Bila je tako lijepa kad me je pogledala one večeri, u dva njena oka ugledao sam svjetove divne, u dvije njene smijavice razigranu radost…, *** kad se spustila noć u grudima su mi tukla crkvena zvona, noge su mi omekšale u zglobovima, a moji ljuti preci su se zbog nje prevrtali, složno u grobovima. ***…


Onaj bi možda kolač slasni dobio, što bi ono bio na mjestu mome, a da joj bisere po krilu prosipati stane, stihove moje duše, drugoj ženi – haman dalekoj. *** I da joj ih on šapuće, a koja bi na tebe mirisati mogla; pjesnik neki drugi. *** Slušala bi ona stihove divne, u nebo zvjezdano…


Na Mosalli Ah, prijatelji dragi, braćo moja i sestre moje. Zaplačite mi barem malo, licem o lice. Budite dadilja mojoj osamljenoj duši i oprostite siromašnome šejhu misli, haman grešne. Nema one, štono je oči više ne gledaju, štono je ruke više ne miluju. Nema one čiji je šapat budio usnuloga slavuja, čije su smijavice zorom…


Potraga Mlad mjesec pao u polje, zvijezde tiho nestale, dugo su zurle svirale i tukli teški bubnjevi. Srce je noćas suzilo, opet se tebe zaželjelo. Moje te oči tražile više nego njegove, srce te opet iskalo više nego njegovo, a duša tiho jecala tiše nego njegova.


nije to poezija, to je samo duša prilegla ispod jorgovana… nije ljubav, to su nemiri zbog rashodanih leptira …       nije tuga, to je tvoj lik koji se zaljuljao u mojim bunarima… nije pjesma to sam taman pošao da zaplačem… nije suza, to je jutarnja rosa poškropila po šafranima… nije nebo, to su cigani pogubili đerdane…


Ukradoše me ciganke kad igrah tarabana na putu, svilena suknja skrila oči zelene u travi cvjetnoj, triput ljepotu zazvaše usne u zagrljaju Anadolki, oslijepiše me mašicama vrelim u maju, pokraj rijeke. * Ukradoše me ciganke dok još nejak bijah; da sreću po drumovima prosim, molim po ubožnicama dalekim…, kad mjesec dođe žut plešu ciganski tango,…


Poput plavičaste omaglice, u ranu zoru je moje biće pritisnula čežnja. Suza mi se zaledila u očima, a silna mi tuga srce ukrala iz grudi.


Ah, još bih umio voljeti nju, ali se plašim da ona više neće htjeti mene…, zato se pretvaram da je već ne ljubim, sve čekajući što će ona prva učiniti…, mislim se: dockan je učenja; dockan milovanja. Ah, plašim se evo, neće ona umjeti voljeti mene. Neće znati kuda idu ruke, kud usne, a kud…


  Ispadosmo i dobri koga izgubismo. Dosta i imamo koga nemamo. Čije smijavice srce pamti? Čije lice vrijeme skriva?, dobro i disati umijemo za kim uzdišemo. Zaplači pjesmo, zapjevaj mi sviralo od trstike…, nema više Male Sove u sutonu plavoga danka.


Granu li sunce gorom, ili se nasmiješi na mene Ana Lelina, sa slike na kamenu, stare? Kakvu to divnu kći imaše davno stari Lelo, prva kuća do šterne u selu što bješe, i zašto nestadoše, i kuda nestadoše, Ana i Lelo, šterna i kuća stara? Svud se kamen goli oko dvora tvoga prosuo, iz zida…


Ja joj rekoh:“ Gle cvjetne livade!“ Ona meni: „Gle zvijezda!“ Ja joj rekoh:“ Pogledaj moje tuge!“ Ona tiho reče…”Gle ljubavi divne…” Ja je pomilovah po tunici izvezenoj na ljame, ona poče šaputati ilahije. Ja je podigoh visoko, da mjesec dohvatiti može, ona zvjezdice u kose stade uplitati. Ja je sakrih od oluje, da ne drhti;…


Sunce je naginjalo zapadu, pokloniše mu se rascvjetana polja suncokreta vrteći malešnim krunicama, snopita pšenica na povjetarcu kao poljubljena nevjesta zanjihala se u struku, široka je rijeka vjekovima istim koritom tekla prema istoku, a tvoja ljubav tiho malešnim potokom, evo tu, tekla mi prema srcu. Oči su se susrele s očima, bljesnuše na livadama mladosti…


Nešto malo u pregršti, goluždravo, toplo, nježno; nešto divno, tako samo, umiljato i mirisno, ušuškano u pregršti, ja bih noćas darovao samo tebi… „Nije tvoje da joj daješ!, nit je slika, nit prilika!“ – zborili bi ljudi drugi; ja bih, svejedno, u pregršti ispružio to što nosam godinama; pa nek’ plaču, nek’ se bune po…


Moja je ljubav tako mala da se u travici plaši mrava… ah, moja je ljubav tako tajna, da ne postoji, ili postoji, moja je ljubav tako sama. Moja je ljubav tako plava, da se u plave zvijezde broji, možda me ljubi, ili ne ljubi, možda se broji – ili ne broji, ah, moja se ljubav…


Da mi je barem jednom susresti Kaisa Ibn Al-Mulavaha, zvanoga Madžnun Laila, da mu vidim staru sablju dimiskiju i arapski džeferdar – dugu diljku ostragušu. Pitao bih ga za njegovu Leilu, što no se Madžnun poradi nje u sedlu naginjao, a sve na onu stranu kud je Leila sa svojim drugaricama hodila. Je li istina…


Ja je povedoh za ruku, a sunce tada obasja njeno lijepo lice… a duša njena zapjeva tiho, a smijavice joj se nasmijaše. U daljini je široka rijeka udarala o obalu, tukla je kao njeno srce, o moj dlan. Ja joj pogledah oči, a u njima planu radost i veselje svake vrste… od sreće joj potekoše…


  Šušni košuljo moje drage, da mi čemer sa čela mahneš… da mi suza u oku ne zasuzi i da mi se radost u grudima razbudi. Raduj se plavi danče, tihu koraku, pogledu koji me junači i smijavicama koje me u tišini slave.


Ah, da mi se uhvatiti u kolo kakvo slavi moja duša. Da mi je barem jednom ugledati vesele oči, da tuge više na svijetu nije, a ljudi da ima posvuda – moja stara mati…, i crnih i bijelih i žutih i crvenih. Ah, da mi je da im nikad ne vidim gladna usta i kako…


  Sanjala te ljubav druga – iz daljina, nosila ti mali cvijetak, plave boje… šaptala ti pjesmu nježnu, ljubila te; spavala ti na grudima, voljela te. Pjevala ti uspavanku iz davnina, molila se bogu šume da te voli… dozivala tvoje ime daljinama; livadama, dolinama, srno moja.


Učini mi se od mladoga mjeseca, tvoja lijepa šamija. Izvezena zlatnim nitima, protkana suzom…, tvoje oči, tvoje oči kao da mi znake daju, kad zvijezde zgasnuše daleke; učini mi se od mladoga mjeseca tvoja malešna šamija, draga, draga. Učini mi se, zoveš me na cvjetnim livadama. Mašeš zlatnom šamijom, povijaš se na vjetru. Širiš ruke,…


  Kaži, suzo, devera ti tvoga, šalje li te duša iz njedara te uzdišeš niz bijelo lice, ili te šalju dva samotna oka te dva traga jezde usporedo, ili niz lice kišni oblak valja te se čelo smrknulo kao gora. Ili je rijeka ćuprije odnijela te se ne znaš suzo ustaviti, ili se kiša nebeska…


Ih, da mi je susresti opet insana što džadom hodi, a k’o da lebdi… i krila k’o da ima i čar oka što mami ostale grešnike popadale po putu… I da joj  barem malo u travi namaz, proučim skrušen – u behutu; i da joj s neba odlomim sunce, da vidi melek koliko mi je…


  Šapući tvome licu, dok ne zaspi, neka me ne čeka u Fontani…?, da ja ne mogu Tebi doći i da su bolne zelene zjene. Ne može srce izdržati tugu što moje tijelo lomi, cvijete. U mome svijetu mjesta ima samo za jedno samotno biće. Šapući tvome licu – dok ne zaspi, neka me ne…


Leila

  Ona je moja cvjetna livada, moj vrt pun ruža. Njeno je lice moja vječna pjesma. Kad se sjetim njenog milovanja, svjetlost ispuni moju dušu. Ona je moja zora, moje mirisno biće, moje bijelo janje. Od njenog lica ljepši je samo njen šapat.


  Kad je ljubav u kutovima usana medila, kazala si da te ne trebam voljeti toliko, te da će drugi ljudi učiniti to, da ne budeš više moja. Gledajući veliko zvjezdano nebo kroz mali okvir moga prozora, sve sam pokušavao da te omanje volim. Molio sam nebo da te barem malo zaboravim, a da bi…