Lutam… Snovima sivim,snovima beznađa… Tražim… Svjetlo u mraku,makar slabo… Samo da je svjetlo… Lutam… Ponovno i ponovno… Sekunde,minute,sati… Dani,mjeseci,godine… Desetljeća,stoljeća,mileniji… Tražim… Jedino živo svjetlo u koje se pouzdam-tražim TEBE… I tražit ću,dok te,nakon milijuna godina,ne nađem… Tako drugačiji i tako moj, jedan,jedinstven… To sam sanjala…


Još tuguje…još plače… Crna Djeva od Asterauxa… Siva koprena smrti prekrila joj dušu…   Još luta…još sniva… Crna Djeva od Asterauxa… Plavetna koprena nadanja prekrila joj dušu…


Ništa nema u mome srcu… …u mome snu… Samo ruševine…krhotine…razbacane… Samo tužna sjeta…   Jedino ljubav u tvojoj je nutrini… …u tvojim snoviđenjima… Samo božanstvenost…sklad…harmonija…uravnoteženi… Samo sjaj natprirodne ljepote…


Dolazim na mjesta gdje nitko ne ide. Posjećujem noćne vile,odbačene čarobnjake. Ne bojim se vukodlaka,vampira ni drekavaca. Noć mi je dan, dan mi je noć… Lutam duboko u šumama,tražim bilje,za svoje duhovne rane… Spavam među porušenim zidinama. Plačem pored izvora hladnih rijeka,na vrhovima negostoljubivih planina… To je moja priča. Moje prokletstvo. Odbačen,nepoželjan,bez razloga. Postao sam…


Bole me tvoje riječi… Bole me moje misli… Boli me svaki trenutak, svaki onaj što udišem bez tvoga prisutstva, unatoč svemu…   Sanjam… A snovi…oni ne bole… Tamo je utopija,onako kako smo zamislili, bez pogreške,bez krivog poteza i krivih posljedica…   I snovi i bol dio su mene, neraskidivi…


Čuo sam da spaljene gradove ruše do temelja, da ne ostane ni traga… Čuo sam da izdajnici znaju pobjeći iz strogo čuvanih tamnica, najvjerojatnije magijom…   Čuo sam da i mene traže, da cijena moje glave vrtoglavo raste… Odlično… I to samo zato jer sam bezobrazno poljubio princezu… A,opet,neki me drugi love, jer sam ukrao…


I dok noć spava,ti ne spavaj… Dok jeleni bijeli snivaju kraljevski,ti budi budna… Ne obaziri se na zvuke sivih sova,neka pjevaju tajanstveno… Ti budi spremna,ne dozvoli da te zvuci šume uljuljaju… Jer ja sam tu,pored tebe,a opet,daleko… Osjećam ti dušu miljama i miljama od tvoga tijela… Ne snivaj,bar još ovu noć… Obećajem,doći ću… Uspjet ću…


Nježno,strpljivo…slušala sam šapat vremena, Ledeni duh zaboravljenih dana, Tužnu kišu zaborava kako ispire živote prošlosti… Sanjala sam neobična stvorenja… Divila se svijetu,ljepotama Majke Prirode… Sanjala sam sebe,kako plovim mirnim vodama S tobom u srcu… A sada je i mene,sjetnu,snenu,kiša zaborava progutala I ništa sam doli prozirne sjene… Ništa doli nevidljivoga putnika… Što donosi vijesti o…


Zovem Vas! Zovem Vas iz visina nadzemaljskih,o,Ljubavi,Dobro i Slobodo! O,donesite mir,jednakost,pravdu! O,dokinite mržnju,netoleranciju,diskriminaciju! Osjećam se tjeskobno u svojoj okolini što ne umije svojom glavom misliti, Osjećam se jadno u okolini što jede sve što im crkva servira, Što se povodi kojekakvim inicijativama,rušiteljima bolje budućnosti… O,gdje ste? Mnogi patimo,moje sestre ,braća i ja… Patimo jer nema…


Vjetar,što nošen je njenim dahom, Potpuno zaleđen,osjećam duboko u prsima. Poljubac,što zapečaćen je njenim srcem, Potpuno vatren,slutim da će mi zarobiti usne. Ljubav beskrajna,što cijelim bićem mi je daje, Potpuno slobodna,sada se urezala duboko. Duboko… Sve što ona jest dio je moje egzistencije… Sve što ona jest i ja sam sam…


Kako? Kako da ikoga pitam?…jesu li te ikada sreli… …kako lutaš dubinama šuma starijih i od samoga vremena… Gdje te pronaći? Na Izvoru Vremena? U statuama zaboravljenih bogova? Da te tražim na dnu moga srca… Možda tamo snivaš,u dvorcu pored nemirnoga mora…   Boli me svaki trenutak samoće,tuge,patnje… Dođi,ma gdje god bila… Moje iskrene čežnje…


Lastamentha de Phoenixia… Lastamentha… Lastamentha de hrastovya.. Lastamentha oreniela… O,lastamentha… Adanthe que Aesterya Temporia… O,lastamentha…   ( Pjesmo Feniksova… Pjesmo… Pjesmo hrastova… Pjesmo plavetna… O,pjesmo… Šapući mi o Tajnama Vremena… O,pjesmo… )


Sakrij me u svojim tužnim riječima… O,lamenta aniera! ( O,tužaljko noćna! ) Prikrij me velom svoje tajanstvenosti… O,lamenta,nestora naletha! (O,tužaljko,od vučice ispjevana! ) Zagrli me rukama od magije.. O,lamenta mea! (O,tužaljko blagoslovljena! ) Sjedini me s tajnama staroga svijeta… O,lamenta… (O,tužaljko…) …lamenta aniera…  ( …tužaljko noćna… )


Kišne kapi njene su suze, Jezera oči,mora um, Oceani svijest, Duša je kristalno nebo… Od bića njenoga svijet je satkan… O,Majko Prirodo! Suze ne lij,suze me tvoje peku… Gromova ne šalji,razaraju mi srce… Pogledaj me najljepšim jezerima,neka usnim u njima, U mislima o bistrim vodama neka se zauvijek izgubim… Neka me hrastovi prihvate pod svoje…


Stvori mi skrivene puteve… Noćne koprene uništi pred mojim zjenicama… Kiše su ledene… Samo sjaj trebam…od daha zmajevog sazdan… Samo Ljubav trebam… Neka su putevi ti skriveni putevi do tebe… Do tvojih magičnih pogleda,do tvojih natprirodnih usana… Samo da te jednom dotaknem… Samo da te jednom poljubim… I mogu nestati…u vječnost… U zagrljaj zmajevog daha…


Lamenta mea… Lamenta aniera,nestora naletha… Lunae estera… Enora de menneth…   ( Tužaljko blagoslovljena… Tužaljko noćna,od vučice ispjevana… Mjesečinom okupana… Kazuj mi o njemu… )


Srce mi zaledi,da bol ova nestane, svijest mi u magle pošalji,da ne shvaća Tugu Svijeta… Dušu mi pošalji na dubine neviđene, neka tamo pluta,lišena svoga tereta… Tijelo ti predajem,životni dah mu uskrati, na lomači svetoj neka proguta ga plamen… O,Tuga Svijeta! O,bol što ona donosi! O,Ona od Snova! O,Ysera! U tvojim nestvarnim kraljevstvima, od snova…


O,eolne atannar! O,atha na aer! Nathe Ea,Nathe Nyera! O,eolne… O,atannar… Nathe Dioria,Nathe Aranthya! O,eolne… O,atannar… O,atha na aer! Nathe Aranthya!   ( O,siva noći! O,preplavi me cijeloga! Slava Zemlji,Slava Svemiru! O,sivilo… O,noći… Slava Bogovima,Slava Ljubavi! O,sivilo… O,noći… O,preplavi me cijeloga! Slava Ljubavi! )


Ljubio sam ju… Strašću najvećeg viteza, Dostojanstveno,poput vrhovnoga vladara… Usne su nam bile vino i med…vrele… Dodiri nam odavali oživljenu čežnju…žudnju… Ljubio sam joj vrat,grudi… Volio sam ju nebeski,milovao zemaljski… Bilo je rajski…vatreno,a nježno…   Odveli su je…zavjetovala se… Naša romansa ugasnula je… Ljubio sam je…cijelim bićem… …cijelim svijetom… Volio sam je…ljubavlju svih bogova i…


Postani mi glavna misao vodilja, Postat ću ti sjajna zvijezda padalica. Opjevajmo himnu našim osjećajima, Neka ljubav nam bude Savez Plavetni… Savez od Neba!


Tajanstvenošću što odiše, Sjenama što tisućljećima okružen je, Prašinom svetosti što blagoslovljen je, Vječnom energijom kozmosa što sazdan je, Ljubavlju bogova što stvoren je, Oltar Kraljeva pred nama napokon stoji. Spreman  je… Dozvati kralja iz davnine bezvremene, Proniknuti u dubine prošlosti, Uzeti mu dušu i ponovno je utjeloviti.   O,ustani,Kralju od Velikoga Mora!


Morao sam bježati…ludo,glavom bez obzira… Ne osvrćući se…kroz duboke šume,kroz njihove hladne,mračne sjene… Ostavivši svoj hram,nisam znao hoću li pobjeći… Glava puna pitanja,bez pravih odgovora… Zašto? Zašto nas progone? Veliki znak križa oko njihova vrata,zlatan,a oči im zvjerske… Svećenici nove vjere i njihovi vitezovi izigravaju gospodare svijeta i pravde… Izgubljen,lutam,teško dišem… Hoće li sutra uopće…


Glas ti je u cvrkutu ptica… Pogledi su tvoji na prašini leptirovih krila… Duša ti je snažna u srcu divljih vukova… Sjena je tvoja podno hrastova… Tvoje tijelo je Priroda… Ti si Božica koju ponizno ljubim…


Pogledi im blistaju,natprirodno… Zjenice od dijamanata,oči od modrih bisera… Duše burna mora,rijeke bijesne,studeni valovi… Bića im Zeleni Oceani Pravde… Riječi miomirisi Ljubavi… Njihova prisutnost-trnci u samom dnu srca… Bogovi drevni…


Ti si cvijet najljepši…ne kopniš… Ti si emocija Svemira…nećeš nestati… Ti si sve što sama jesi…imaš iskru Vječnosti… Sve prestaje,svemu dođe kraj, Ali samo Ljubav ne gubi sjaj!