Pozdravi je plavi danče, nasmiješi se njenome zavičaju zoro divna! Prepoznati ćeš njenu plodnu postojbinu po huku široke rijeke kroz kapije jablanova, po žitnim ravnicama oko sitnih mahala, po rascvjetalim bagremovima i melečkim stazama njenih sestara i braće njene. . A ja ću lijepu muridu prepoznati po mirisu duše. Po šapatu njenih usana i bljesku…


Do popaska čuvasmo bijelo stado gorom, o popasku splandovasmo, . pa stadosmo mirisati jelove grane, onih vitih jela. . O Ivanju dirah njene kose, o Ivanju ona dira moje usne. . Kiti se livada mirisnim cvijetom, kiti se i ljubav moja. . O Ivanju ona me rakitinim prutićem vodila oko vrela, o Ivanju ja mirisah…


Tvoje su riječi tople i tješe moje biće. Što to treba da se desi da se moja duša sauliše? Teško isprepadana i ucvijeljena nepovratno, nebasta joj se ni za slamku uhvatiti a kamoli ljubav provoditi… Nema meni zapisa prijateljice moja mila. Eh, stara vremena su dobra vremena; dobro bole, ne zaboravljaju se, a ne koštaju…


Mjesec je zrakama bunar zavodio, munare vjetru dove šaputale, uzdah se sitan noći obećao, tu noć, noć kad mu se ona na vjernost zaklinjala. . Sad u đulistanu s ružama samuje, zoru iščekuje ostavljeno štene; odnijela je sa sobom osmijehe, i sve ono što roba grijati umije nestalo je, nestalo je noćas u daljine, aman,…


Kad bi u razgovoru koji put drugi konji spomenuli njegovo ime, ona bi divnom grivom sakrivala oči da joj ne vide proširene zjenice, molovane od ljubavi silne… Da joj ne vide sitnu suzu, spomenicu, da joj ne pročitaju lice. . Kad bi u razgovoru koji put drugi konji spomenuli njegove daleke izvore, ona bi pokraj…


U ono zlo proljeće svi su nekuda trčali a ja trčati nisam mogao jer sam tiho volio nju. . Kud je bila dolina, pa kud je bila oblina. Kud je bila milina, i kosa za milovanje rođena. . Kud je bila gorsko jezero, i posavska zlatna žita, i osmijeh divni kud je bila, jedinstven dah…


U mlinu

Prve sunčeve zrake toga jutra Perun baci s neba na vodu. Zaigraše bisernim sjajem rosne kapljice i niske. Probudi se usnuli jaz i promeškolji, obradova se majskom suncu pa voda veselo krenu suncu u pohode. . Bljesnu u svoj svojoj ljepoti stari mlin, vrbe, odvažne johe i lopoči. Brze pastrve šmugnuše u sjenku, rakovi podigoše…


Toga jutra kupio sam u knjižnici knjigu omiljelog pjesnika. Magla je davila Posavinu, hladnoća je štipala obraze. Stari me efendija pozove na čaj, taman za rezu da uhvatim, al na vratima prije mene unutra šmugnu ona. . Otrese vlagu sa šala i reče mi nešto što ne čuh, u lice mi… Čupavi plavi uvojci se…


Hladan jutarnji povjetarac nosio je lagano pramenove magle uz katun. S istoka se rumenila zora. Sunčeve su zrake prvo obasjale božje pašnjake pa se počeše gasiti zvjezdani grozdovi na nebesima. Potom se Humski katuni u daljini rodiše iz noćne koprene pa planuše crveno. Sitne kolibe pokrivene šindrom k’o đerdani su se nizali ispod Trebove. Polovica…


Lagano je koračao kroz gustu planinsku kadulju što je opojnim mirisom mamila roj divljih pčela i bumbara pa su još od ranoga jutra dolijetale iz obližnjih visova. U travi se uvijek nađe života koliko i u našoj stvarnosti, ako ne i više. Mravi su presijecali sitnu planinsku stazu kojom su njegove bose noge nečujno gazile…


Tebe nema, oko srca tiha čežnja gnijezdo svila; nije jutro osvanulo, to je tuga poranila. Na izvoru bistra voda pjesmu nježnu žuborila; piju srne i košute, ali ne pije moja mila. Ko te voli njega nemaš, sakrila mu jela lice; klikće sokol na visini, pozdravlja te, ljepotice.


Moje ime je Drozd, moje biće je gnijezdo nježnosti, moja duša je željna pjesme, ja sam princeza iz Drozdova Gaja. Kad bih mogla pjevati – pjevla bih samo tebi; kad bih mogla letjeti – doletjela bih na tvoje dlanove. U davno vrijeme sunca i mirisne ljubavi – u to vrijeme…, posvuda bijahu zeleni gajevi i…


Oni ljudi što prođoše tratinom… Stranci li su?, naši li su? Nevoljeni, napaćeni! Stranci su oni ljudi što prođoše tratinom, naši nisu, ali moji jesu. Od vruća kolača nitko ne gazi Velikom Kapelom, već od nevolje ljute. Ne prolaze bosonoge kolone od bijesa pustim klancima, sami od sebe, i što im se prolazi…, no je…


Sunce je naginjalo zapadu, pokloniše mu se rascvjetana polja suncokreta vrteći malešnim krunicama, snopita pšenica na povjetarcu kao poljubljena nevjesta zanjihala se u struku, . široka je rijeka vjekovima istim koritom tekla prema istoku, a tvoja ljubav tiho malešnim potokom, evo tu, tekla mi prema srcu. . Oči su se susrele s očima, bljesnuše na…


Što bijah sretan onda, kad svi dani bijahu topli i plavi… i puno snova su bijele noći u dvoru mome izatkale; a u tim snovima privijaš mi se, kao s jeseni, kad zastudi; dok stari imam jaciju moli, lijeću džennetske ptice – pa male. Od silne ljubavi posve oslijepih u vrbiku pokraj široke rijeke, u…


Poput plavičaste omaglice, u ranu zoru je moje biće pritisnula čežnja. Suza mi se zaledila u očima, a silna mi tuga srce ukrala iz grudi.


Spušta se omaglica zaborava, hoće da pritisne moje biće. Hoće da odnese tebe u vječnost, da mi ne budeš mila ljubav, pa da te se više nikada ne prisjetim, tvoje mjesto u duši da popune drugi ljudi. Nema ja ništa protiv drugih ljudi, ali ja ljubim samo tebe. Kad vidiš dva mjeseca da hode istom…


Zimica

Onda te vidjeh, onda kada ti je mjesečina dodirnula usne ja te vidjeh, kada njedra, i kada bedra… Ah, pa zar je morala baš tako. Te jeseni kiše nisu lile po žitnim poljima kao ostale kiše što su. Avaj, niz kišno su lice rominjale. Sunce si tada u očima skrivala. Nedostojan ja dodirnuh sve što…


Blizu boga sam i budan te noćas sanjam dok vjetar svira kroz jelovo granje uspavanku za ostavljene. Isto tako titraju strune moga srca , bude mi dušu pa kao da titrajem prizivaju same anđele da dođu noćas iz planine tješiti tvoje siroče, mama moja… Ja te opet trebam da me uspavaš svojom umilnom pjesmom, baš…


Hajde što si pala s neba, na mladi gaj; hajde što si pala na livade u cvijetu i na malešni riječni sprud…, al’ zašto se spusta na čelo njeno i vjeđe dvije; što su ono…, baš k’o da su akindžije ispod mirisnih kosa spustile dimiskije, arapskom mustrom iskovane. Zašto zabiba mirisna njedra?, ako si vjera…


Kroz klance duboke, ispod vitih jela, tamo gdje stazama ne hodaju ljudi; skrivam se – al’ zalud; od pogleda njena, bježim od Amora – a on prijeko sudi. A on prijeko sudi – razlijeva ljepotu, a on u mom oku sjenke sreće skriva… i obnoć, kad razliježe se iz njedara rika za košutom mladom, kad…


Nešto malo u pregršti, goluždravo, toplo, nježno; nešto divno, tako samo, umiljato i mirisno, ušuškano u pregršti, ja bih noćas darovao samo tebi… „Nije tvoje da joj daješ! Nit je slika, nit prilika!“ – zborili bi ljudi drugi; Ja bih, svejedno – u pregršti ispružio to što nosam godinama; pa nek’ plaču, nek’ se bune…


Tiho, kao povjetarac s Male Gore, dođi na moja vrata ljubavna. Obnoć u mome vrtu vjetar šapuće tvoje ime, a uspomene do zore spliću pletenice čežnje. Dodiruješ moje grudi, a duša odgovara miljem i uzdahom, dragi. U san mi na vrancu konju opet dođi, darovati ću te pjesmom ljubavnom. Obgrlit ću te krilom anđela, pokvasiti…


Donosiš li radost nemirnom biću kao kad snježi o sutonima? Vlaže li noćas od tuge moje oči ili od sreće što nas ima…


Već treće ljeto evo minu kako prognan od ljudi živim život bez tvoga lijepoga lica. Živ pod zemljom, u dubokome rudniku, u mrklome mraku svoje drugove pronađoh. I nema za mene utjehe druge, doli tiha šaputanja tvoga lijepoga imena. A kada ispale rudarske mine, svaki put zadrhti moje srce. P.Š. Rudnik Miljevina, 1988. god.