Pjesmu sitnom suzom kitim i uzdahom je tvojim prismačem. Odrekoše se mene mnogi poradi plesa ljubavnoga. … Pobjegoh tada u svijet divni i sakrih se u zemlje melečke, na livade nebeske se popeh… u pustinje beduinske me odnesoše divne karavane tvojih ljama. … Jezerski lopoč postade cvijet mome oku drag, poput lopočeva cvijeta tvoja se…


Niz dolinu noćca brodi, niz dušu se sjeta plete; Da sam ptica, da sam cvijet, da sam uzdah, da sam dijete. … Niz grudi se tuga lije, niz lice se suza valja; Da sam pjesma, da sam leptir, da ti šuškam kraj uzglavlja. … Da sam sveti mač prorokov da zavitlam niz ravnine, da sam…


Livadu skriva samoća a gavran zaziva snijeg, pramen se magle vuče, jutarnja slana pala; bijele se doline i brijeg, niz goru vjetar vije, venu niz polje trave i drhti zeba mala. … Na snopu suhoga kukurijeka dva se pozdravljaju mrava, po obrazima se dugo miluju ticala nježna. „Ne zaboravi mene…“ – uz plač je uzdisala…


Ispod stabla starog javora, ispod oporih jagodinih konačišta, u svijetu malešnih rovki i usnulih stonoga zakopat ću uspomenu na tebe… … U svijetu u kome nema slova niti nota ti ćeš mi postojati, u tome svijetu, u kome nema uzdaha niti sjećanja, u kome vladaju bića podzemlja, u taj svijet zakopat ću uspomenu na tebe……


Ih, da je opet susresti insana što džadom hodi, a sve k’o da lebdi… i krila k’o da ima i čar oka što mene mami i ostale grešnike popadale po putu. Ih, da joj barem malo u travi namaz, proučim skrušen – u behutu… i da joj s neba odlomim sunce, da vidi melek koliko…


Ukradoše me ciganke kad igrah s mjesečinom na putu, svilena suknja skrila oči, zelene, u travi cvjetnoj… triput ljepotu zazvaše usne u zagrljaju Anadolki, oslijepiše me mašicama vrelim u maju pokraj rijeke. … Ukradoše me ciganke dok još nejak bijah da sreću po drumovima prosim, molim po ubožnicama dalekim… kad mjesec dođe žut, plešu ciganski…


Mišljah da si na istočnoj strani neba, pa cjelivah prve sunčeve zrake što dođoše i zaparaše hladno jutro nad Dulibom; ali ti si mi možda na zapadu?, pa polizah suzicu gledajući prema visokom Bitoraju ponad Brestove Drage. Zaklikta orao nad jelama, razliježe se glas šumskom tišinom. Ja mišljah prolomiše se nebesa i da mi ruke…


Snijeg je padao kao nikada, a male smijavice u gornjoj mahali ubijaše iznemoglog stvora? Od kad nas nema pored široke rijeke, mi Vas ne zaboravismo – zvijezda nam! Mi mišljasmo da ljubav iznuriti ne može, tako nježna… nit muku duši zadati – dok Vas ne zavoljesmo. Ljubav nam je srce spalila, a um utopila… mi…


Čardak stari pored rijeke, zrikavci su pirovali šaputalo zlatno klasje njihao ga vjetrić mali. U smiraju čudni svati, sjevernjača mjesec vodi preko neba – a u vodi, Žutooke zdrijemale; zagrli me nježni cvijete, isprosi me, poljubi me dok ne svane, ej dovale! Visinama bubanj tuče, vrtio se derviš ludi, ne može se naslušati alas s…


Čama

Skrivam u dlanove oba oka da lakše prebolim njeno lice; da me nije, da me nije.   Na usnama mi njeno ime, u njedrima mi vatra trne, što me grije, što me grije.   A ja pameti vičan nisam, slijepi mene kroz zivot vode, baš kao prije, baš kao prije.   Tko nije ljubio ne…


Plavi cvjetići su moji uplakani na livadama iz magle dozivali, a duša gnijezdo suzom opjevala; ne nosi sreća tvoje ime, draga.   Ne nosi  sreća tvoje ime, draga, u pjesmi, u rijeci, na nebu, u rosi… ne slave oči sutone na Učki, ne mole usne lijepu pjesmu tvoju.   Ne mole usne lijepu pjesmu tvoju,…


Nomad

U  doba velikog potopa strašan pogrom me bacio s jedne gore na drugu. Stigoh evo pod staru šumu što je lijepi plavi val stoljećima pljuska, nastaniše se tu moje pjesme, draga.   Kad te se požele moje oči, tad na osami okrenem pleća Velebitu. Bura hladna neka tuče prekaljena stvora, ja samo njedra zanjišem nježno,…


Ah, Simurg si naš, naš Feniks, naša si vatrena ptica divna. Sedam ćemo dolina proći, da tebe na gori visokoj obradujemo… i pogled tvoj divni večeramo i tvoje toplo  krilo da nas dotakne, aman… Ti nama za trideset drugih ptica vrijediš, melek si naš, dok tumaramo dolinama stalno si nam na pameti i perje tvoje…


Srce moje odveć tuče, pa ako sam te pogledao, nisam ti ispružio ruke, Lejlo.   Ako sam ti i ispružio ruke, nisam te zagrlio, nisam te kumio da mi vatrom vatru gasiš.   Ako sam te i zagrlio i ako si mi vatrom vatru gasila, nisam te uprtio na svoje pleći i odnio u moje…


U velikoj bitci u rano proljeće, poginuli su oni što se ljube, pametni i jaki ostali su živi, ali ljubav ljubi samo gubitnike.   Oni što poginuše u proljeće rano, miljenici su ljubavi što bludi; a oni što ostadoše na životu pukom, za ljubav su mrtvi kao snijeg lanjski.


Mlad se Ojdor po travi previja; polomio prste na rukama, polomio toke na prsima, potamnilo lice u junaka… Pod kalpakom oči uvenule a iz duše tuga izvirala; po sto puta sitnu knjigu piše, kako piše – tako suze lije, ne da mu se pjesma napisati.   Prisjeti se bolestan Ojdore pa doziva vilu Nagorkinju: „Nagorkinjo,…


Kad se ono žedne usne zapečaćena zdenca dočepaše, kad se ono… kad zvjezdano nebo zapjeva visinama.   Ispod anterije joj zamirisaše al-katmeri, a sa usana joj prokapa saće, Allaha mi!   Ja je obljubiti ne umjedoh, tako divnu, tako prekrivenu božanstvenom ushićenosti?   Prošaputa ispod anterije zdenac, zatreptaše leptiri ispod nespretna dodira.   Sa livade…


Jutros u Širazu ranom zorom vika: „Drž’ te lopova!“ – zalomila graja uskim ulicama; Svjetina se tiska a ja sanjam tebe, rukom pokazuješ, zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.   Hoće li ruke prije, ili oči? Hoće li usne prije nego moje? Hoće li suze prije poljubaca sa Nahru Azema poteći niz lica… Svjetina se…


Hajde što si onda pala na onaj ludi gaj; hajde što si pala na livade u cvijetu i mali riječni sprud…, al’ zašto se spusta na čelo njeno i vjeđe dvije, što su, ono… k’o da su ruke spustile ispod mirisnih kosa; dimiskije, arapskom mustrom iskovane, mene sjekle…, zašto zabiba mirisna njedra, ako si vjera,…


Mnogo dana minu, a ja se s tobom ne poigrah moja sestro Dženita. Tvoj te veliki stariji brat iznevjeri, onaj što sve može, onaj što sve hoće i mora. A zelene tvoje oči moljahu me puno puta za samo malo igre na putu, među kućama  starim… i kuče malešno, obećano, ne stigoh nikad ukrasti za…


U milju svi tvoji dani teku i tvojih njedara mami čar. Sitnoga kljuna med radost očima toči, i tali usnama žeđ. Pod dlanom srce tuče; tuk-tuk, tuk-tuk. Bijeloga lica nježnost opija nas, opija nas! Pod krilom tvojim naša je sudba spakovana sva, sjenice divna.


Možda će jednom, kad dođe dan u oči divne, tek kad on dođe, možda će biti jasna ova poslanica, glavicama pametnim, usnama mednim i smijavicama zanosnim…   Možda će onda shvatiti oči divne, zašto se srlja u bespuće i zašto se u srcima kamenim zericu topline moljaka, od strane moje malenkosti, i mojih istomišljenika, braće…


U ime najmanje zvijezde, spustimo na čelo  poljubac oproštaja ― za laku noć.   Ah, Ostade jedna posve mala, skroz na zapadu: „Ljubi me opet!“   Svu noć brojasmo silne zvijezde ― tko se ne bi pobrojao; ispočetka sve!   Za najveću zvijezdu Sirijus, daruj poljupca tri.   Za Mliječnu stazu u kompletu pedeset poljubaca;…


daleko si mi mila ljubav moja te treba vijenac čežnje pletem od uzdisaja snaga u proljetnoj noći kopni tijelo vene more ti poljubaca šaljem i selam alejkum   daleko si mi mila tužne su noći samoće lagano duša trepti k’o list sa gore željan očiju tvojih i poljubaca nježnih slušam što more zbori ne zaboravi…


Nekad je njegovom dušom vladalo nebo i anđeoskih bića  glas. Kazuj grlice prelijepa…! Ti što mu jedanput  šareno pero ponudi u kljunu…! Ti što si mu donese kapi žive vode, za njegovu isprepadanu dušu; i toplinu davnih ognjišta što mu ponudi…!   Uzalud su gugutale druge grlice, zrnevlje mu nudile i krilo; bijeli alim mu…