Ispusti za sobom koju suzu draga i privij sve tuge na svoja njedra u tami sobe bez svijetlosti traga grlit će te mjesec prašinom srebra I neka ti duša u snovima zaluta dok putuješ bosa trnjem svojih kobi možda ti srce ovoga puta pronađe put u ledenoj sobi Ma,pusti iz oka suzu kada krene nježno…


Luna

  Kad spusti se noć snovima puna kad svijetlost žuta obasja stakla na postelji samoće samo me luna nevidljivom rukom nježno dotakla A, srce se stisne i kaplja krene sve oštrice riječi,stotine rana pred sklopljenim očima titraju sjene i lome me sjećanja sretnijih dana Jedan tihi uzdah prije nego klone istrošena duša što sanja i…


Dok smišljam rime kvazi poetike i pazim da pišem razumno i britko moje su pjesme bez lažne patetike samo buka ganglija,ali manje čitko Dok plasiram sebi tisuću teza kako iz glave stvoriti priču kad moja je muza fotosinteza oda taštini i spomenik kiču Ja sam poeta, za me kamen diše ja sam cvrkut ptica,miris kišnih…


U kapi tišine kad me tuga slomi u snenom oku dok putujem tamom ostavljam rijeći na jastuku,što mi pjevaju pustinje u sebi samom Zrno sam pjeska što ga vjetar nosi svoj vlastiti svijet vidim u njemu od čistog srebra pramena u kosi početak kraja zagaslog u svemu A,pjesme su moje iz dvorišta snova ispranih obraza…


Sve tmurnije pjesme što su me gazile Sve teže se sjetih svih svojih pitanja Niz obraz me kaplje dodirom mazile I sjetom zamaglile stakla svitanja Zarasle su livade gdje djetinjstvo spava presahli su potoci i svi dani radosti s daškom juga  zamiriše trava i ponese me poljima usnule mladosti


Iz najdubljeg mora izronio sam sjajne bisere tek rođene kapljom slanom iz plavih dubina što kriju tajne zablistaju okom i sakriju dlanom U najtamnijem kutku sobe plačeš da te suze lažne izdale nebi ako se pitaš u duši,znat češ da stranac si drugima,a najviše sebi Ako se pitaš dali još postojim dali bar tinja,ako ne…


Ko bijesni psi komadaju, guše aveti što nazvah ih svojim Ludilom grizu i proždiru duše od stotine rana,više ne brojim   Slušam i čujem korake dok stojim odjekom tišine usred pustog grada Slutim i čekam,kao da se bojim proći ispod duge vlastitog jada   Ne mogu si kupiti kartu za sreću pogledom plavim što suze…


u zalog sam spreman da ti se predam kad sklopim oči, kad me više nije da jutrom ti lice usnulo gledam nježnije i ljepše nego ikad prije svaki je dan nova pjesma za tebe što jutrom poteče sa izvora života tad zatvorim oči i zavaram sebe da za mene živi ta tvoja ljepota i prije…


na lomači tjelesa ognjem se prže s kricima gore u mukama pakla tvoje se žrtve u bezdanu drže rukom demona kojom si takla što kandžama takneš i utrobom kušaš u pohodu svome postidjet češ zvijeri pod ljudskom maskom motriš i slušaš u zamku svom gdje kugla treperi Tebi se jato crnih vrana klanja mrakom ti…