Toliko si se urezao U svaku poru mog života Toliko da pronalazim način Da te sklonim Iz misli Iz srca Iz mene Da te zaboravim Da zaboravim onaj Krvavi juli Slučajni pogled Pun želje Strasti Nedostajanja Da zaboravim kako te osjećam Kako te dišem Kako te volim Da zaboravim Da znaš samo moje ime…


Ne želim da Postanem depresivna Tražeći prave riječi Za ovu nimalo srećnu pjesmu Ne želim da bodem Ovo već krvavo srce Riječima koje bole. Niti želim da se ti Osjećas tužno Dok ovo čitaš Ja znam Da ti misliš da sam srećna. Da me ništa ne dotiče Da si me ohrabrio onom rečenicom Da jednostavno…


Da li se plašiš  vremena  kojeg provodiš  u hodnicima mog labirinta? Ja se plašim.   Plašim se tvojih očiju, u koje potonem, i nestanem. Kao da nikada nisam postojala, počinjem se radjati u tebi, i u tebi život gledati. Nikoga ne vidim, i niko ne može doprijeti do mene. Kada te gledam, srce stane.  Prestanem…


Obožavam prvi snijeg, samare hladnog vjetra,  pometnju koju zima napravi. Lokve koje gazim, Lisce koje smrzava.   Obožavam  tvoje Ledeno sive, boje ociju. Smrznuti pogled jer  ne volis zimu, kao ni mene.   I ove ulicne svirace  koji dodaju notu  nebeskim pjesmama. svirajuci tuzne note  koje te prate,  dok odlazis. Tebe povrsnog, obicnog covjeka. Koji mrzi…


Mozda jednom Kada svane nedjelja Umorimo se od bjezanja Od glume da nam nije stalo Dok izgaramo Od strasti Mozda jednom Kada svane nedjelja Pozelis me kraj sebe Da nas jutro voli zajedno Da mi citas poeziju Koju si pisao prethodne noci Dok si me Zelio. Mozda jednom Kada svane nedjelja Dodjem da te poljubim…


Umorna sam od svega oko sebe, od onih koji me mrze, i od onih koji me vole. Umorna sam trazeci dusevni mir, a sve sto nadjem je prazno, melanholicno, nistavno. Bjezim i od same sebe, ova moja dusa se konstantno kida. Ja ne znam kako znam da tu ne pripadam. Da moje tijelo uopste nije…


Vječita misterija krije se u nama. U svakom otkucaju srca. U očima koje daju iskrice nade. U osjecaju koji nam neda mira. Ponekad se pitam sta se krije iza svega ovoga. Iza cijelog svijeta, iza nas. Koje cudoviste rukovodi nama i svim ovim desavanjima. Sto je sve tako daleko, cak i ono sto nam je najblize….


Možda je kraj onda kada se umorimo oboje. Kada nam uzdasi utihnu. Kada nas nada napusti. Možda to nije ovaj trenutak. Ali, strah me je jer ga osjećam blizu. Osjećam da je vatra prestala da gori, da sat otkucava posljednje trenutke naših slabosti. Da ptica naših snova već odavno nije poletjela. A našem suncu se…