Zimica

Onda te vidjeh, onda kada ti je mjesečina dodirnula usne ja te vidjeh, kada njedra, i kada bedra… Ah, pa zar je morala baš tako. Te jeseni kiše nisu lile po žitnim poljima kao ostale kiše što su. Avaj, niz kišno su lice rominjale. Sunce si tada u očima skrivala. Nedostojan ja dodirnuh sve što i mjesečina, pomirisah li te tada, cvijete moj. Zašto su ti pahulje osnježile lijepu tuniku? Zašto kosu, ruke… Pokaži mi još jednom lice nježna Zimice. Te zime pahulje su ti sipale po trepavicama, iz neba…

Draga mama

Blizu boga sam i budan te noćas sanjam dok vjetar svira kroz jelovo granje uspavanku za ostavljene. Isto tako titraju strune moga srca , bude mi dušu pa kao da titrajem prizivaju same anđele da dođu noćas iz planine tješiti tvoje siroče, mama moja… Ja te opet trebam da me uspavaš svojom umilnom pjesmom, baš kao što si uvijek radila kad me obuzme neki bol ili nemir. Prilaziš i miluješ me po licu, hvališ me i onda kad za hvaljenje nisam, braniš me od očeve šibe i kažeš da nisam…

Mjesečina

Hajde što si pala s neba, na mladi gaj; hajde što si pala na livade u cvijetu i na malešni riječni sprud…, al’ zašto se spusta na čelo njeno i vjeđe dvije; što su ono…, baš k’o da su akindžije ispod mirisnih kosa spustile dimiskije, arapskom mustrom iskovane. Zašto zabiba mirisna njedra?, ako si vjera – sad kaži…!, pa me evo napati; igro mjesečeva, pjesmo zvjezdana i šumu riječni. Od tolike čeljadi, ti baš pade na nju…; hajde što pade na nju…; al’ zašto u moje zjene tada svu njenu…

Jelenja rika

Kroz klance duboke, ispod vitih jela, tamo gdje stazama ne hodaju ljudi; skrivam se – al’ zalud; od pogleda njena, bježim od Amora – a on prijeko sudi. A on prijeko sudi – razlijeva ljepotu, a on u mom oku sjenke sreće skriva… i obnoć, kad razliježe se iz njedara rika za košutom mladom, kad mi tijelo drhti od straha i studi; on mi bivak grije i njiše me sladom; spavaj, spavaj rode.

Džennetska

Nešto malo u pregršti, goluždravo, toplo, nježno; nešto divno, tako samo, umiljato i mirisno, ušuškano u pregršti, ja bih noćas darovao samo tebi… „Nije tvoje da joj daješ! Nit je slika, nit prilika!“ – zborili bi ljudi drugi; Ja bih, svejedno – u pregršti ispružio to što nosam godinama; pa nek’ plaču, nek’ se bune po sokaku, sva mahala nek’ poludi… „Grijeh je! Grijeh je!“ – vikali bi na sva zvona, razjareni, u behutu; “Ne nude se stvari nježne ispod srca, u sred grudi!” Nešto malo u pregršti, goluždravo, toplo,…

Oponašanje pjesme „Zaustavimo vrijeme“autorice Sissi

Tiho, kao povjetarac s Male Gore, dođi na moja vrata ljubavna. Obnoć u mome vrtu vjetar šapuće tvoje ime, a uspomene do zore spliću pletenice čežnje. Dodiruješ moje grudi, a duša odgovara miljem i uzdahom, dragi. U san mi na vrancu konju opet dođi, darovati ću te pjesmom ljubavnom. Obgrlit ću te krilom anđela, pokvasiti vodicom žudnje … Neka tisuću plavičastih leptira živi – svoju jedinu noć.

Već treće ljeto evo minu…

Već treće ljeto evo minu kako prognan od ljudi živim život bez tvoga lijepoga lica. Živ pod zemljom, u dubokome rudniku, u mrklome mraku svoje drugove pronađoh. I nema za mene utjehe druge, doli tiha šaputanja tvoga lijepoga imena. A kada ispale rudarske mine, svaki put zadrhti moje srce. P.Š. Rudnik Miljevina, 1988. god.

Čaj za dvoje

Dva se sunca u šalicama ljuljuškala, pa se vrte u zlaćanoj omaglici. Toplina u rukama se privila onoj drugoj; Lijepo li je! Oči će jutros okusiti ljepotu, usne mednu rosu, a izbezumljene ruke toplinu…, Lijepo li je, lijepo li je!

Ah, Lulu

Ah, Lulu, u vatrama ti Džehennemskim evo gorim. Ulij široku rijeku u njedra moja, ali mi plamena ugasiti ne možeš. Pokrij moj kavez zelenom tunikom na ljame, iz Širaza, haman divnom…, ali ja ću ti i dalje pjevati i neću Džehennema proklinjati, nit’ što više moja nisi. Ah, Lulu, bila si mi, taman koliko si i trebala biti; ranu jesen i kasno proljeće i jednu zimu – dovoljnu za tri vječnosti sunčeve ptice; za vječnu tugu, za vječnu vatru i vječnu pjesmu!

Zbogom, Lejlo

Što se moje misli grešne tobom diče u samoći, poranile čežnje sjetne ranom zorom sitno vesti, kuda si mi vjeru dala. Nema danka, moja Lejlo, nema noći da ne boli. Na vjeđe se inje hvata, ašik tuga, ašik duša, pa mi zebe kud si nekad sreću tkala. Što se srdiš na me, Lejlo? Nit sastanka, nit rastanka, nit oprosta meni nudiš. Umorne ti ruke pišu; Selam, Selam, pjesmo nježna, tristo umre da se jedna za te rodi. Što me boliš, što me varaš, što me mamiš, Lejlo cvijete… Zar ti…

Na onu livadu

Na onu livadu ustreptale duše dolazim, ushićen, tamo gdje te nije. Tamo gdje ne mede usne, niti uzdisati njedra znaju. Ondje gdje sunca zračak na tvoje čelo više ne pada, ondje gdje mi proljetni suton ne donosi tvoj miris a donosi moju bezgraničnu tugu.

Ispod procvjetalih bagremova…

Od kada snijeg nije takav pao, kao onda na procvjetale bagremove u mahali što pade, snijeg divni… Škripi prtina, plače prepadnuti behar, a ulične svjetiljke pjevaju pjesme ushićenja. Sve sam ti ratove već bio zaboravio, sve pohode oprostio, sve smo sablje povezali svilenim maramicama… U mile se trepavice tada upletoše nestašne pahuljice, a ja ti ih hrabro zaklanjam crvenim šalom, sve lajući na žuti mjesec i mašući na njega dugačkim resama, strašeći ga…sve ne bi li pahuljice opozvao s pohoda, da krenu k nebu, da se popenju gore, gore… Ispod…

Lice žene

Kad bijah posve mali, koliko oveći pijetao što kukuriječe na očevoj krivudavoj čestokolici…, navuče mi se plavičasta omaglica na zelene oči, kao čežnja o proljetnim sutonima. . Sunce žarko mi potamnje na visini; a ljudi su kao sjenke po čitave dane lelujali, sve naginjući svoja zabrinuta lica nadamnom, tepali mi. . I kao kad sitna kiša porosi po čelu mi, umivaše me suzama moji najmiliji, i cjelivaše me iskrenim lelekom lelekaše: „Kuku nama!“ . Ponesoše me to jutro Joki Marinkovoj – jer samo to ona može, skinuti čini s očiju;…

Podnevna molitva – Ikindija namaz

Dok si ti na mojoj strani, ja se ne plašim ljudi, niti zvijeri među njima. Kaži joj Bože, da nikada ne vadi svoje ruke iz mojih ruku, da mi nikada ne prestane šaputati. … Sada je vrijeme podnevnog odmora. Sretan je sobičak u kome ona sjedi, sretno je i sunce na sred sobe…, što je dočekalo da i ono plavi dan živi s mojom dragom, plavim cvijetom, amin.

Jutarnja molitva – Sabah namaz

Hvala ti za sunčeve zrake što si nam ih poslao sa istoka, i što tamna noć nije vječno prekrila naše nebo; i naša staništa divna. … A u tome toplome danu, hvala ti za plavi cvijet, cvijet, štono šapatom spominje riječi ljubavne – u vrat, meni nedostojnome. … Cvijet štono osmijehom uljepšava našu ulicu, našu mahalu, našu medresu i naše avlije. … Štono u molitvi polaže nadu u ljubav i nježan dodir. Što se nadala proljećima, što je voljela ljude; i siromašne i bogate i žute i bijele i crne……

Dvije pjesme

Prva pjesma Ovo je moja srna nježna, ovo je moje mirisno biće. … Zlatne kose i medene usne, ona što zbori tako mudro, … šapatom o sutonu dana s ružama vrtnim pripovijeda. … Ovo je moja Voljena, ime koje smiraj njedrima donosi: a oku polusan, a životu nadu. … Ne bih je iznevjerio, pa da mi sude i na strašnome sudu. … Ne bih je mijenjao za osam života, niti za pjesmu svih pjesama. . Nema te Kad se okrenem – nema te, bijaše li tu ikada, prozbore katkada grešna…

Bosonogi svatovi

Bosonogi svatovi Mjesec, vile i vilenjaci, stari mudraci dugačkih bijelih kosa, dugačkih brada, dogovarali su našu svadbu na gori. Dobra Zlatokosa djevojka, stalno je iz lijepog plavog lončića prelijevala ljubav i nježnost u onaj crveni, pa opet, iz crvenog u plavi. Ona nas je voljela, vladarica ljudske duše i dobrote, iz naše domovine, a još su je zvali i Nježna Ljubav. … Druga vila je po mjesečini jahala metlu od brezovog pruća. Stalno je nešto protestirala: „Nevjesta ne smije vidjeti mladoženju prije nego stignu svatovi, nevjesta se ne smije motati…

Kimja

U svoju ga halubu noćas pjesmom mamiš zvijezdama u izvoru gorskom pohvatanim… ah, gledala si mu lice ispod zara kad je prkosilo tuzi i nemoći. … Kad je prkosilo tuzi i nemoći oči su vidjele Meleka i druga, usne su zavjet biću darovale… u halubi si noćas šaputala: „ Tvoje je srce tristo puta veće od srca svadljivoga Šemsa na meraji .“ … „ Tvoje je srce tristo puta veće od srca svadljivoga Šemsa na meraji .“ Tvoje je lice Meleka bez zara… tvoje su ruke nježnije od pjesme tvoje…

Melečko tromostovlje

Mjesečeve duge Opčinjena duša mirisnog jasmina rastakala tugu u zvjezdanoj noći, negdje na osami njena topla ruka zaprosila nježnost u njedrima drugim. … Cijele noći ključar mjesečinu krade, ušuškava zrake u baule male, umjesto marame oko njenog struka mjesečeve duge čežnju izatkale. Mora U tamnoj noći osamljen spavač proklinje snove a zore nema, nit spasa ima od more snene; Stojiš na mostu maramom plavom stežeš oči, u tamni ponor stihove bacaš, i uspomene. … I ja te zovem, i ja ti mašem, i suze lijem ne bi li maramu skinula…

Jutro

Divno je jutro potajno prohodalo ispod starih topola, ispod mirisnih bagremova se zaputilo mome biću. … Plavu maramu u šarene šalvare uvuklo, jedva njedra svilenom bjelinom skrilo, ispod plavog čuperka se osmjehnulo, šeširić nakrivilo, poširoka koraka, strastvena pogleda u čizmama laganim hoda. … Šaputalo je nerazgovjetne pjesme i nosilo mi poklone, Tagora, staroga pjesnika stihove i posve malo, u njima skriveno pismo. … Kakvo je to jutro što pismo nosi, što mi u njedrima sunce budi, što me miluje, grdi… pa ne znam griju li me jutarnje zrake ili njegove…

Muallaka o starome križaru i Ademovoj jabučici

Gledajući u sunce što izlazi na Velebitu i zalazi za Učku… i u bijel oblak što plovi i ptice šumske, on zaboravi na tebe; k’o da se nikad ni voljeli niste, njegovo srce mira nađe i niti jednu sijedu na glavi u tome trenu stari križar nema više. … Zaigra se svojim krpicama, odluta šumom tražeći ptičija gnijezda, križar što se ne križa… On zaboravi huk iz njedara, pa mu bijel dan potaman bude, pa mu tamna noć tako zamiriše, pa vjetar noćni okreće na spokoj i na skromnost misli…

Marija iz Širaza

Ono je moja draga, štono kao grlica u lugu guče, kosa se njena na suncu mreška kao zlatan val široke rijeke. Ono je moja draga, štono zvjezdano nebo gleda, štono mjesec mladi bratom svojim nazivlje. … Pjesme su njene najljepše, igre su njene najluđe, na šetalištu Mosalla, haman u Širazu… … Ona ih obdan u njedrima svija, ona ih obnoć u kolu izvija, dolinom aška mladići mnogi zbog njenih smijavica zazvaše Allaha. … Ljepša je od svih moja draga, njene su usne najslađe, njen je korak najmanji, njen je uzdah…

Govor ptica – obraćanje bulbulu

Bulbule naš, zapjevaj nam najljepše što znadeš. Htjeli bi da se poljubimo sa zaboravom, a sjećanja da sahraniti mognemo; grešna i prazna, lažna i hladna; što nemirna jutra donose našoj duši. … Bulbule divni, budi ti naša ljubav. Zapjevaj nam u krošnjama bagremova, štono smo ih mirisati o proljeću znali. Poleti nam iznad mahalskih šadrvana, štono smo ih u njedrima odnjihali. … Pomogni nam da barem malo zaboravimo, a mi ćemo se samo tebi moliti. Samo tebi jutrom pjesme pjevati i samo tvoje ikone obnoć cjelivati. Bulbule nježni.