da si našla mir

Melodija crkvenoga zvona dira, ne da mi mira daleka crkva ona; žalosna tona tibi in fide bona društvo pravi ona, dok nebo muk bira.   U srcu pulsira nestalnost vira života što mutira beskraj kanona svemirskog paviljona, a gdje se sotona igrao trona dok mu zavist svira.   Vrijeme nijansira istinu o tebi, bol nošenu u sebi otrla si snom, postala san životu tom igrom gladi..   Svijet još mladi zemlju je dao tebi, a život tvojoj bebi, da opleteš gnom – – korak naraštaja trom, u igri sladi..  …

nemaštovito

bijelo. noćas me kamion poharao. pala je lavina. i taman se htjela iskopati.. kamion je još jednom drmnuo, povukao lavinu veću. vidjela sam sunce kroz snijeg. bilo je daleko. bijelo. vječno. nije bilo straha nego neka uzrujanost – neću stići! ali što? što to točno neću stići? znam, uče nas krivim vrijednostima, uče nas da šutimo. i zato se pitam – što? bijelo. odgovor je bijela svjetlost u bijelom snijegu. tamo. zatrpana. dalek je put. i ljepši je sprovod u bijelom. običaji. zatrovano sve. običaji. i bijeli i tmasti! kvragu…

svemir

svemir je znate, jedno veliko klatno. da, znate vi pjesnici barem, što je klatno.. i anić klatno čuva, provjerih .. klatno na jednom ogromnom zvoniku, taj zvonik nema ime, a svemirski je.. kao i mi svi redom svemirski. tonemo u zvijezdama – vidite to zar ne? hajde, zajedno možemo padati u smiješnu vječnost! okrugli smo i mali, ne kao u šimića, on je bio pametniji i njegovi putujući himbenici – riječi i time je bio veći.. mi možemo potonuti sa saznanjem novim, bez proročke inauguracije.. tonimo! svemir nije dalek, tu…

prijateljice

prijateljice, umukla si. ušutjela. znam kakva si bila. gdje je fons vitae, prijateljice? ne znam, ne znam kako te utješiti, izgubila si život, jedino dijete. sada mučiš i kažeš  – dobro je. no znam da nije. to mi govori ona suluda moja duša. nešto nije u redu. prijateljice, nisi me uzela pod svoje, a volim te. više od sebe i svijeta. tihe ove su skladbe! mirabiles res non forte selectae.. i ti ne izabireš, ne slučajno, prelijepa dušo, amica! kad  bih te barem utješiti mogla, ubrojiti se među tvoje.. a…

novi kauč

goli pa što nam svijet može?? goli u tom krevetu.. istina, ubojitom. naime(kao enim u erazma), željezni kostur kreveta.. noću dijeli masnice.. ne, nismo pretućeni ujutro prije posla- samo malo izubijani. kauč je to narančasti al’ s tim mirišavim voćem veze nema noviji je od onih afričkih agruma koji u konzum stižu.. možda i u neki spar.. ah da imam bar za nešto ugodnije.. ali što ćeš.. tu je prosjak, ma što da bio! Hrvat bez imena i veza! bez nekih davnih krvnih sveza.. moji su se skrili a grofovi…

smrt

Kada je kraj Ne treba ti više beskraj Treba ti samo malo samoće Da mirno utoneš u bjelinu U sveznanje u kojem ne postoji Ni jedno pitanje U kojem više nema ja Ni za njim traganja Da, treba ti samo malo ničega Da utoneš u bjelinu Toplu obujmljujuću Neki ju još zovu vječni san Ali sigurni budite Tada se tek budite A ako te probude Reći ćeš jednom opet Smrti se bojim Ja koji postojim Lagat ćeš samome sebi Jer si već našao toplinu Jer si već pustio svoje ja…

draga moja seko

otišla si samo tako bez pozdrava nestala si grobna jama te guta mir u kutu dalekog groblja otišla si samo tako s grčem na licu jer nisi htjela jedina moja ova prva zima bez tebe guši moj dah majke s malenom djecom na cesti pod tim zubatim suncem a tebe nije da guraš naprijed svoju tek rođenu djevojčicu otišla si samo tako bez pozdrava a krvnici kažnjeni nisu ovdje je sve normalno može se nekažnjeno ubijati može se ostavljati bespomoćne da umru u bolnom plaču osobito kad ti idu na…

Žudnja

ti neznani dragi za kojim sam žudila kroz svoju vječnost – nađi me ! danas me nađi !! otplovi sa mnom preko smiješnih iluzija, preko filmskih priča, preko najbolnijih ljubavnih knjiga, preko svake vjere – oskudice ljudskoga uma da traži sebe – dragi, nemojmo biti pripadnici sekte ili vjere, pripadnici nacija, pripadnici ladica i polica – bezbrojnih transformerskih zabluda… gdje si? nitko mi nije rekao da ne postojiš gdje si? hodaš li sam ili si s nekom drugom krvožednom dušom? gaziš li po New Yorku ili ploviš Nilom? jesmo li…

samoća

večeras nema bluesa nema jazzera nema ni daška vjetra samo sam ja gola gotovo prozirna lijevi susjed opet zaključava svoje ključanice odzvanja u svemir padaju kruške i kruške su bolesne gledaju me pored očiju gumenoga psa desnog susjeda vječito stoji na tom panju glumeći patuljka uz plastičnog bambija i žirafu kakve su se proizvodile prije trideset godina da, večeras nema bluesa nema jazzera nema ni daška vjetra sve je obično kao i inače nisi ti gol samo sam ja gola pored tebe gotovo prozirna odbačena sestra više ničija kći ničija…

Dok umirem

Dok umirem ličim na gejšu Izvana sam bijela i svilena Iznutra lepršavo graciozna Izvana se klanjam na svačiju želju Iznutra misao postaje sveprisutna bez ja Dok umirem ličim na gejšu Laka koračam meko pod težinom Savršeno iščešljana straha Svima draga i žuđena postajem netko Dok umirem ličim na gejšu Sve manje usne sve tanja šija Sva sam nedodirljiva Sva sam sama, i zadovoljna, Jer dok umirem sve umjetnosti Meni su slične, jer dok umirem, I ja sam umjetnost sama, Jer dok umirem ne žudim za njome, Već postajem gejša. (dojam…

Iluzija

Ti koji mirišeš na smokve i najstariju Zemaljsku noć, Ti što imaš okus vina sačuvana u amfori još otprije Krista! Andaluzija – mislim da bismo tamo mogli živjeti.. Jer tvoje se vino pretače u moju krv, Tvoje se smokve ukoštavaju u moje meso A tvoje noći postaju moji besani dani Andaluzija – mislim da bismo se tamo mogli voljeti.. Jer nekako bar u zvuku podsjeća na iluziju- A gdje drugdje ljubav bi mogla opstati?

za Grgu

  Grga, kojeg ponekad čvarak zovu jer baš posve nalikuje dječaku iz  pjesme znane – neka pročita i ovu da baš taj dječak vragolan i dobrica mali jer danas se jaki Grga nešto na glavobolju žali umjesto da se ulovljenim krijesnicama hvali i stalno se po mršavim nogama grebe umjesto da opet sa stare jabuke viče-mama viši sam od tebe! sav malaksao ni na balkon izviriti ne želi da se bar susjedi  Matildi javi, bilo što da joj veli na krevetu leži, pod plahtom se skriva godi mu povjetarac svježi…

drvo-knjiga

drvo-knjiga na panju šuma bodljikavih mirisa agacije pahulje alergija u zraku novo lice Mjeseca obrisano oblačnim ručnicima korice drvo-knjige na panju zapečaćena za vatru hladne su još noći u drvo-knjizi krije se toplina izgorjet će i njen pepeo mi naježiti kožu tamo pred jutro pred dan kokoši jecaju miješaju se s rem fazama nepristojnih snova tihi bubanj jeke nosi zavežljaje laveža traktor se gega po betonu kričavo pod suncem trava opet plače a bube je ljube baš kao kad ti ljubavnik varljivo pružajući meku utjehu isiše sve sokove i ostavi…

fotografija iz ’88.

Nestade bajka Što pjevušila ju majka Djetencetu svom dragom Pred oronulim kućnim pragom Krik ne ču se straha Njihov ni do pola Jer proguta smrt tijela plaha Udisajem otrovnih dimnih smola Zaustavljeno sad oni leže Grčni zagrljaj ih veže Novorođenče nijemo vrišti Ka’ u mori strašnoj jaukom bezglasnim pišti Niz majčino lice pak spusti se suza Topla još od vatrenih ratnih muza Što časte se na dražbi krvavih bluza Mrtvi na cesti-dijete i mater što ga drži Zar toliko je zlo ljudima u srži? Kojima  je život izgleda  samo materijal…

Nešto da me probudi

I opet je butterbrot pao na pravu stranu Krleža me vječno prati svojim istinama Otkrićima s kojima dubimo svoju svakodnevicu Gledam nebo i čitam njegove stihove Zašto su te ljepote zaboravljene Nemamo vremena Puzimo od iznemoglosti Uvijek nalazimo neki novi razlog Puzimo za novcem Nije li i to zločin Mrcvarimo tijela Zaboravljamo na vrijednosti Koje hrane Brat svira Listza Već dugo ne slušam kako netko svira Plešem nesvjesno Pjevuckam Daleko od nabacanih mješavina metalnih akustika Među voćkama S nekim smiješnim mislima Čudnovatim krležijaniskim utjehama Da, kakve li si sitnice zapažao…

gusjenica Nada

jedna gusjenica mala koja se je Nada zvala od kad se na svijetu našla u čudnu atmosferu nezadovoljstva je zašla.. stalno je roditelje o životu zapitkivala – zašto mora na primjer biti baš gusjenica, a drugo si je nešto snivala! zašto mora skupljati sokove rosne u drvenoj kori? zašto se mučiti čitav dosadni dan- sasvim sličan za nju najgoroj noćnoj mori? zašto ne može voziti bicikl na primjer i obići na njemu svijet? umjesto toga što puzi, pa opet i dalje puzi s lista na cvijet. i prijatelje je Nada…

Listić i potočić

Jedan je listić u potočić pao i brzim tokom zaplivao. Potočić je sve brže jurio pa je malom listiću glavu zagnjurio. Najednom je do slapića stigao koji je listića u vis digao. Listić je pao na granu i vratio se svome stanu – u krošnju gdje miriše na jesenske kiše.