Zamisli…. Pauci dugonogiplešu na rijeci Plutaju mravina lista splavi. Strepš li ? Zvijezde su zagrizleod dva alasa udice,zategnimo strunenek nebo zaškumućei pati do nestanka … Ljutimo bogoveneka bace na nas crnih vreća rogovešćućuri se u menijer prilazi cunamimostovi će noćass naših obala pasti pod naletom talasaod dva pauka bosasrma se s mjesecaodjednom zamračilana nebo se usudhrabro nameračiladok…


u kapilarama mog spokojajarboli mi jedra uspokojišejablanovi vrhove savišeutališe se mirna morasa orkanom i buramapa bez sidra i vezivaolupina sreće pluta


Hoće li će doći taj danKad starost će Pomesti sve puteKad ostanemSmeten i samO dal” će bez banke žuteZaboravljen ‘mrijetiU zapećku sjeteKo beskućnik kletimoj san


Zvuči poznato….onaj sjaj prohujalih vremenaekranizacija smionih željau iskri slobode suvarka srcaljudi pišu životne romane kad razvukusvoju štrucu jave poslije odgledanih sijaset repriza crtanih filmovasa super herojima za svoje kržljave emocijeZvuči poznato…..Sve što se preboljeti možetek je pusta iluzija od ljubavi……bljuzgavica od teškog snijegau lokvama zemlje snova…..bezbolnije je ljubiti u mislimajer ispred streljačkog voda budnihpovedeš sa sobom…


Dan se javlja iz prikrajka S dna kolone, iz dubineJarka zovka razgaljujeS dna te naše sudnje grabeStara moćna svedjedovskaIz milion glasnih žica Bez grkljana presječenaSvaku dušu ko opelo Za sve vijeke liječi svirka I sve hrli iz prikrajkaKo proljeće trule sklanja S naših grana , pa pupavaSveta zora iz prikrajkaIz jazbine kotičnjakaPokajničkih snova


Šta ja imam da ti damu iskanomsjedinjenju našem?Ne dam dušu – a ti gromiprijekim sudomcrnom sudbomduše ne dam niti zerkabeskonačnaklopko javičas mračnačas prozračnasem krijes vjereda ti dadnemi drač nevjerkaKad zaćutim– smijeh djeteta,drage , majkeglas krvnika zov ratnikakrik smrtnika muk samoćemožda bi se probudio– da ti jedno uho damNe dam dušu– rake su te crne rupe,galaksije – mrtve arkehladno bi…


Napolju bije neka oluja teška vjetar kljunom klapara vratimaočaran sjajem njenih baglamagore pri vrhu duša doma ,kupolak’o da taj gavran iz nekog merakasamo za golubove otvara ta vratada saviju gnijezda u olujne daneu zvoniku tornja na pragu do nebaa dolje , gle – nikog da otvori dveriza nas beskrilaše iz danjega mrakada uda’nemo tamjan taj behar…


U ovom blenderusam sasjeckaosvoju junačku desnicupar sisatih željada ne zafalidva paketa jarko crvenihjagoda iz plastenikasa par kapi rose s krovanebo je bilo nedostupnoda ustupi tih par suzaza jednog samoždera


Koliko zvijezda večeras u očima nekim zaminea noć se crna prolijevasa vedroga neba tminetek poneka želja preletikupolom ludila htijenjakao žedna smola tišinebukne od vatre zmajevai ugasi tu čekajuću srećuna obodu nada u nevjereokeanu pri kraju strpljenja


Ja bi te razlio po ovoj rdjavoj gvožđuriji bijelo zlato moje pa te nijedan ciganin u duši ne bi imao osim mene koji se ne plaši čopora, zbjega i tuđine zacigančen u svom kućerku od lima i kartona u bujadi misli šume


San

Probudio sam se u pet sati– po ponoćiSoba je bila prazna….Moje je ime od tri slovakao sveto trojstvokao nagrada i kazna Soba je bila hladna…… Na prozoru mali ram od crnog somotaoko somota jeftina jelovinasa razbijenim staklombez fotografijeJa sam Sam i produđen,I ne znam gdje je odlutaoonaj koji me stvorio Nastao sam u pet sati…


Posipaš me simfoniom proljeća s behara grana ti sitna kalašturo i besrama sreće mrvo hljebna iz nektara opojnih bokala ludila osveštenog sladu ranih rušteva i jorgovana pčelo moja , mi ćemo skupa kada ti pričepe godine cunjanja – krila i kad ti preostane samo ubod da im zadaš


govorim tia u menikao nebonešto sveto– nečijanou tu pljevui paperjeprenulo seuplašenood ljubavikad smo stalida pričamou jastukeutonuli


Ne pitam, kako ti jedal’ sipaju šakom Bozisveto svjetlo na te’ svojeil’ ti čekaš luči svijećeda zaliječe tame raneNe pitaj me ,srce mi jezavarilo trnjem usnepa pipaju prsti stazedo usnule moje ružeda me opet rodiš matiza sretanje ,hrlim tebida me milost majke sjatikad joj čedo podje u sne


Imali smo, e moj stari….pamtim sva ta mlada ljetanoć zamalo po granamana listova gledj zalegla( gle mi oko, maglom gega)mi hodasmo šutom preko polja da ne dižemo jata skritih pticaiz snih gnijezda u tog polja istogbestalasnog u suton do brda pasaiznad grada, po puteljku od zelenog krečasve do brane do nasipa od bukačašto od ljudi buke…


Na miraz te nosim ,tvrdu i golua suvlju od trske u suhome ćupuod rodne gline u mračnome ćoškutu gdje svu budj i prašinu upija sjete na podu krletke za samceNa miraz ju nosim …..pomiluj ju s onih par peracasa krtoga vrška granja krošnjei obasjaj nestvarnim sjajempa da se bezokoj mislimojoj učini na časda ka svjetlu duša…


Padaju olovnog mraka grude i krše kosti kamenog lica šibaju kiše pikavaca zvijezda upijaju oči svaki trag krvi isječenog neba žarima sjete sjaj besmrtni oproštajnog pozdrava niz trpepavice sipa lopata puna suza i ludih ,ludih trenutaka sreće….. čuješ li dušo to komešanje krila iz čahure grudne ljubavnog svitca


    Kad On zadje iza velikog rumenog brda , čak i od njega samoga većeg ,a tebi strahopoštovanje prema tim običnim ljudskim koracima zapečati sva ranjena ticala – radoznalosti i sumnji jer je bijednik u tebi nekad i pomislio da On ništa vrednije nije ni uradio , osim lutanja i da nije za sve…


  Nisam ni znao da sam se uspinjao , dok ne začuh jauk srca razbudjenog iz zanosa  – Tog bezokog crva iz humusa sjete Otuda valja ovo zujanje u glavi…… Nisam ni slutio da će mi otkrunjena glava utonuti u oprljeno perje glinenih prsa svih onih bačenih ptica do dna litica pohotnih zvijezda A kome…


  Podoji me s mliječi jesenjih magli ranih…. pokupi prstom pjenušac  od vrenja kipuce zore i stare mjesečine kao sa varenike vrele – skorup i poškopi mi kapke umorne dodirom svojim teškim….


Ispljunuo sam s užitkom tek sažvakano izbrijano lice andjela  Moje vilice su slobodne Moje je grlo sada gromovito Našao sam tri kukavičja jaja u lešini svoje skromnosti dok sam tragao za srcem…. Bila je pljunuti ja dok sam ju s gadjenjem gledao u bujici aprilskog jarka Šaputala je ; Kukavicama je vrlina gledati ostale ptice…


  Hramlje još jedna jesenja bista od suhoga lišća i bodljikave ljuske divljeg kestena Pitam se – Zašto smo pitome posadili u šumi pa putima našim to divlje gazi A ti kažeš : Kod mene odavno sipaju kiše Sreće će sjeme utopliti snijezi dok proljeće opet ne svane u tebi


  Tko da mi ukrade kovertiranu sjetu sa pisanim snovima u crvenom vosku Tko da me probudi dok dišem tišinu tudjinu dok glodjem hraneći tminu što ko pohlepa drijema na duše dnu d.