Bulbule naš, zapjevaj nam najljepše što znadeš. Htjeli bi da se poljubimo sa zaboravom, a sjećanja da sahraniti mognemo; grešna i prazna, lažna i hladna; što nemirna jutra donose našoj duši. … Bulbule divni, budi ti naša ljubav. Zapjevaj nam u krošnjama bagremova, štono smo ih mirisati o proljeću znali. Poleti nam iznad mahalskih šadrvana,…


Ne ruži me, Cvijete, ne mogoh valjda, ne umjedoh valjda, ili mi ne pomože sami Bog. … Pobijediše me nepozvani, pobijediše me izdresirani, nije mogla nejaka pjesma protiv laži i opsjene. … Ne kuni me, Cvijete, ostale su ti za utjehu zvijezde moćne i miris našeg postojanja. … A meni ostade huk planinskih jela zaljuljanih…


Ima li livade kao ova što je, prostrti tepih mekan ispod gore?, za biće moje i pjesmu što bludi i za jelene iskonsko stanište. … Ima li neba većeg u planini, mirisnog cvijeta i samoće puste?, žmirkaju li zvijezde kao ove moje, igraju li vile kao ove naše.


Nije pustoš! Nije! Nije! Kad se kamen suncu nudi… sve je bajka kad se vrti vreteno u ruci tkalje. … Nije jutro kad se rađa sunce iza Hidžrove Gore, no je jutro kad sijevaju čila bedra u smiraju stare svijeće. … Dukati su u mog babe što zveckaju k’o fišeci kad se bije, ali moje…


Kako si Ti samo znao iz žuljevitih ruku hitnuti lipovu lopatu žita! Bacaš u nebo zrna života s našega vršaja, pa mi se sa dalekim zvijezdama izmiješalo ječmeno biserje…, … a ja ih očima pratim iz tople slame onkraj našega staroga gumna… i svaki put se nadamo, ja i naša kobila Vranuša, da će baš…


Ja otvorih staru magazu, ali tamo tebe više ne bijaše; niti te ima na puteljku kroz travu, niti me čekaš ispod velikoga hrasta. … Odveli su te prosci daleki, ja te ljude razumjeti ne mogu… kako mogu odvesti nešto što je moje, što je jadni život moj – jedini. … Njihov čajo udarao je ludo…


Ah, Samija, puste li potke noćas na razbojima naše mladosti. Predu čežnja i tuga koprenu željnim očima, titra tanana struna na srcu. Bila i ostala cvijet nježni, divila se suncu što tone za Husad visoki, među šafranima i zumbulima na prve ljubičice ispod Stavnja mirisala. … Kao što dan i Danica hodaju nebom, hodala si…


Ah, da sam Hafiz s knjigama svetim, da se po Širazu šećemo, cvijete, ti da si princeza od Samarkanda, melek malešni, odbjegla đaurka, ili Turkinja ljuta. … Pa da čitamo sehure davne, gazele najljepše nižemo do zore, pa da pjevam harfove sjetne, da se ljubimo sretni u kutu. … Da ti šapućem tiho, tiše, pa…


U njedrima se njiše blago, najljepše od najljepšeg, najmilije od najmilijeg… Kud drugi ne moste – ti mostiš, kud drugi ne ljube – ti ljubiš. Kad drugi rane, ti liječiš, kad drugi zaboravljaju, ti podsjećaš. Zasadi lukovice tulipana plave boje, da te se imam po čemu sjećati. Kad više ne mognem pjevati, neka mi miriše…


Lice Boga nije u crkvi niti džamiji. Lice Boga je na svakome cvijetu. Ali, ja ne mogu više živjeti…, ne mogu ni umrijeti bez tebe. Sve plašeći se što ću posve sam, na livadama dalekim.


Noćas smo dijelili nebo; tebi plave zvijezde dadoh, sebi crvene. … Noćas smo dijelili livade; tebi s plavim cvjetovima, a meni makovi. … Noćas smo dijelili vode; ti jezera uze gorska, meni rijeke hirovite ostadoše. … Noćas smo dijelili pjesme, sve ti pjesme dadoh, zadržah samo jednu zapisanu u tvome oku. Noćas smo nas dvoje…


Nije meni do mojega svakoga sloma, niti mi je do ljubavne rane što me o sutonima još zapeče. Nije me više briga tegle li jače crveni ili crni, puže li zemljom Nada Ljudska il’ sami Sotona – Vrag…! Meni je samo na pameti; zašto je Faiza prestala pisati svoje lijepe pjesme?, dvanaestog dana u studenome,…


Tisuću ljeta evo minu Otkako rana peče ljuta Ne svira frula Rog ne zove Ne cvjeta ljubica pokraj puta. … U zemlji našoj mira nema Od kad se tamna nadvila sjena Zavlada Grižom Vahorda stara I njena vojska bijelih zjena. … U davno vrijeme Ljubavnih čula Lončevom Grižom su zvonila zvona I svakog proljeća se…


Dok je sunce polagano tonulo zapadu, dok su ptice u jatima žurile niz goru u svoja topla gnijezda, dok je iskonsko biće u dubokoj Dulibi izvodilo ceremoniju mističnog glasanja nadolazećoj noći… dok je sve to bilo, on se oslonjen o stablo stare jele odmarao od napornog hoda i cijedio očiglednu bol iz njedara. … „Možda…


Plovio je davno, davno, širokom rijekom, splav od ružinih latica… a na splavi se odmarala, rijetko plavokosa Arnautka; sve uzdišući na mene grudima nježnim, u nebo gledala, dirala me mlada, u rijeci bose noge hladila, na ljubav se meni vječnu zaklinjala sladom. … U njedrima mi do današnjeg dana ne zaraste taj pečat od šestoslove…


Snijeg je padao kao nikada, a male smijavice u gornjoj mahali ubijaše iznemoglog stvora? … Od kad nas nema pored široke rijeke, mi Vas ne zaboravismo – zvijezda nam! Mi mišljasmo da ljubav iznuriti ne može, tako nježna… nit muku duši zadati – dok Vas ne zavoljesmo. … Ljubav nam je srce spalila, a um…


Bubica

Kad sve pogledam i zbrojim ― hvala ti, Bubice! Za tugu i radost, mislim; hvala ti za pjesmu duše. Onda kad si bila tu, čežnjom si mi preplavila biće. … Onda kad su padali visoki snjegovi, mislim… onda kad je sreća prtila na promenadi. Evo, mogu sam, mantili zeleni ― pa blude…? … Primi pozdrav…


Muti se suza kad pogledaju oči nebo i sve što vječno traje – sve; a sunce me na tvoje lice sjeti, htio bih da me grije i grije; oblakom tugujem – vjetrom se tvoje kose latim, a mjesečina mi još stare čini prinosi duši i kao da šapuće i da živa je. … A snježne…


Kaži mi… koliko slova je imala tvoja ljubav? Moja je imala šest. … Kaži mi… kakvu je tuniku nosila tvoja ljubav? Moja je ljubav nosila zelenu tuniku, na ljame.


Psi rata daleko su otjerali moju ljubav. Odnijela je sa sobom svibanjsko sunce, a sa zelenih livada nestade cvijet. Odnijela je slobode dašak, ikone na koje se krstih mlad. Zamače u tuđinu moj plavokosi narod, sve plačući i milujući goli strah… … A ja još i danas pokušavam dosegnuti svibanjsko sunce i prostranih livada pjev….


Ne podiži svoj gospodski pogled k’ nebu, spusti vjeđe, srno nježna…; još po zemlji hodim, još te tražim i stihove duša još izmoliti znade. Svaki božji dan i svaku noć. … Grešne su moje misli i sve moje nade, tijelo vene za mila oka dva. Naći ćeš me – tumaram između svjetova; samujem svoja jutra…


Zoro, zoro, što je skrivaš, što je jutrom ne premamiš, tami pustoj kad san mine? Odnese mi nadu pustu, kao Turci plijen ratni, na konjima, kad odnesu, halačući niz doline. Sanče, sanče, što je skrivaš od mog oka, pod jastukom dok se budim iz dubine? Ostade mi pjesma mala započeta, nerečena , s druge strane…


Mladi se mjesec smiješi s visina prosipa nježnost na vrbik stari; zaljuljala se u kaplji rose, Rusija Majka, na paučini, nad starom rijekom, pa štuku mami. … Pričini joj se kad iskra bljesnu: “Žutooka na slapu ikri!”, pa se iz vira na blago baci…; pričini joj se u pomrčini, igraju polke kozački duhovi, u gustoj…


Gondže, moja ljubavi…, dadoh ti ime ruže. Noćas mirišeš na proljeće i kaplješ mednom rosom u mome zagrljaju. Urekni mi nježnim okom barem sitnu ranu za oproštaj, da te se imam po čemu sjećati i napoj mi dušu žednu tamo gdje svaki otpor kopni; tamo mi uzdiši željna ljubavi, započni igru u plavome sutonu plesti,…


Nema više nade – gotovo je, riječ me više od radosti neće…, nije više ni potrebno cvijeće na ovome sumornome svijetu. … Nit’ u tvome malom stakleniku neće više ruža da procvjeta; kad se moji biseri pometu, kad nestane planinskoga cvijeta.