Kad bijah posve mali, koliko oveći pijetao što kukuriječe na očevoj krivudavoj čestokolici…, navuče mi se plavičasta omaglica na zelene oči, kao čežnja o proljetnim sutonima. . Sunce žarko mi potamnje na visini; a ljudi su kao sjenke po čitave dane lelujali, sve naginjući svoja zabrinuta lica nadamnom, tepali mi. . I kao kad sitna…


Dok si ti na mojoj strani, ja se ne plašim ljudi, niti zvijeri među njima. Kaži joj Bože, da nikada ne vadi svoje ruke iz mojih ruku, da mi nikada ne prestane šaputati. … Sada je vrijeme podnevnog odmora. Sretan je sobičak u kome ona sjedi, sretno je i sunce na sred sobe…, što je…


Hvala ti za sunčeve zrake što si nam ih poslao sa istoka, i što tamna noć nije vječno prekrila naše nebo; i naša staništa divna. … A u tome toplome danu, hvala ti za plavi cvijet, cvijet, štono šapatom spominje riječi ljubavne – u vrat, meni nedostojnome. … Cvijet štono osmijehom uljepšava našu ulicu, našu…


Prva pjesma Ovo je moja srna nježna, ovo je moje mirisno biće. … Zlatne kose i medene usne, ona što zbori tako mudro, … šapatom o sutonu dana s ružama vrtnim pripovijeda. … Ovo je moja Voljena, ime koje smiraj njedrima donosi: a oku polusan, a životu nadu. … Ne bih je iznevjerio, pa da…


Bosonogi svatovi Mjesec, vile i vilenjaci, stari mudraci dugačkih bijelih kosa, dugačkih brada, dogovarali su našu svadbu na gori. Dobra Zlatokosa djevojka, stalno je iz lijepog plavog lončića prelijevala ljubav i nježnost u onaj crveni, pa opet, iz crvenog u plavi. Ona nas je voljela, vladarica ljudske duše i dobrote, iz naše domovine, a još…


Kimja

U svoju ga halubu noćas pjesmom mamiš zvijezdama u izvoru gorskom pohvatanim… ah, gledala si mu lice ispod zara kad je prkosilo tuzi i nemoći. … Kad je prkosilo tuzi i nemoći oči su vidjele Meleka i druga, usne su zavjet biću darovale… u halubi si noćas šaputala: „ Tvoje je srce tristo puta veće…


Mjesečeve duge Opčinjena duša mirisnog jasmina rastakala tugu u zvjezdanoj noći, negdje na osami njena topla ruka zaprosila nježnost u njedrima drugim. … Cijele noći ključar mjesečinu krade, ušuškava zrake u baule male, umjesto marame oko njenog struka mjesečeve duge čežnju izatkale. Mora U tamnoj noći osamljen spavač proklinje snove a zore nema, nit spasa…


Jutro

Divno je jutro potajno prohodalo ispod starih topola, ispod mirisnih bagremova se zaputilo mome biću. … Plavu maramu u šarene šalvare uvuklo, jedva njedra svilenom bjelinom skrilo, ispod plavog čuperka se osmjehnulo, šeširić nakrivilo, poširoka koraka, strastvena pogleda u čizmama laganim hoda. … Šaputalo je nerazgovjetne pjesme i nosilo mi poklone, Tagora, staroga pjesnika stihove…


Gledajući u sunce što izlazi na Velebitu i zalazi za Učku… i u bijel oblak što plovi i ptice šumske, on zaboravi na tebe; k’o da se nikad ni voljeli niste, njegovo srce mira nađe i niti jednu sijedu na glavi u tome trenu stari križar nema više. … Zaigra se svojim krpicama, odluta šumom…


Ono je moja draga, štono kao grlica u lugu guče, kosa se njena na suncu mreška kao zlatan val široke rijeke. Ono je moja draga, štono zvjezdano nebo gleda, štono mjesec mladi bratom svojim nazivlje. … Pjesme su njene najljepše, igre su njene najluđe, na šetalištu Mosalla, haman u Širazu… … Ona ih obdan u…


Bulbule naš, zapjevaj nam najljepše što znadeš. Htjeli bi da se poljubimo sa zaboravom, a sjećanja da sahraniti mognemo; grešna i prazna, lažna i hladna; što nemirna jutra donose našoj duši. … Bulbule divni, budi ti naša ljubav. Zapjevaj nam u krošnjama bagremova, štono smo ih mirisati o proljeću znali. Poleti nam iznad mahalskih šadrvana,…


Ne ruži me, Cvijete, ne mogoh valjda, ne umjedoh valjda, ili mi ne pomože sami Bog. … Pobijediše me nepozvani, pobijediše me izdresirani, nije mogla nejaka pjesma protiv laži i opsjene. … Ne kuni me, Cvijete, ostale su ti za utjehu zvijezde moćne i miris našeg postojanja. … A meni ostade huk planinskih jela zaljuljanih…


Ima li livade kao ova što je, prostrti tepih mekan ispod gore?, za biće moje i pjesmu što bludi i za jelene iskonsko stanište. … Ima li neba većeg u planini, mirisnog cvijeta i samoće puste?, žmirkaju li zvijezde kao ove moje, igraju li vile kao ove naše.


Nije pustoš! Nije! Nije! Kad se kamen suncu nudi… sve je bajka kad se vrti vreteno u ruci tkalje. … Nije jutro kad se rađa sunce iza Hidžrove Gore, no je jutro kad sijevaju čila bedra u smiraju stare svijeće. … Dukati su u mog babe što zveckaju k’o fišeci kad se bije, ali moje…


Kako si Ti samo znao iz žuljevitih ruku hitnuti lipovu lopatu žita! Bacaš u nebo zrna života s našega vršaja, pa mi se sa dalekim zvijezdama izmiješalo ječmeno biserje…, … a ja ih očima pratim iz tople slame onkraj našega staroga gumna… i svaki put se nadamo, ja i naša kobila Vranuša, da će baš…


Ja otvorih staru magazu, ali tamo tebe više ne bijaše; niti te ima na puteljku kroz travu, niti me čekaš ispod velikoga hrasta. … Odveli su te prosci daleki, ja te ljude razumjeti ne mogu… kako mogu odvesti nešto što je moje, što je jadni život moj – jedini. … Njihov čajo udarao je ludo…


Ah, Samija, puste li potke noćas na razbojima naše mladosti. Predu čežnja i tuga koprenu željnim očima, titra tanana struna na srcu. Bila i ostala cvijet nježni, divila se suncu što tone za Husad visoki, među šafranima i zumbulima na prve ljubičice ispod Stavnja mirisala. … Kao što dan i Danica hodaju nebom, hodala si…


Ah, da sam Hafiz s knjigama svetim, da se po Širazu šećemo, cvijete, ti da si princeza od Samarkanda, melek malešni, odbjegla đaurka, ili Turkinja ljuta. … Pa da čitamo sehure davne, gazele najljepše nižemo do zore, pa da pjevam harfove sjetne, da se ljubimo sretni u kutu. … Da ti šapućem tiho, tiše, pa…


U njedrima se njiše blago, najljepše od najljepšeg, najmilije od najmilijeg… Kud drugi ne moste – ti mostiš, kud drugi ne ljube – ti ljubiš. Kad drugi rane, ti liječiš, kad drugi zaboravljaju, ti podsjećaš. Zasadi lukovice tulipana plave boje, da te se imam po čemu sjećati. Kad više ne mognem pjevati, neka mi miriše…


Lice Boga nije u crkvi niti džamiji. Lice Boga je na svakome cvijetu. Ali, ja ne mogu više živjeti…, ne mogu ni umrijeti bez tebe. Sve plašeći se što ću posve sam, na livadama dalekim.


Noćas smo dijelili nebo; tebi plave zvijezde dadoh, sebi crvene. … Noćas smo dijelili livade; tebi s plavim cvjetovima, a meni makovi. … Noćas smo dijelili vode; ti jezera uze gorska, meni rijeke hirovite ostadoše. … Noćas smo dijelili pjesme, sve ti pjesme dadoh, zadržah samo jednu zapisanu u tvome oku. Noćas smo nas dvoje…


Nije meni do mojega svakoga sloma, niti mi je do ljubavne rane što me o sutonima još zapeče. Nije me više briga tegle li jače crveni ili crni, puže li zemljom Nada Ljudska il’ sami Sotona – Vrag…! Meni je samo na pameti; zašto je Faiza prestala pisati svoje lijepe pjesme?, dvanaestog dana u studenome,…


Tisuću ljeta evo minu Otkako rana peče ljuta Ne svira frula Rog ne zove Ne cvjeta ljubica pokraj puta. … U zemlji našoj mira nema Od kad se tamna nadvila sjena Zavlada Grižom Vahorda stara I njena vojska bijelih zjena. … U davno vrijeme Ljubavnih čula Lončevom Grižom su zvonila zvona I svakog proljeća se…


Dok je sunce polagano tonulo zapadu, dok su ptice u jatima žurile niz goru u svoja topla gnijezda, dok je iskonsko biće u dubokoj Dulibi izvodilo ceremoniju mističnog glasanja nadolazećoj noći… dok je sve to bilo, on se oslonjen o stablo stare jele odmarao od napornog hoda i cijedio očiglednu bol iz njedara. … „Možda…


Plovio je davno, davno, širokom rijekom, splav od ružinih latica… a na splavi se odmarala, rijetko plavokosa Arnautka; sve uzdišući na mene grudima nježnim, u nebo gledala, dirala me mlada, u rijeci bose noge hladila, na ljubav se meni vječnu zaklinjala sladom. … U njedrima mi do današnjeg dana ne zaraste taj pečat od šestoslove…