Ooo, dobro jutro… pomislim, prinoseći šalicu kave  zagledana u tragove soca na rubovima, prisječajući se nekih davnih jutara kada se nakon svake ispijene kave predviđala budućnost… Ne pamtim ni jedno proricanje i je li se ikada išta ostvarilo. Jutros, tu je neki čovjek sa žirafom,i dvije siluete ljubavnika sa pogledom uprtim u nebo. I nešto…


  Primi me za ruku i čvrsto me drži dok ne bude kasno, jer sada je več svima pomalo jasno da su vedri dani na izmaku i da će se uskoro sve zamračiti. Primi me za ruku i stisni me jako dok sve oko nas još donekle oponaša život, i ne puštaj me samu jer…


  Nekada je bilo tako lako, o tako lako, samo voljeti. Ne mjeriti, ne vagati ne slagati komplicirane mozaike života. Trebalo je samo hodati, samo hodati stazama ljubavi. Nekada sam mislila da je ljubav čista, potpuno čista. Za sve i svakog ista, tako čista, da uvijek blista. Dugo ljubovah sa ljubavlju. Dugo, predugo trudih se…


ljeto

vonj ljepljivog jutra nadiže se nad agonijom neprospavane noći provedene u improviziranoj pozi Vitruvijevog čovjeka noć bez daha noć bez zraka vjetrovi su izostali vjerojatno zaostali na nekim najvišim vrhovima i svaki, i najtanji  listak samo nepomično stoji jutro bez daha jutro bez zraka


Ah

  Ah, želiš li da ti pišem o ljubavi, i o  njezinim moćima, i kako raste i smanjuje se i boli i nestaje , u nama , u našim očima. I koliko sam suza zbog nje prolila i danima i noćima, i koliko sam ljudi voljela opčinjena njezinim moćima. Ah, i ljude i svakakve lude…


  Neću ti pričati o prolaznosti, jer znamo da sve prolazi. I da  osim  vječnosti same, ništa ne traje vječno. Bio si prolaznik u prolaznosti mog života. Čudo koje je bilo pa nestalo. Baš kao što  život je pa nije. I bio si moje posljednje čudo- jer u čuda više ne vjerujem. I ponekad mi…


Kuda vode ove misli, kuda će poći ovog jutra? Jer čini se kao da nemaju ni jučer, ni danas ni  sutra. Kao da ne postojim, kao da ne dišem, samo dane redam teškom mukom pišem. Zatočena u životu, životu koji ne živim, ne gnojim više polje nade, sa svime se samo mirim. Nema želje ,…


  Voljela bih napokon ispjevati istinu… al dok misli se gomilaju riječi samo šute, riječi se nedaju. Stihovi samo bježe umjesto da se redaju. Kao da znaju da ni jedna moja istina istina zapravo nije, i da se iza svake istine još deset novih krije. I podlo se prikradaju dok srce luđački bije, dok dlanovi…


:*

  Trebali bi se sresti i pohlepno jesti jedno sa drugoga sve te tajne skrivene lažima pokrivene u beskraju mašte gdje duše su nam tašte sebićno željne sebe i svoje slobode uronjene u stvarnost izbezumljene hode a preživjeli razum ljubavlju pohode.   Trebali bi se sresti na toj našoj  cesti u bezgraničnom prostoru između mašte…