Kroz klance duboke, ispod vitih jela, tamo gdje stazama ne hodaju ljudi; skrivam se – al’ zalud; od pogleda njena, bježim od Amora – a on prijeko sudi. A on prijeko sudi – razlijeva ljepotu, a on u mom oku sjenke sreće skriva… i obnoć, kad razliježe se iz njedara rika za košutom mladom, kad…


Nešto malo u pregršti, goluždravo, toplo, nježno; nešto divno, tako samo, umiljato i mirisno, ušuškano u pregršti, ja bih noćas darovao samo tebi… „Nije tvoje da joj daješ! Nit je slika, nit prilika!“ – zborili bi ljudi drugi; Ja bih, svejedno – u pregršti ispružio to što nosam godinama; pa nek’ plaču, nek’ se bune…


Tiho, kao povjetarac s Male Gore, dođi na moja vrata ljubavna. Obnoć u mome vrtu vjetar šapuće tvoje ime, a uspomene do zore spliću pletenice čežnje. Dodiruješ moje grudi, a duša odgovara miljem i uzdahom, dragi. U san mi na vrancu konju opet dođi, darovati ću te pjesmom ljubavnom. Obgrlit ću te krilom anđela, pokvasiti…


Donosiš li radost nemirnom biću kao kad snježi o sutonima? Vlaže li noćas od tuge moje oči ili od sreće što nas ima…


Već treće ljeto evo minu kako prognan od ljudi živim život bez tvoga lijepoga lica. Živ pod zemljom, u dubokome rudniku, u mrklome mraku svoje drugove pronađoh. I nema za mene utjehe druge, doli tiha šaputanja tvoga lijepoga imena. A kada ispale rudarske mine, svaki put zadrhti moje srce. P.Š. Rudnik Miljevina, 1988. god.


Dva se sunca u šalicama ljuljuškala, pa se vrte u zlaćanoj omaglici. Toplina u rukama se privila onoj drugoj; Lijepo li je! Oči će jutros okusiti ljepotu, usne mednu rosu, a izbezumljene ruke toplinu…, Lijepo li je, lijepo li je!


Ah, Lulu, u vatrama ti Džehennemskim evo gorim. Ulij široku rijeku u njedra moja, ali mi plamena ugasiti ne možeš. Pokrij moj kavez zelenom tunikom na ljame, iz Širaza, haman divnom…, ali ja ću ti i dalje pjevati i neću Džehennema proklinjati, nit’ što više moja nisi. Ah, Lulu, bila si mi, taman koliko si…


Što se moje misli grešne tobom diče u samoći, poranile čežnje sjetne ranom zorom sitno vesti, kuda si mi vjeru dala. Nema danka, moja Lejlo, nema noći da ne boli. Na vjeđe se inje hvata, ašik tuga, ašik duša, pa mi zebe kud si nekad sreću tkala. Što se srdiš na me, Lejlo? Nit sastanka,…


Na onu livadu ustreptale duše dolazim, ushićen, tamo gdje te nije. Tamo gdje ne mede usne, niti uzdisati njedra znaju. Ondje gdje sunca zračak na tvoje čelo više ne pada, ondje gdje mi proljetni suton ne donosi tvoj miris a donosi moju bezgraničnu tugu.


Od kada snijeg nije takav pao, kao onda na procvjetale bagremove u mahali što pade, snijeg divni… Škripi prtina, plače prepadnuti behar, a ulične svjetiljke pjevaju pjesme ushićenja. Sve sam ti ratove već bio zaboravio, sve pohode oprostio, sve smo sablje povezali svilenim maramicama… U mile se trepavice tada upletoše nestašne pahuljice, a ja ti…


Ništa novo pod lijevom sisom nema. Sve je po starom – ne nadamo se zaboravu! Vječna ljepota mi se ovjenčala – sa uzdahom se splelo milje… Sunce, sunce žarko dolazi duši; niz put, svako jutro čekajući zlatokosu.


Kad bijah posve mali, koliko oveći pijetao što kukuriječe na očevoj krivudavoj čestokolici…, navuče mi se plavičasta omaglica na zelene oči, kao čežnja o proljetnim sutonima. . Sunce žarko mi potamnje na visini; a ljudi su kao sjenke po čitave dane lelujali, sve naginjući svoja zabrinuta lica nadamnom, tepali mi. . I kao kad sitna…


Dok si ti na mojoj strani, ja se ne plašim ljudi, niti zvijeri među njima. Kaži joj Bože, da nikada ne vadi svoje ruke iz mojih ruku, da mi nikada ne prestane šaputati. … Sada je vrijeme podnevnog odmora. Sretan je sobičak u kome ona sjedi, sretno je i sunce na sred sobe…, što je…


Hvala ti za sunčeve zrake što si nam ih poslao sa istoka, i što tamna noć nije vječno prekrila naše nebo; i naša staništa divna. … A u tome toplome danu, hvala ti za plavi cvijet, cvijet, štono šapatom spominje riječi ljubavne – u vrat, meni nedostojnome. … Cvijet štono osmijehom uljepšava našu ulicu, našu…


Prva pjesma Ovo je moja srna nježna, ovo je moje mirisno biće. … Zlatne kose i medene usne, ona što zbori tako mudro, … šapatom o sutonu dana s ružama vrtnim pripovijeda. … Ovo je moja Voljena, ime koje smiraj njedrima donosi: a oku polusan, a životu nadu. … Ne bih je iznevjerio, pa da…


Bosonogi svatovi Mjesec, vile i vilenjaci, stari mudraci dugačkih bijelih kosa, dugačkih brada, dogovarali su našu svadbu na gori. Dobra Zlatokosa djevojka, stalno je iz lijepog plavog lončića prelijevala ljubav i nježnost u onaj crveni, pa opet, iz crvenog u plavi. Ona nas je voljela, vladarica ljudske duše i dobrote, iz naše domovine, a još…


Kimja

U svoju ga halubu noćas pjesmom mamiš zvijezdama u izvoru gorskom pohvatanim… ah, gledala si mu lice ispod zara kad je prkosilo tuzi i nemoći. … Kad je prkosilo tuzi i nemoći oči su vidjele Meleka i druga, usne su zavjet biću darovale… u halubi si noćas šaputala: „ Tvoje je srce tristo puta veće…


Mjesečeve duge Opčinjena duša mirisnog jasmina rastakala tugu u zvjezdanoj noći, negdje na osami njena topla ruka zaprosila nježnost u njedrima drugim. … Cijele noći ključar mjesečinu krade, ušuškava zrake u baule male, umjesto marame oko njenog struka mjesečeve duge čežnju izatkale. Mora U tamnoj noći osamljen spavač proklinje snove a zore nema, nit spasa…


Jutro

Divno je jutro potajno prohodalo ispod starih topola, ispod mirisnih bagremova se zaputilo mome biću. … Plavu maramu u šarene šalvare uvuklo, jedva njedra svilenom bjelinom skrilo, ispod plavog čuperka se osmjehnulo, šeširić nakrivilo, poširoka koraka, strastvena pogleda u čizmama laganim hoda. … Šaputalo je nerazgovjetne pjesme i nosilo mi poklone, Tagora, staroga pjesnika stihove…


Gledajući u sunce što izlazi na Velebitu i zalazi za Učku… i u bijel oblak što plovi i ptice šumske, on zaboravi na tebe; k’o da se nikad ni voljeli niste, njegovo srce mira nađe i niti jednu sijedu na glavi u tome trenu stari križar nema više. … Zaigra se svojim krpicama, odluta šumom…


Ono je moja draga, štono kao grlica u lugu guče, kosa se njena na suncu mreška kao zlatan val široke rijeke. Ono je moja draga, štono zvjezdano nebo gleda, štono mjesec mladi bratom svojim nazivlje. … Pjesme su njene najljepše, igre su njene najluđe, na šetalištu Mosalla, haman u Širazu… … Ona ih obdan u…


Bulbule naš, zapjevaj nam najljepše što znadeš. Htjeli bi da se poljubimo sa zaboravom, a sjećanja da sahraniti mognemo; grešna i prazna, lažna i hladna; što nemirna jutra donose našoj duši. … Bulbule divni, budi ti naša ljubav. Zapjevaj nam u krošnjama bagremova, štono smo ih mirisati o proljeću znali. Poleti nam iznad mahalskih šadrvana,…


Ne ruži me, Cvijete, ne mogoh valjda, ne umjedoh valjda, ili mi ne pomože sami Bog. … Pobijediše me nepozvani, pobijediše me izdresirani, nije mogla nejaka pjesma protiv laži i opsjene. … Ne kuni me, Cvijete, ostale su ti za utjehu zvijezde moćne i miris našeg postojanja. … A meni ostade huk planinskih jela zaljuljanih…


Ima li livade kao ova što je, prostrti tepih mekan ispod gore?, za biće moje i pjesmu što bludi i za jelene iskonsko stanište. … Ima li neba većeg u planini, mirisnog cvijeta i samoće puste?, žmirkaju li zvijezde kao ove moje, igraju li vile kao ove naše.


Nije pustoš! Nije! Nije! Kad se kamen suncu nudi… sve je bajka kad se vrti vreteno u ruci tkalje. … Nije jutro kad se rađa sunce iza Hidžrove Gore, no je jutro kad sijevaju čila bedra u smiraju stare svijeće. … Dukati su u mog babe što zveckaju k’o fišeci kad se bije, ali moje…