Desio mi se život- iznenada… Potresao me do same kosti i probudio. Nespremna, ostah na mjestu pitajući se kud i kako dalje. Ma pitajući se gdje i kako sam bila do sada… Umorna sam… Neprimjetna… Život je prevelik zalogaj za mene. Strah me da kročim u nepoznato, da se sučelim sa realnošću. Puno je lakše…


Sve manje plačem, jer sve manje boli. Nije ostalo puno mjesta gdje možeš ostaviti žig. Sve lakše podnosim tvoje uvrede, hladnoću, jer… šta mi možeš reći, a da već nisam ranije čula. Sve mi je lakše samoj zaspati, navikla sam na tišinu sobe, širinu jastuka. Nije više tako teško biti sam, osluškivati samo svoje zvukove,…


Kroz oluju života bio si moja stijena… Krijući se od vjetra tebi sam hrlila, za tebe se držala, a ti me nepomično čuvao- nisi dao da padnem. Čak i kada bi me talasi pjenušavi od sumnje na koljena bacali, ti bi mi pružio ruku, podigao i osmjehom, bez ijedne riječi, rekao da će sve biti…


Nije nam suđeno bilo i ma šta mislili i dalje nije. Naša vatra je gorjela prejako, za sobom ostavila samo pepeo i dim, pustoš bez života. Naše bujice su rušile, nosile pred sobom sve osim obala, zauvijek rastavljenih, bez ijednog mosta da ih spoji. Nisi me znao voljeti, u mojim očima nisi vidio bol, a…


Mislila sam da znam, da put mi je poznat utrt stopama mojim, a evo, stojim u prašini, na popodnevnom suncu i ne znam gdje dalje. Žega počinje da ranjava tijelo, žeđ je sve jača, osjećam kako starim vrteći se u krug. Kud god da pogledam samo pustoš vidim. Ni traga od tebe, ni raja koji…


Damaged beyond repair lost in my own insanity I await a miracle.   There is no light at the end of this tunnel. Only darkness stands still too deep to step into it.   I have no courage to make a move and turn darkness into my light.   Maybe one day light will come…


Grješna, padam na koljena pred Tvojim Veličanstvom i molim za oprost. Za svaki svoj grijeh imam opravdanje, a opet znam, da je sve što činih, bilo pogrešno. Uputi me, o Ti koji koji si Svemoguć, ukaži kojom stazom da krenem, da prekinem začarani krug grijega i zablude. Vrati vid očima koje nisu slijepe al’ ne…


Svemu je došao kraj onoga dana kada si rekao da sam savršena, ali da nikada neću biti dovoljna. Kada si držeći me za ruke pustio suzu, jer, eto voliš nju kao što voliš i mene- kada si molio da napravim barem jednu grešu, da lakše doneseš odluku da odeš. Svemu je došao kraj kada si…


Polako se gasi i zadnje svjetlo u mojim očima. Kapci su tako teški, nečujno se spuštaju, pletu mrežu trepavica. Tvoj lik nestaje u magli, suzama. Nema više svjetlost, sve je tama, teška, hladna, umirujuća. Struji život mojim venama iako odavno nisam živa. Znam da i ova struja, što nosi posljednje daške života mora jednom stati….


Ne mogu više, nemam snage, sklopiću oči zaustavit’ dah. Osvanuće novo sutra u kojem me neće biti. Ne mogu više, vrijeme je za kraj. Spustiću zavjese scene života. Samo ne tražite bis….


Kada znaš da razum nestaje? Da li u trenu, kada sklapajući oči, ispuštaš krik bez glas, zarivaš prste u utrobu u kojoj nema krvi, ali paziš da ne pogužvaš svilenu haljinu na balu taštine i laži. Kako znaš da si prešao na onu stranu kada nema putokaza, mape i putnika namjernika da ti kaže gdje…


Jednog dana, kada se najmanje budeš nadao, moje ime će samo kliznuti sa tvojih usana. Sjećanje će poput munje što reže nebo u noći, brzinom svjetlosti, proći tvjim umom i biće ti žao… Biće ti teško tu u grudima gdje kažu da je duša, što si tako lako odustao, predao se bez borbe, dopustio ponosu…


Tako daleko od tvojih ruku… Svaka pora kože živi svoju agoniju, daleko od zvuka glasa ti, topline daha, struje koja nas je uvije privlačila. U kakvoj sam boli ne možeš da pojmiš, nisi u stanju da razumiješ kako srce napravi pauzu na tren ili dva kad mi se učini da u mnoštvu vidim tvoj lik….


“Bila si tako lijepa” – kažu, kao da žele reći da ljepote više nema. U očima im iskri potajno zadovoljstvo što je i mene, eto, narušilo vrijeme. A ne znaju, da sam u ovih dvije-tri decenije od našeg zadnjeg susreta, išla do pakla i vratila se, bila sa druge strane razuma i uspjela da se…


Razapeta između dva svijeta, onog kojeg želim i onog kojem pripadam. Oba su na ivici ponora bez dna… Lebdim dašak iznad zemlje, vrhovi trave me drže, golicaju, podsjećaju da svakog trena mogu pasti, da moj let nije stvaran. Želim da ovaj nemir nestane, da se svjetovi izgube u magli, da mirno legnem u postelju od…


Zarivam nož duboko u moje tijelo. Agonija bola oduzima dah, – rekli su da smrt ne boli. Prijatna toplina razli se mojom utrobom, sa usana se otkide zvuk sličan urliku ranjene životinje. Rekli su da neće boljeti jednom kada dođe smrt. Ali, još uvijek, jače no prije, boli ovo mjesto gdje kažu da je duša….


Moj osmjeh krije sve neizgovorene riječi. Oči mi davno ugasle u suzama koje sakrih. Gdje je nestala ona duša koja se pjesmom budila? Ne traži da izgovorim riječi tako teške… Pusti da me njihova težina slama. Od nečega čovjek mora umrijeti.


Prestala sam da se borim, moje bitke nemaju više smisla. Polako izdišem na toploj zemlji u lokvi krvi. Prestala sam da se borim, podigla zastavu bijelu koju ne vidiš, jer i dalje otrovne stijele natopljene tvojim riječima bacaš premi meni. Izgubih sve bitke i ovaj rat među nama. Konačno odahnuh, jer prestadoh da se borim……


Ne možeš ptici slomiti krila i tražiti da poleti, niti ženi slomiti srce i htjeti da te voli. Ne možeš, ne smiješ, to je grijeh…. Ne traži da te volim. Ne, nakon svega. Iz razbijene čaše se ne može piti. Sve drugo sam dala i dalje dajem, samo ljubavi nemam ona nije moja. Ne traži…


Kažu mi da se ne žalim, da može gore, mnogo gore… Kao da ovo dovoljno nije… Kažu još i da nastavim kroz trnje i vatru, da bolje čeka na kraju puta. A dug je ovaj put, kraja mu nema, a ni početka. Da početak imaše, ja nikada ne bih krenula njime.


Potrošim osmjehe kroz dan, dijeleći ih svima što sretnu mi pogled. Podijelim riječi utjehe onima kojim su one danas trebale više no meni. Pokoju glupavu šalu izgovorim da razbijem tišinu. Stalno ponavljam da sve je ovo dobro, da će biti bolje, da tako je suđeno. Kasnije, kad niko ne vidi, svu tu tuđu bol, tugu,…


Nije mi lako biti duh i zvijer u isto vrijeme, smijati se sa suzama u očima, plakati sa osmjehom na usnama… Nije mi lako, a znam da može biti teže. Rastrgana u magli uma, slomljena po ko zna koji put, koračam, dok mi utroba prazna, zjapi, krvav trag ostaje u prašini kojom kročim. Uzimam zrak…


Stvorih iluziju zamagljenog sjećanja da još volim te… Pomislih da moguće je, da postoji, a praznina puni prostor među nama… Prekasno je, znam, što bi-vratiti se neće, ne može, ne želi. Ali, još nadam se da negdje u našem svemiru slomljenih srca, što poput zvijezda rasutih u beskraju blješte, titraju, ponekad ugasnu… Nadam se da…


Svaki put kada mi nedostaješ pročitam tvoje posljednje pismo i od bola nemam snage da izgovorim tvoje ime. Kada se iz sna probudim uplakana, sama, sjetim se tvojih riječi da sam sve pokvarila i ponovo se plačući uljuljam u san. Dok u glavi tražim izgovore da ti napišem riječ ili dvije sjetim se da ti…


Voljela sam te, više od sebe, svemira, postojanja. Voljela sam i njega više od tebe. A sad… Sad više nema ljubavi. Uništili ste sve što jedna žena može da pruži. Uzeli ste mi dušu, tijelo, ponos, razum. Osta samo ljuštura, maska krhka poput porcelana, koju i vjetar može pretvoriti u prah. A voljeli ste me……