za tebe

tražio si riječi moje, u stihovima se nisi mogao snaći,tražio si priču pjesmom protkanom. Pa evo me, sjedim ovdje sama,radeći neke sasvim rendom stvari, proletješe mi kroz glavu  misao o nama, odvela me u onu za koju  mi srce najviše mari. Kada je dan počeo rano, no noć je otkrila svoje čari. To slavlje na…


tišina

što je bilo ljubavi ? O čemu razmišljaš, cijeli dan nisi izustio riječi, nema ni pogleda upućenog meni , zar ne vidiš , i mene pogađa. Koje to brige more dva ljubavnika, nekoć robovi strasti, danas svatko u svoj prozor gleda. Pogled ti je postao mutan, poput rijeke kojoj ne vidiš dno. Nema ni glasa…


noćas

noćas moje misli, daleko odlaze raznio ih vjetar što lišće nosi moje misli bježe od mene snažan vjetar ih odnosi.   noćas prazna čaša i hladan dom vatra se polako gasi misli nemam, vjetar ih odnio nekom zadnji plamen kad se ugasi.   nekako bez osjećaja pišem ovu pjesmu tuga u mom oku stoji vjetar…


možda nikad nećeš naći tko si možda naletiš da si sve a sva ta pravila, sve te norme njih razum sluša ali srce ne a iz srca stvaraš a  tko si onda ti možda bih mogla pitati ako stvaraš kreiraš i tako utječeš svojim životom tko si onda ti možda kreator u potrazi za slobodom?


kažem ti da znam a ti nasmješeno ne vjeruješ kažem ti neznam sve ali može se može se. vidim i bol i patnju i strah vidim što rade našem svijetu vidim kako truju zrak i truju zemlju a ni more nije pošteđeno čujem jauke i brišem suze naše kreacije svijeta izvrnutog. Gdje je logično smiješno…


Ti što si došla U moj građujući svijet Unijela nemir oko moga srca Nazvajući sve varkom i lažima Tko si ti da kažeš da sol slatka I šećer slan. Emocije te uzrujavaju Zašto Ja se ne bojim ovoga svijeta Emocije me vode Ako ih savladam One ne mogu prevladati mene Iz njih učim s njima…


Upijam svaki trenutak tvoje postojanosti misterijo svijeta. Ni ne znaš, koliko me privlači put u koji ću zaći tijekom svog postojanja. Uzbuđenja li, pomisli: iskustva za steći, mjesta za prijeći Otvoren je svijet predamnom. a što više reći uživam u sreći pisat ću vam uskoro.   autor: Emanuella Zubović


očekivala sam bolji poziv nisi imao vremena cijeli razgovor protekao je u nervozi bez obzira što si daleko   bila sam sretna vidjevši poruku i ponovno čuvši tvoj glas na kraju razgovora ponovo se zapitah što se dogodilo između nas   odakle odjednom sva ta nervoza taj ljutiti ton mislila sam da ćeš biti sretan…


duboka je kreće se trepteri putem i onda izrazi u punom obliku ta sreća ta radost ta tuga i zatim usmljenost sjetim se tebe i lice mi obasja osmjeh i sreća i radost se pojave i onda shvatim da neću otići kod tebe poslje jer prevelika je udaljenost između nas sjetim se jutra i noći…


kad si odlazio bila sam sretna veselila se ponovom susretu ne shvaćajući koliko će dana   proći koliko usamljenih noći dok ponovo ne vidim tvoje oči   možda mi je sad pomalo jasno ta udaljenost koja nas dijeli i sad je već prekasno i prošao je dan cijeli.   i mnogo će ih još proći…


zastani

zastani na tren, i pogledaj zvijezde, i njihov sjaj , i energiju što nas veže, njihova prekrasna svjetleća tijela, u tom prostranstvu što iznad nas seže.   ne zaboravi mjesec  sjajni, s pogledom na grad, zahvali mu se od srca, što te čuvao do sad što čuvat će te i dalje . i svaki put…


ljubavi moja tvoje su oči odraz uzbrkanog mora u ljetnoj noći obasutog zvijezama sjajnim nebeskog plavetnila.   kao da ti  moram reći najljepše usporedbe ovoga svijeta kada idemo leći tvoje su oči nektar najljepšeg cvijeta   to što tvoj pogled u meni budi nešto što nikad nitko probudio nije ti nisi kao ostali ljudi nitko…


prošli su razni dani i mnoštvo noći i jutra napisat ću novu pjesmu bit će gotova do sutra.   kako započeti prvi stih u kojem smjeru ići, kakav će bit tužan ili sretan glasan ili tih. i neka tema tematika problema vjerovatno ljubavnih.   Ne, ništa mi ne dolazi a vrijeme prolazi a  ja samo…


vodka

vodka crvene boje i okusa ispunjenog, slatkog i dim cigare utjehu nude u ovom kišnom danu sivom , iako vani sunce sja obasjava polja , nebo i more moja duša je potonula u sive dvore   poput kakve djeve, zmaj me čuva i osjećaji zdrobljeni u dvorcu tame počiva tišina , prekrila je ovaj dan…


sjedim , suze niz obraze kližu hladne, slane , male umile su moje lice niz vrat su nastavile teći jer okrenula sam leđa sreći   kapljice suza , kapljice boli na mom licu to stoji saginjem glavu , tužno sjećam se one noći kad si odlučio , da više nećeš doći   ostavio si me…


gledam prijatelja, kako leži njegovo bezživotno tijelo u hladnoj postelji i ova bol koju osjeća gotovo je i ja mogu osjetiti i ova tišina što obavija beskrajne , hladne noći a ja smo čekam … hoće li otvoriti oči samo čekam…


  bez pozdrava j nemoj otići ali zbogom mi nemoj reći samo do viđenja srećo do sljedećeg puta samo do viđenja srećo do sutra   ne dopusti mi da odem bez riječi,sa suzom tiho mi šapni :”ovo nije kraj” i dočekaj me s ružom sa osmjehom svojim ne dopusti da odem bez riječi kada znaš…


Ples šarolikih leptira, oko cvijeća na uličnoj lampi, u užurbanom gradu što nema mira, samo mali detalj što se ne pamti.   Osmjeh malog djeteta, istinski uživa u veličanstvenoj igri, pa i ona raširi ruke,kao da su krila, i započne ples, baš poput leptira.


Bila sam u agoniji jer nestala mi je nada odnekud se pojavila sasvim iznenada i rekla je ne gubi nadu ona nikad neće nestati rekla je posveti se sebi samo si ti možeš pomoći rekla je zabavi se ma boli te dupe za sve rekla je u početku će bit teško kasnije oslobađajuće rekla je…


nekoć sam pisala o nadi o sreći što ćemo ju zajedno gradit o danima pod suncem provedenim o noćima našim zagrljenim   o odsjaju iz tvog oka i treptaju srca moga o inspiraciji što mi daju riječi tvoje i o tome kako se osjeća srce moje   sada što osjeća, ne želiš znati k vragu…


godinama sam vjerovala u ljubav zaista sam htjela da bude stvarna kako godine odmiču. pomalo shvaćam da ljubav nije ništa drugo, nego obmana. čista iluzija da postoji nešto, tako divno iskreno i čarobno. O bože kako sam se zavaravala I tko će sad mom srcu reći da još uvijek postoji nada nije bitno, neće vjerovati…


mamurluk

Jutro, sumorno, teško ustajali alkohol u zraku. Isparavajuće  toksične tvari, ostavljaju za sobom beživotna tijela.   Dan u prolazu, večer je. Samo hladna kava podsjeća, kako nismo živjeli ovaj dan.   Teške riječi, nepažnja. Poziv u realnost. Sitne pogreške, nastali problem, Žao mi je.   autor : Emanuella zubović    


misli

Pokušala sam shvatit tvoje misli, i pokušala sam se uvijerit, da nije tako. Ali mi se samo pitanja vrte Pitanja su mi zavrtjela glavom. Kako voljeti nekoga, a razmišljati o tome kakav loš kraj poput knjige, završetka poglavlja Ne seže li naša ljubav dalje od otrcanih knjiških korica ? Kako biti s nekim, a istovremeno…


Prošlo je jutro i prolazi podne i već je noć. Prošli su mjeseci i prošle su godine i on više neće doć a sanjala sam nekoć život nas dvoje , topli dom ali tvoje je srce sanjalo drugo i otišao si i posvetio se snu svom znam da ćeš otići i molim te ne osvrći…


Nema te i spavati ne mogu, danima se umorna budim , kad ces opet doci i uhvatit me za ruku, olaksat mi san i ublazit tugu. I ovo sunce, prestalo je sjati, i ono se pozelilo dodira tvog, i ono zeli da se vrati, i otkucaji,uplasenog, srca mog.   Ali tebe nema, ni danas,ni sutra,…