Zovu me daljine, ta mjesta daleka krik planinskog orla što se stijenom ori rijeka bistra u dolini vijuge što stvara Zovu me daljine, čežnja dragog oka ispružena ruka i jedan šapat tihi Zovu me daljine, o, kako bih išla da zatvorim oči na grudima tvojim dopustim vjetru da miluje mi lice zaboravim staze što stope…


Kad koraci jednom približe se kraju puta postanu umorniji, sporiji i tiši odlutat će duša u bezdane davne tražit će osmijehe sretne tamo zaboravljene, davno ostavljene Kad suza jednom sama zaiskri slana, nevina i čista sputavati je neću, nek putem svojim ide kao rijeka životna što kraj mene prođe okrzne me samo obalama svojim Kad…


Kažeš Vrijeme je a ono se ceri izmiče i krade probuđene snove iluzije, lažne nade Strpljenju me učiš zagrliš daljinom pošalješ mi osmijeh kroz titraje blagog vjetra dotakneš me lišćem što jesenski odar sprema Znam, sjenka si moja al puteve ja tražim puteva se sjećam sjećam, al da ne osjećam Začeto u suzama na suzama…


JESENJA

Nebom plutaju laži uokvirene, sedefaste, fine a ti treperiš na vjetru treseš se i drhtiš dal’ od straha ili dolazeće zime Još juče bio si zelen uživao u majčinom krilu danas je krošnja opustjela, tiha smežuran, žut i sam čekaš red na ovom jesenjem piru I pitaš se dal’ to je vjetar ili sudbine dah…