Kad nađeš moju pjesmu, nemoj hvaliti, nemoj čitati!   Pogledaj malo ka brdima malo u daljinu, onda prema rijeci… pa po nebu zavaraj ljude.   Sakrij pjesmu u šarenu torbu. Ako se uzjoguni pritisni je narančama, mrkvom i ruzmarinom.   Ako zapjeva, zavrti vrećom i jako protresi, da je naučiš pameti… ne valja po putu…


A trebao je to biti običan šapat prije sna, ali eto, molitva se grlena i hrapava izmolila, od nekrsta. Glasom iskonskim se odaslala k nebu. A grgoljila je tako nestvarno, a poletjela je iz dubine duše, tako tiho, tako hrapavo. Strah me Boga  zbog grijeha moga i čežnje moje u duši. Strah me Boga zbog…


Kako ti je voljeti u nevrijeme i koje je vrijeme za voljenje? Svako je voljenje u dobru vremenu, svako je vrijeme za voljenje! *** Isto je nebo! Isto je sunce! Isti je i dan, plavi taj dan što me svjetlošću mami… Ah, ne mami me svjetlošću moj mili plavi danče! Ne smješkaju se više na…


Ako zgriješim, neka izgorim, da su njedra tvoja – moje zore rane. Da zakletva si moja sva – ako zgriješim neka izgorim, *** Po putovima te tražim, a tebe nema; nebom te tražim, dal’ si mi se među sestricama skrila! *** Ako zgriješim – neka izgorim; kao padalica što zapadu juri – blještim i gasim…


Tako nježno   Da li sunce zapadu sve dane moje nosi ili  noćni leptir na cvijet pada tako nježno; tako nježno? Da li  moja mila sitna koraka hodi ili  trava livadom niče tako tiho, tako tiho? *** Zaželjele se oči tihe ljepote, zaželjela se duša tiha uzdaha, tiha uzdaha. *** Da li rosa tiše pada…


Obriši suzu što ti je izvirila u kutu oka i poljubi me; „Rastanci su sastavni dio poezije“ – rekla si davno. *** Probudi se, zaspala si u mome zagrljaju a gledaju ljudi: „Skandal! Skandal! Ovo dvoje…“ *** Poljubi me za sretan put, kako nađe sad da zaspiš u ovom trenu, i stegni me jače. Mi,…


Trideset ljeta evo minu od kad su me zatočili…. I proljeća i jeseni. *** Sve zbog šare u mom oku, malo lila, malo bijele… Mjerim tugu preduboku, po mome zidu plešu sjene… *** Procvalo je u mom dvorcu tvoje cvijeće od miline… Sve šafrani, i jaglaci, tepisima razasuti. *** Njihali se u mom oku od…


Pozdravljam te Drozde, ptico divne pjesme. Moj si Turdus philomelos, zelenih si gajeva dika, a u proljetna jutra ljepši si i od same zore. *** Tvoja je pjesma nadaleko čuvena, gladnih i žednih bih te usta slušao, zaboravio bih s tobom na svaku vrstu bola. Ah, kad bi mi se samo na moje livade opet…


Zar ja mogu okusiti slast ljubavi tvoje, a onda te se odreći? Zar ja mogu okusiti miris bića tvoga, pa zatim otići od tebe? Zagrli barem jednom i mene kao njega, kojeg si izabrala za blizinu svoju; i prijateljstvo svoje i naklonost svoju i ljubav svoju. Obdarila si me velikom čežnjom, radujem se susretu s…


Ne snubite livadom cvjetnom, ne pohodite mirisnih lijeha! Mogao bi vam lovac lud, ili možda s Kolovratskih Stijena – zločesti vuk, začas pokupiti mlade – ne dao Bog. *** Ne izlazite, tamne se sjenke pletu po lugu. Držite se javorove šume i staništa starog! I shvatite:  zlu čovjeku malo je i dobar čovjek, a kamoli…


Sve je drugačije nego bi trebalo da bude. Oni koji vole, pate za onima kojih nema. Oni koji su voljeni, zaboravljaju one što ih vole. *** Cvijeće, cvijeće  rosno i divno, siječe kosa kad je najljepše. Izniknuti će, međutim, novi cvjetovi kad dođe proljeće. *** Sunce zalazi i nastane mrak. Za utjehu, dobar  je i…


Utočište   Ja joj ne bijah ljubavnik, ja samo ljubav njena, možda bijah. *** Kad me je htjela ostaviti, njene su se usne najljepše smiješile, njene su se trepavice žalosno u suzi lijepile, a njene su me smijavice posve dotukle, slabima valjda nisu suđene sretne ljubavi… *** Od njene ljepote se pogubih, više sam ličio…


Ašk

Očiju mami prozračan nur, svjetlosti hir, ili melek mlad, zanjiše dodir tisuću zraka lice se ozari, k’o mjesec na gori; umjesto  tuge – tihi mir, umjesto patnje – opija slad. *** Očiju mami prozračan nur, i neće zasuziti zelene zjene, kroz san Musalla zove daleka…, a kao da njome koraka tiha, milosno biće hoda kroz…


Povikat ću majstora tristo! Neka poljube zlatan križ; pa da ti sagrade duši dvor, tamo gdje ti spava La’illaha il’Allahu – stvor! *** Darovati ću ti, k’o, šumski gaj; gore zlatno sunce, dolje – na paprati, raj; u vrt tvoj, u džennetski vrt zasaditi kanim, nježno ko dodir, il’ šapat tvoj što miriše mirom; tulipan…


Tuga

Iz daljine je dopirala plavičasta omaglica i svađa gavranova koji su po njoj tražili konačište. Skrivala je od zelenih zjena put, put kojim je ona davno otišla. *** Tiho sumrak liježe dugačkom dolinom, tiho tama dopuzala do njegovih nogu. Zaškripaše spone kad se uspravi – svom visinom; pa tihim korakom pođe, prema samotnoj kolibi.


Oblaci su tu noć položili biserne krunice, na bremenite bagremove po Mosalli. *** Savio se mirisni behar, puca grana na stablu, od rose; od naše ljubavi u njedrima, u njedrima. *** Čiji ono štićenici sretni šeću po Mosalli? Čiji ono raspjevani imam zove sa munare? Čija ono zvona zagrmješe sveti pomen!? *** Čije ono oko…


Za ljubav, cijele bih božje noći njegovao raspjevane bajke i slao ti ih rijekom, umjesto harfova nudio bih samo mirisna proljeća osmjehu dalekom. * Da usniš bar jednom na dlanovima mojim niz lice dugo bi se kotrljala sreća, zvjezdice bi sjale na uvojcima nježnim, a korpe od pruća opletene za te, krišom bih donosio pod…


Bila je tako lijepa kad me je pogledala one večeri, u dva njena oka ugledao sam svjetove divne, u dvije njene smijavice razigranu radost…, *** kad se spustila noć u grudima su mi tukla crkvena zvona, noge su mi omekšale u zglobovima, a moji ljuti preci su se zbog nje prevrtali, složno u grobovima. ***…


Onaj bi možda kolač slasni dobio, što bi ono bio na mjestu mome, a da joj bisere po krilu prosipati stane, stihove moje duše, drugoj ženi – haman dalekoj. *** I da joj ih on šapuće, a koja bi na tebe mirisati mogla; pjesnik neki drugi. *** Slušala bi ona stihove divne, u nebo zvjezdano…


Na Mosalli Ah, prijatelji dragi, braćo moja i sestre moje. Zaplačite mi barem malo, licem o lice. Budite dadilja mojoj osamljenoj duši i oprostite siromašnome šejhu misli, haman grešne. Nema one, štono je oči više ne gledaju, štono je ruke više ne miluju. Nema one čiji je šapat budio usnuloga slavuja, čije su smijavice zorom…


Potraga Mlad mjesec pao u polje, zvijezde tiho nestale, dugo su zurle svirale i tukli teški bubnjevi. Srce je noćas suzilo, opet se tebe zaželjelo. Moje te oči tražile više nego njegove, srce te opet iskalo više nego njegovo, a duša tiho jecala tiše nego njegova.


nije to poezija, to je samo duša prilegla ispod jorgovana… nije ljubav, to su nemiri zbog rashodanih leptira …       nije tuga, to je tvoj lik koji se zaljuljao u mojim bunarima… nije pjesma to sam taman pošao da zaplačem… nije suza, to je jutarnja rosa poškropila po šafranima… nije nebo, to su cigani pogubili đerdane…


Ukradoše me ciganke kad igrah tarabana na putu, svilena suknja skrila oči zelene u travi cvjetnoj, triput ljepotu zazvaše usne u zagrljaju Anadolki, oslijepiše me mašicama vrelim u maju, pokraj rijeke. * Ukradoše me ciganke dok još nejak bijah; da sreću po drumovima prosim, molim po ubožnicama dalekim…, kad mjesec dođe žut plešu ciganski tango,…


Poput plavičaste omaglice, u ranu zoru je moje biće pritisnula čežnja. Suza mi se zaledila u očima, a silna mi tuga srce ukrala iz grudi.


Ah, još bih umio voljeti nju, ali se plašim da ona više neće htjeti mene…, zato se pretvaram da je već ne ljubim, sve čekajući što će ona prva učiniti…, mislim se: dockan je učenja; dockan milovanja. Ah, plašim se evo, neće ona umjeti voljeti mene. Neće znati kuda idu ruke, kud usne, a kud…