Ja sam kamen

Ja sam kamen na dnu mora. Znam  da nije neka fora biti kamen na dnu mora. Ali netko i to mora, mada nije fora. Biti kamen na dnu mora :). A do skora, živio sam pored mora, ispod mirisnoga bora. Dok me neka ruka nije jednom u cik zore frknula u more. I od tada ja sam samo, mali kamen na dnu mora. Kruh je to sa devet kora, i beskrajna noćna mora. A i nije neka fora, ali netko i to mora. Biti kamen na dnu mora :).

Ego

Ah kako je lijepo robovati egu, dok te tetoši u medu i mlijeku, čas ti se ruga, čas te milo gleda kako se koprcaš u vlastitom  dreku. Kako je samo lukavo to Ja, i kako se samo ironično smije, dok te proganja svojom veličinom i gura te tamo gdje ti mjesto nije. Pa kad kao balon napuhan poletiš u one tako žarko željene visine, pa se raspukneš od sunčeve topline, tko zna, možda shvatiš tada da nije narod đabe rekao: Tko visoko leti, uvijek nisko pada.   Malo sam si dala oduška s…

Eh…

Volim te … šapnuh, sred noćne tišine. I moje se riječi rasuše po tebi, poput mjesečine.  Volim te … rekoh … kraj ulaznih vrata. I moje se ruke ko kazaljke sata, poklopiše  tik – tak, oko tvoga vrata. Volim te … viknuh… kroz prozor vagona. I tvoj smijeh se prosu ko šaka bombona, i  zazvoni zvonko ko crkvena zvona duž cijelog perona Eh …  eh … taj tvoj smijeh …  

You tube

Moje su misli rešetke, na kavezu od mučnih slika. A moje suze oštra koplja što štite me od razbojnika. Moje su noći šuplje kao srca neviđenih lica. A oči moje krvave kao, ruke odbjeglih ubojica. I tko da me štiti od velikih riječi? Od jalovih djela? Od vukova, zvijeri, i od vječne tame? Tko da me štiti od neljudi – ljudi, od cijeloga svijeta, pa i mene same.

Ja ne znam što sam bez tebe

Ja ne znam što sam bez tebe. I jesam li išta? Ovako prazna, bez ravnoteže i bez uporišta. Još jučer smo bacali  dane i sate, kao da možemo  prevariti vrijeme. Danas bih rado da mi se  vrate, sve one minute  turobne i nijeme. Ja ne znam što sam bez tebe, i jesam li išta? Izgubljena na pučini, kao brod bez pristaništa. Još jučer smo voljeli se lepršavo, prhko, kao da će potrajati vječno. Danas se budimo svjesni da je krhko ovo naše ljubovanje, bezbrižno i tečno. Ja ne znam što sam bez tebe. I…

Bojanka :)

Što je danas s bojama? Da li nešto slave? vidi ih, ponašaju se,  ko muhe bez glave. Vidi žutu, zaronila u morske dubine. Zelena  na suncu leti u visine. Na livade opet spustila se plava. poludila roza pa na nebu spava. Rumene su krošnje, narančasto more, zelene se oblaci, a plave se gore. Svi se čudom čude a nitko ne shvaća, da se danas boje samo igraju skrivača.

Pomirenje

Poražena, ova noć kleči pred nama i tiho jeca. Ispod mjeseca, ova večer na koljena pada. I širi ruke kao mati. I krv joj se niz obraze cijedi, i krvlju plače. I  svakom minutom minule noći, sve tiše šuti … sve jače blijedi. Ponoć ju pohlepno grabi lomeć joj vrat, i nje je sve manje iz sata u sat. Iznemogla, umiruća trza se dalje. Dok je komadaju Kronosa ralje. Jutro … raku joj revno kopa. Večer se ova na izmaku snaga srušila mrtva… kao antilopa. Zora je. Krvavo svjetlo na mjestu tame. Ni traga ni glasa sinoćnjoj žrtvi, uz…

Mijenjam

Mijenjam tvoje skladno, mišićavo tijelo za samo jedan savršen stih. Tvoj dječački osmijeh mijenjam, za ovlaš dodir, sućutan i tih. Mijenjam tvoju gustu razigranu kosu, za bakreni suton, il jutarnju rosu što na listu blista, iskonska i čista. Kao bogom dana. Livada  uplakana, u zamjenu za tvoj šarm bez presedana. Za ljepotu tvoju uzimam si pravo na horizonte i na nebo plavo. Mijenjam još i tvoju vitku  siluetu za zalogaj kruha za svu gladnu djecu. I za mir u svijetu. I tvoj glas, muževan i smiren. I njega mijenjam za drhtaj u riječi, za zagrljaj vječni i zapamćen tren. I za pogled jedan…

Odlaziš

Naslućujem kraj. Napuštaš umorno  sve što je bilo naše, i odlaziš. Tiho i pokorno. Prazan. Ova staza kojom upravo koračaš,  put je  bez povratka.  Nezaustavljivo,  ruši se ona  pod tvojim stopama.  Odnesi što dalje  poljupce. Te teške  pahulje što su me zatrpavale poput snježne mećave. Ne želim ih tu, da me bez prestanka podsjećaju. Odnesi  zagrljaje i smjehove. I duge razgovore. Suze, šutnje i uvrede. I sve one večeri bez  riječi. Molim te, odnesi sve. Ne podsjećaj me…    

To je bilo jučer

Ne dolazi nenajavljen na moja vrata, siguran u pravo na mene i moje osjećaje. Ne prožimaj me tim pogledom boje dubine, nadajući se mojem blagoslovu. Znam, sjećam se, ljeta u kojemu smo skidali zvijezde s noćnoga neba. I smijali se  planktonima što su nam svjetlucali pod obnaženim tijelima. Sjećam se kako smo šćućureni među stijenama drhtali nakon noćnog kupanja. I prvog poljupca. I tvojih radoznalih ruku na mojim mokrim bedrima. Sjećam se, to je bilo jučer. Danas je novi dan i sutra čekam bez tebe na obzoru. Naši se putevi razilaze, nema više,…

Bliskost

Postoje trenuci kada si mi neizmjerno, neobično blizu. Kada tvoja ruka, ponizna i tiha, poput malog duha klone mi u krilo, gdje se cijelo tvoje povrijeđeno biće, ko vodopad slilo. Kada se u nemoći, sjedeć pored mene savladan i pitom, odvažiš na dodir. Bojeći se pritom… Pa u šapat smjestiš sve najljepše riječi. Kad pogledom krotkim smiruješ mi bure. Kada ne znaš reći ono što me budi, pa mi spustiš glavu na usnule grudi i pokažeš prstom gdje da te poljubim. I kad spustim usne, zadrhtiš od sjete, uljuljan u spokoj kao malo dijete.…

Deveta zima-drugi dio

Stislo je. Dahće deveta zima. I led puca na prozorima. Opet riječi ratuju u nama. Strašne, hladne riječi, kao sige vise na rešetkama, naših samica. U kojima zatočeni zajedno i sami, kao snjegovi kopnimo u tami. I dok  sudbina, isprepliće prste promrzlih nam ruku, siječanjske magle, što se cestom vuku gutaju lica jedinih svjedoka naših stranputica. Na kojima sam poljupce skrivala i krala od očiju bezbroj nebeskih kristala. Osim one smiješne poruke u boci, oni su nam danas jedini svjedoci.

Sjećanja ll

  Sjedim u sobi nedovoljna sebi. Natopljena  kišom što danima pada. Umrtvljena,tiha da me čuo ne bi prizivam te šapatom probuđenih nada. Što ćeš ih nehajno u jednome trenu,  ko olujno more kad valovi krenu, pogledom kratkim razbiti o stijenu. Sjećanja moja razliti u pjenu.

Svitanje

Na obzoru tama se rijedi, i sunce stidljivo viri. Sviće. U naručju nebeskog oca visoko galeb kliče. Ribe ko živo srebro prskaju morske dragulje. Metalna krljušt blješti, a more mirno, ko ulje. Azurna ploha se ljeska. Na suncu bonaca drijema i ljulja  teške kristale iznad zlaćanog pijeska. Gnjuraju crni gnjurci. A svevišnji s kistom u ruci zapanjen  stao, i gleda. S neba raj je pao u njegova zemaljska njedra. Lijeno se u njima njiše i pjesmu nad pjesmama pjeva o prizoru koji plijeni. Čija se nježna ljepota ispranim hridima slijeva, gdje more se umorno pjeni, i sanja. U sjeni mirisnog…

Deveta zima

Ostalo je za nama osam dugih, maglovitih zima. Hladne ruke, zamrznuta stakla, i moj dah što počiva na njima. Osam  zima, ko osam života. Svaka za sebe i lijepa i ružna. Svaka za sebe i sretna i tužna. Godine bez cijene. Kao staro vino. Što starije biva, brižnije se skriva. Osam dugih zima ostalo za nama. Deveta nam prijeti, godinama. Kao nadolazeća ubojita plima, mračna i hladna ko zagrobna tama, prikrada se deveta zima.

Jesen u gradu

Kiša udara ponoćni tam-tam. Gradom ulice teku. Posrću pokisla  svjetla. Bez milosti kišne ih kapi, ko olovna sačma sijeku. Pokoji listak tromo poleti, ledenim dahom ponesen. Tihom noćnom skladu, nebo pjeva baladu. Jesen.

Lopta

Razigrane buba mare igrati se loptom htjele. Svakog dana mamu gnjave svoju loptu žarko žele. Ali usred šume, polja, gdje da novu loptu nađe? To je prava neprilika, kako da se mama snađe? Trgovinu šuma nema, grad je iza devet gora, očajna je buba mara, zamislit se zbilja mora. Cijele noći smišlja, bdije, na ideju neku čeka. Kad pred jutro – iznenada, pa napokon, HEUREKA!!! Kako samo prije, sjetila se nije, da se jedna loptica vrlo blizu krije. Jednu crnu točku skinula je s krila i lopta ni jedna  ne bi…

Noćas

Noćas, će ti tijelo gorjeti za mene. Žariti će žarom. Plamtjeti će zjene izdajnice. Rasplamsat se usne, poput žeravice. A ja ću leći, pa ću ti svježa ko izvorska voda niz ruke poteći, i gasiti vatru niz bedra i dalje. Ti se opusti, i zatvori oči. I pusti. Pusti neka teče. Neka ovo veče zauvijek potraje.

Iskoristi me

Iskoristi me sada, dok mi utjeha treba, dok mi trebaju nečije ruke. Iskoristi me odmah, i sada. Tko te pita za ljubav. Odglumi sebe, lažljivog gada. Zavedi me svime što nemaš, i  nikada nisi imao. Tebi je davanje strana riječ. Uvijek si samo uzimao. Zato me uzmi, dok mi utjeha treba, Dok mi trebaju nečije ruke. Uzmi me odmah, i sada. Ma tko te za ljubav pita? Odglumi sebe, lažljivog gada.

Kakav dan

Pa kakav je ovo dan?! Zaguljen i razbrcan. Već ujutro sav sam jadan bio, kad je sat onako rano, luđački zazvonio. Pa sam mlijeko prolio i tost mi je izgorio, dok sam mami  objasnio, u školu sam zakasnio. I dobio topa, i pala mi klopa na prljavi pod, i još svašta štogod. Da sam učiteljica, ja bih ovaj dan potjerao u kut. Zakopao ga u najdublju rupu. Ma zbilja… da sam učiteljica, ja bih ovaj dan, najradije smjestio u magareću klupu.

Takav dan

Ne plači. Ovo je takav dan. Jednostavno sumoran. Ne uzimaj k srcu moju tišinu. I neka te ne brinu moja lutanja. I moji pogledi u daljinu. Ovo je takav dan. Mračan i beskrajan. Kad mi tvoje suze jako malo znače. I kada poljupci prazninom ti zrače. Kada se jutro u podne probudi, i mračno me nebo naprosto izludi svojom tamom. I stvori me samom, u svijetu bez ljudi. Ne plači. Ovo je takav dan. Jednostavno nesretan.

Bombon

Na tipkama bombon, darak za mene. Zaboravljen, kao uspomene. Komadić tebe u zlatnom papiru samuje prašnjav na klaviru. Podsjetnik mali na jutra burna, svečano strši ko zlatna urna. U njoj blijedi ostaci nas dvoje. Slatki i gorki u isto vrijeme, šute tajne  priče o nama ko stari klavir, ko usne nijeme Maleni bombon, ko dragulj mali, još  jučer se žario ko vječni plamen. Danas, samo spomenik hladni. Ljubavi našoj Nadgrobni kamen

Opsjednuta

Opsjednuta smrću slušam što mi pričaš. Pridajući važnost svakoj tvojoj riječi. Sluteći im smisao gledam ti u oči, pa opsjednuta smrću smišljam što ćeš reći. Opsjednuta smrću gledam te dok hodaš. Kamo, kojim putem, kuda valja ići? Utiskujuć stope korake ti pratim, pa opsjednuta smrću dvojim dal ćeš stići. Opsjednuta smrću pogađam ti misli. A kada ih spoznam, utonem u snove. Tamo te upoznam, pa u bolnom grču Odlazim od tebe opsjednuta smrću.

Smisao

Drhtale su minute i vrijeme odmicalo, neprimjetno. Kao da je stalo. Rastalio se prostor u nedogled. Upalio zvijezde, utišao srca, zamutio pogled. Tu si mi, na razmeđi sna i jave, gdje se uvijek greške prave, zaneseno prišao. Mome životu dao si smisao, i otišao.