I opet tako sama obgrljena tamom, gledam ljepotu noći i ne osjećam se samom, tu je on,taj mjesec što se skriva i jedna malena zvijezda što pored njega sniva. I čujem neki šapat, tih kao iz daleka što šapće samo meni da noćima me čeka, tih kao da vjetar ga nosi, kao da tami i…


Slušam jeku tišine,doziva me kroz kiše, zvuk magle u noći što spušta se sve tiše, mjesec što svojom pjesmom sjećanja polako briše i čujem krik noći da nema ga više! Živim i zadnji udah što vrijeme iz mene siše, čekam i slutim što život dalje piše i krenem kroz valove noći što ih ona umorno…


  Svi snovi su uvijek bili isti, previše isti,previše čisti, a onda se ruka ušuljala u tvoju i dobiše snovi neku novu boju. Jednom ih noć oboji plavom bojom, ne rijekom, ni morem, ni voljom mojom, već očima plavim, boje ljetnog neba, najljepšom nijansom plave za kojom slikar vreba. I dođe opet neku drugu veče…