


Moje misli iako plamte, ostat će suzdržane. Na dnu duše pohranjene. Neće se razbuktati u divlju buktinju neprilagođenih riječi. Jer znaš da srce poželi svašta reči, kada je povrijeđeno . Sa srcem u prikolici napravit ću još pokoji  đir oko tvojih zidina unutar kojih stvaraš čaroliju , i sa nježnom naklonošću promatrat ću sa strane….


Hoćemo li zajedno sjesti na livadu i plakati od divote viđenog omamljene mirnoćom rijeke u prolazu dok zelena i plava čarobno uranjaju jedna u drugu, a isprekidani šumovi dopiru sa slapova uspomena gdje snivala je naša mladost gdje začeta je naša radost gdje smo se stvarali gdje smo postajali. tragovi naših duša zauvijek su utabani…