Melodija crkvenoga zvona dira, ne da mi mira daleka crkva ona; žalosna tona tibi in fide bona društvo pravi ona, dok nebo muk bira.   U srcu pulsira nestalnost vira života što mutira beskraj kanona svemirskog paviljona, a gdje se sotona igrao trona dok mu zavist svira.   Vrijeme nijansira istinu o tebi, bol nošenu…


bijelo. noćas me kamion poharao. pala je lavina. i taman se htjela iskopati.. kamion je još jednom drmnuo, povukao lavinu veću. vidjela sam sunce kroz snijeg. bilo je daleko. bijelo. vječno. nije bilo straha nego neka uzrujanost – neću stići! ali što? što to točno neću stići? znam, uče nas krivim vrijednostima, uče nas da…


svemir je znate, jedno veliko klatno. da, znate vi pjesnici barem, što je klatno.. i anić klatno čuva, provjerih .. klatno na jednom ogromnom zvoniku, taj zvonik nema ime, a svemirski je.. kao i mi svi redom svemirski. tonemo u zvijezdama – vidite to zar ne? hajde, zajedno možemo padati u smiješnu vječnost! okrugli smo…


prijateljice, umukla si. ušutjela. znam kakva si bila. gdje je fons vitae, prijateljice? ne znam, ne znam kako te utješiti, izgubila si život, jedino dijete. sada mučiš i kažeš  – dobro je. no znam da nije. to mi govori ona suluda moja duša. nešto nije u redu. prijateljice, nisi me uzela pod svoje, a volim…


goli pa što nam svijet može?? goli u tom krevetu.. istina, ubojitom. naime(kao enim u erazma), željezni kostur kreveta.. noću dijeli masnice.. ne, nismo pretućeni ujutro prije posla- samo malo izubijani. kauč je to narančasti al’ s tim mirišavim voćem veze nema noviji je od onih afričkih agruma koji u konzum stižu.. možda i u…


odraz smo povijesti! i kad se u nju mrtvu zagledamo, dok nas sunce plavi i kristali, što vidimo? jesmo li mi prividi nešto postali? ma(h!) naše nas ogledalo guta, guta!!!!! i privlači.. reflektira odraz izmiješani.. smrt i njen privid.


Kada je kraj Ne treba ti više beskraj Treba ti samo malo samoće Da mirno utoneš u bjelinu U sveznanje u kojem ne postoji Ni jedno pitanje U kojem više nema ja Ni za njim traganja Da, treba ti samo malo ničega Da utoneš u bjelinu Toplu obujmljujuću Neki ju još zovu vječni san Ali…


otišla si samo tako bez pozdrava nestala si grobna jama te guta mir u kutu dalekog groblja otišla si samo tako s grčem na licu jer nisi htjela jedina moja ova prva zima bez tebe guši moj dah majke s malenom djecom na cesti pod tim zubatim suncem a tebe nije da guraš naprijed svoju…


ti neznani dragi za kojim sam žudila kroz svoju vječnost – nađi me ! danas me nađi !! otplovi sa mnom preko smiješnih iluzija, preko filmskih priča, preko najbolnijih ljubavnih knjiga, preko svake vjere – oskudice ljudskoga uma da traži sebe – dragi, nemojmo biti pripadnici sekte ili vjere, pripadnici nacija, pripadnici ladica i polica…


večeras nema bluesa nema jazzera nema ni daška vjetra samo sam ja gola gotovo prozirna lijevi susjed opet zaključava svoje ključanice odzvanja u svemir padaju kruške i kruške su bolesne gledaju me pored očiju gumenoga psa desnog susjeda vječito stoji na tom panju glumeći patuljka uz plastičnog bambija i žirafu kakve su se proizvodile prije…


Dok umirem ličim na gejšu Izvana sam bijela i svilena Iznutra lepršavo graciozna Izvana se klanjam na svačiju želju Iznutra misao postaje sveprisutna bez ja Dok umirem ličim na gejšu Laka koračam meko pod težinom Savršeno iščešljana straha Svima draga i žuđena postajem netko Dok umirem ličim na gejšu Sve manje usne sve tanja šija…


Ti koji mirišeš na smokve i najstariju Zemaljsku noć, Ti što imaš okus vina sačuvana u amfori još otprije Krista! Andaluzija – mislim da bismo tamo mogli živjeti.. Jer tvoje se vino pretače u moju krv, Tvoje se smokve ukoštavaju u moje meso A tvoje noći postaju moji besani dani Andaluzija – mislim da bismo…


  Grga, kojeg ponekad čvarak zovu jer baš posve nalikuje dječaku iz  pjesme znane – neka pročita i ovu da baš taj dječak vragolan i dobrica mali jer danas se jaki Grga nešto na glavobolju žali umjesto da se ulovljenim krijesnicama hvali i stalno se po mršavim nogama grebe umjesto da opet sa stare jabuke…


drvo-knjiga na panju šuma bodljikavih mirisa agacije pahulje alergija u zraku novo lice Mjeseca obrisano oblačnim ručnicima korice drvo-knjige na panju zapečaćena za vatru hladne su još noći u drvo-knjizi krije se toplina izgorjet će i njen pepeo mi naježiti kožu tamo pred jutro pred dan kokoši jecaju miješaju se s rem fazama nepristojnih snova…


Kiša ja pružila ruke na balkon, Prosula po njem svoje mokro sjeme Balkon opločen crvenim plohama Sja i taj sok kišni u se upija Gle – odraz u njima – komad neba i rešetke  


Nestade bajka Što pjevušila ju majka Djetencetu svom dragom Pred oronulim kućnim pragom Krik ne ču se straha Njihov ni do pola Jer proguta smrt tijela plaha Udisajem otrovnih dimnih smola Zaustavljeno sad oni leže Grčni zagrljaj ih veže Novorođenče nijemo vrišti Ka’ u mori strašnoj jaukom bezglasnim pišti Niz majčino lice pak spusti se…


I opet je butterbrot pao na pravu stranu Krleža me vječno prati svojim istinama Otkrićima s kojima dubimo svoju svakodnevicu Gledam nebo i čitam njegove stihove Zašto su te ljepote zaboravljene Nemamo vremena Puzimo od iznemoglosti Uvijek nalazimo neki novi razlog Puzimo za novcem Nije li i to zločin Mrcvarimo tijela Zaboravljamo na vrijednosti Koje…


jedna gusjenica mala koja se je Nada zvala od kad se na svijetu našla u čudnu atmosferu nezadovoljstva je zašla.. stalno je roditelje o životu zapitkivala – zašto mora na primjer biti baš gusjenica, a drugo si je nešto snivala! zašto mora skupljati sokove rosne u drvenoj kori? zašto se mučiti čitav dosadni dan- sasvim…


Jedan je listić u potočić pao i brzim tokom zaplivao. Potočić je sve brže jurio pa je malom listiću glavu zagnjurio. Najednom je do slapića stigao koji je listića u vis digao. Listić je pao na granu i vratio se svome stanu – u krošnju gdje miriše na jesenske kiše.