Mlad se Ojdor po travi previja; polomio prste na rukama, polomio toke na prsima, potamnilo lice u junaka… Pod kalpakom oči uvenule a iz duše tuga izvirala; po sto puta sitnu knjigu piše, kako piše – tako suze lije, ne da mu se pjesma napisati.   Prisjeti se bolestan Ojdore pa doziva vilu Nagorkinju: „Nagorkinjo,…


Kad se ono žedne usne zapečaćena zdenca dočepaše, kad se ono… kad zvjezdano nebo zapjeva visinama.   Ispod anterije joj zamirisaše al-katmeri, a sa usana joj prokapa saće, Allaha mi!   Ja je obljubiti ne umjedoh, tako divnu, tako prekrivenu božanstvenom ushićenosti?   Prošaputa ispod anterije zdenac, zatreptaše leptiri ispod nespretna dodira.   Sa livade…


Jutros u Širazu ranom zorom vika: „Drž’ te lopova!“ – zalomila graja uskim ulicama; Svjetina se tiska a ja sanjam tebe, rukom pokazuješ, zadižeš halju pa  mi ljubav nudiš.   Hoće li ruke prije, ili oči? Hoće li usne prije nego moje? Hoće li suze prije poljubaca sa Nahru Azema poteći niz lica… Svjetina se…


Hajde što si onda pala na onaj ludi gaj; hajde što si pala na livade u cvijetu i mali riječni sprud…, al’ zašto se spusta na čelo njeno i vjeđe dvije, što su, ono… k’o da su ruke spustile ispod mirisnih kosa; dimiskije, arapskom mustrom iskovane, mene sjekle…, zašto zabiba mirisna njedra, ako si vjera,…


Mnogo dana minu, a ja se s tobom ne poigrah moja sestro Dženita. Tvoj te veliki stariji brat iznevjeri, onaj što sve može, onaj što sve hoće i mora. A zelene tvoje oči moljahu me puno puta za samo malo igre na putu, među kućama  starim… i kuče malešno, obećano, ne stigoh nikad ukrasti za…


U milju svi tvoji dani teku i tvojih njedara mami čar. Sitnoga kljuna med radost očima toči, i tali usnama žeđ. Pod dlanom srce tuče; tuk-tuk, tuk-tuk. Bijeloga lica nježnost opija nas, opija nas! Pod krilom tvojim naša je sudba spakovana sva, sjenice divna.


Možda će jednom, kad dođe dan u oči divne, tek kad on dođe, možda će biti jasna ova poslanica, glavicama pametnim, usnama mednim i smijavicama zanosnim…   Možda će onda shvatiti oči divne, zašto se srlja u bespuće i zašto se u srcima kamenim zericu topline moljaka, od strane moje malenkosti, i mojih istomišljenika, braće…


U ime najmanje zvijezde, spustimo na čelo  poljubac oproštaja ― za laku noć.   Ah, Ostade jedna posve mala, skroz na zapadu: „Ljubi me opet!“   Svu noć brojasmo silne zvijezde ― tko se ne bi pobrojao; ispočetka sve!   Za najveću zvijezdu Sirijus, daruj poljupca tri.   Za Mliječnu stazu u kompletu pedeset poljubaca;…


daleko si mi mila ljubav moja te treba vijenac čežnje pletem od uzdisaja snaga u proljetnoj noći kopni tijelo vene more ti poljubaca šaljem i selam alejkum   daleko si mi mila tužne su noći samoće lagano duša trepti k’o list sa gore željan očiju tvojih i poljubaca nježnih slušam što more zbori ne zaboravi…


Nekad je njegovom dušom vladalo nebo i anđeoskih bića  glas. Kazuj grlice prelijepa…! Ti što mu jedanput  šareno pero ponudi u kljunu…! Ti što si mu donese kapi žive vode, za njegovu isprepadanu dušu; i toplinu davnih ognjišta što mu ponudi…!   Uzalud su gugutale druge grlice, zrnevlje mu nudile i krilo; bijeli alim mu…


.

Otkuda ti danas stiže, tako dockan, cvijete, moj mili cvijete?, te mi ponudi pjesmu, sreću na vrelim dlanovima!, i grudi. Oslijepiše me prije, pa te ne mogu ugledati, tugo; napipati te, eh, to bi bilo previše za moju napaćenu dušu.


Ja ne mogu vama biti šejh, ranjiv i tako napušten; samoći prepušten, vjeran vremenima koja minuše. Biser rosa, al’ je hladna… tiha bol, al’ je u njedrima gnijezdo savila.   Obnoć me u toploj pregršti njihala moja ljubav, obdan vjetri ljubav rasplinuli. Obnoć mi meleci pjesme šapuću, obdan šejtan dušu moju mori.   Na saboru…


Nisam iznevjerio oka tvoga sjaj, zoro divna. I mada vrijeme huči, u mojoj je duši posve tiho gnijezdo; uvijek toplo, uvijek mekano, samo za tebe.   Nisam iznevjerio tvoje ruke; tvoje gospodske ruke, niti šapat tvoj. Nisam iznevjerio ni jednu tvoju izgovorenu riječ, nisam te se zasitio, zoro moja divna.  


Ljuljaj me, prozirni danče i plavi. Nosaj me, vjetre – gdje sreća lije… Ogrij me, sunce, sunčanim žarom; da mi se tuga, da mi se čežnja – što nikad nije, rastopi kao mehlem, na rani pusta.   Brani me, Pjesmo, od boljke svake ostala si mi u snu i javi… umiri sjeto, ne daj me…


Uplašenih očiju premetao je po rukama nova sepeta, ovaj kao da joj je malešan, ovaj kao da joj je potaman.       Ljeskovina zavodljivo bljeska pod dlanovima ogrubjelim, nudi mu se. Kasno je, ljubavi moja, kao da nama dockan je? Je li? Kaži mi? Reci mi nešto, prozbori iz sepeta, moja draga…   Odnijet ću te…


Bježi duša, uzmiče onima  što zakloniše milost.   Svira vjetar kroz grane starih javorova, i nosa pahulje,   svud…   i gdje je zatoplilo oči traže,  ali nema, već dugo proljeća moga nema;   grudi su svikle baš na sviranje vjetra kroz granje i na bijelu stud.


Ja više ne umijem voljeti šapat, niti uzdah, niti tišinu milovanja. Ne volim okus sreće – izmaknut će mi se čim osvane jutro.   Ako je nebo – iznevjerit će me? Ako je cvijeće, uvenut će prije vremena umiranja!   Jedino što još smijem voljeti, smijavice su nedostižne – daleke… i tihi korak nježne srne.


Povedi me u Harlem* kad se danak javi. Zanjihati ćemo Harlemske bunare.   Ah, izgubismo svu noć zoru čekajući, strepim da me ne zaboraviš u velikoj preši, i da odeš sama…   Povedi me u Harlem gdje teče Bosna stara, u Hrlemu se tako divno ljubi.   Odluka je pala – bježimo u Harlem, ponesi…


    Ima ljepote Leilo, nebo je zvjezdano svake noći – još tu. Opija dušu livada cvjetna i žutokljunog ćuka ćud. Sve je još tu, samo tebe na livadama nema, cvijete; nit oka tvoga sjaj, donosi smiraj duši, nit oka tvoga sjaj.   A upamtile su ti zelene oči biće i svud te tražim –…


 Nemojte se nikada pokajati što vas je kroz život vodilo ludo srce, a ne moćan um. Um je samo za magazaša što no u magazama svojim pamte sve štofove, što pamte svu egzotičnu robu s istoka što će no im nabreknuti kesu s dukatima… štono ljubav planiraju i ugovaraju, sve dršćući od strasti koja ih…


Kad zapjevaš svoju pjesmu daljinom moja se duša smiješi pa svaki djelić tijela pjeva s tobom, sunce s neba po gori napravi igru, moje jele se njišu, vesele.   Kad ti, ljubavi, zaplačeš daljinom, moje se oči napune suzama, duša se počne tiho moliti Bogu pa te svojom dobrotom branim od svake tuge.   Kad…


Jutros

Jutros, jutros kad rosa umiva cvijeće nejako i bludno. Kad jutros niskice malešne ovjese nježnost o paukove niti; i nastane potpuni mir…, jutros je pravo vrijeme za oproštaj od pjesme ljubavne. Jutros je pravo vrijeme za ispunjenje posljednje želje, mojoj nevjernici…


  Digli se visoki vali. Gle!, ljuljaju me na osami modri vali, kao što si me nekad ljuljala…,   šapuću vali, kao ti što si šaputala; mame me u dubinu, kao ti što si me mamila.   Ah, ljuljaju me modri vali, baš kao ti kad si me mila ljuljala… Tiho mi govore, tek šapuću…


Još te njišem u toplom kaputu kao kad smo se šetali kraj rijeke… nisu znale zagrljene sjene da će srce tući u behutu, da će vjeđe sakrivati zjene od suzica — puška ih ubila.   Blješti oko kroz prostor i vrijeme k’o da me je pogledalo jučer, uhvatilo  bagreme i ruže ne bi li se…


Pogledaj me najdraža moja zlatokoso, sinoć ti obećah dobrotu i mir… i da više neću tugovati za tobom i stihove pisati u rimama dugim. Noćas me zvjezdano nebo sebi mami i mira mi ne da i srce mi bludi… i sanjam kako ću se uzdići visoko i stihove pisati u svjetovima drugim.