Ta mliječ , što žedj mojih žila natapaše do prstiju petnih – Eliksir za sva moje boljenja od listanja i cvata iz Gomolja Ti sad nebeske žile napajaš Zvijezde njima rude u beskraje – put’a svojih i pulsiraš u ritmu besmrtnome , pa se Svemir trese i izrasta iz majčinog krila


  Udišu ptice zrak voštan i sen iz pluća mojih gar tamjana kulja ovaj Krst je jutros svježe posječen a iz zjena se sumrak u oči šunja I gdje sad da te nadjem kad opet želja se tvoja skrušeno predstavi sad vidljivom Bogu kako da dodjem,kad lancem sam vezan za klin u tvom usnulom srcu…


    Nisam te prebolio jer bolestan čovjek samoća se boji i tek samo za svoju – tugu lijeka si iska a ja poznajem boli i od zabluda veće jer ljubav kad umre ko zvjezda zgasne a neka nova joj žiška iskrama svojim tragove pepela za trene bar zatre te srce zaplamti da potroši stare…


Kao da te čujem gdje ispredaš misli djevojačkih želja u šapate snene Oko tebe sjede, ljudi kao sjene duša ti u sjetnom oku bljesne žiški Svi su oko tebe, pa i oni što nisu još djeci ti dati na viđenje oku Sapliću se noge, hoće da urastu grbe ti se leđa da snu krila izrastu…


  Ja sam ljubitelj divljih ptica ali mi ptice takve na rame ne slijeću….. Ja pse pitome volim ali mi ne prilaze kad kasna suton vatrenim okom utvare zapali nebo iz mene …. Ja volim one žene iz čijeg oka plemenitost obasjava mrake u meni kad pozvjerinjam


  Bio sam dijete opet…. a tako velik u očima zaljubljenim nekim Bio sam Div od naše krvi i našeg mesa i mirisao proljetne kiše glavom u oblacima bijelim od behara rumenim od nektara razbijene kajsije zrele o valova šiljke i prah bi cvjeta bio da si me zabravila u nekoj od svojih želja medju…


Ej, Senada Senada…. Ima li ptica na granama Rastu li ruže kao i do sada Medju tim crnim kupinama Otkada si s dušom dušo moja , usnila ? Ozdraviću i ja možda Ozdraviću ….. Ako me pustiš – Bosonogog i gologlavog Trag na nekom oblaku da i ja zametnem odlaskom svojim samo ako me iz…


Misleći o tebi o vrhovnoj misli što sve one loše u prah sitan mrvi Ja sam tebe vaj’o zadnja mis’o kaza iz grudvica vena najčistije krvi U Boginju svoje ljubavi slobode da uzvraća s onim šta u nju ugradih – kad kipjelo srce jurne kroz katode Ne ljubim te više ko ženu što znadoh jer…


Ja sam mogao svaki svoj započeti sa sobom…. Mogao sam podići prašinu umrlih ćelija svoje sujete napisavši na koži od ogoljelog sebe – Ovo sam pravi Ja a moji stihovi su laž


  S čim si zasijana Što u tebi cvijeta Kad kap mirisa duše, Mog truležnog srca Škropi prahe sjete Kome si i čija ti cvijet sudbe nikla pa proljećem svojim noć polarnu tjeraš Mirišeš na mladost ko okopnila rijeka kad nečiste prodju vode ti uspavaš utonulog mene u sjenu topole na behar ti dnu


Eno ga pada u gnijezda od crne kupine Eno ga sijeku kao sjekire – zečevi ga okrvavljenog uvlače u jame tame Kako je veliko srce zečije planeta kad se spasava – iz očiju njinih strah Sunce isijava Eno ga…. na ledjima – iznose ga dve čete najcrnijh krtica na vrh svoje humke Napij se budjenja…


  Da sam ja Ciganin…. zapalio bi skrita krila  u somotu od šešira Da sam ja Ciganin…. zapalio bi vatre za pamćenje Vrancu mi se noge polomiše – red je na put mračni svjetlošću da ga ispratim, zvijezde tragom potkova da žigose, srećnu da je lakše izabrati ,kad se nova duša ljudska ovaploti – svaka…


Osluskujem tužne osmjehe kiše iznad krovova moga grada i svaku kap čujem ,kao fijuke kristalnih čaša leta sa oboda obeliksa crnog glečera topećih nebesa kao kuršume topova, iznad Kupskih vrba i topola I kao udar groma kad raznesena kap bolno jekne u hiljadama zvjezdanih bljeskova po crijepu ,pa ne napoji okolne vrtove i brajde sjete…


Potapam glavu ko zelen limun u mlaku limunadu dišući pod vodom za vidovnjačenje vidike da proširim umu Kao kad tečno sunce zamiriše na lager pivo i na golovrate kokice sa maslacem, slane Zagrgljah mjehure razbijenog pjenušca o porculanski horizont bijeli kad se svečano otisnuh pa propustim more kroz škrge I okusih dim cigarete i okus…


Ne biju ovi batovi u meni za ona ugasla vremena Kazaljke prate pute izbrazdane pramcima zvijezda i kako mi odmiču sati ,shvatam da ubrzavam bilom dok bližim se kovitlcu svome ,onom što ko uzda vuče i prilvači slatikim grozdom sa suhe medjaške brajde ,pa me ščepa krakovima uraganske hobotnice u nemire zrelih godina,opjevanih tek pokojim…


Tražim sklonište za onog beskućnika u meni onog koji je u prošlom životu pratio čerge a nekad i trčao prvi kao štence ispred tri kočije ka zvjezdarniku traga raskajašenih konja da nanjuši na putu i svaki put bi ga sve tri uzdizale iznad šatre da onjuši genom zaduženu slobodu, umjesto gole koske ,kad zapale vatre…


Tamo gdje si zasirio ljubav iz svog srca o ogranak jedinog drveta u tvojoj pustinji od sadašnjih snova – zlatan sir sa svilene mreže miriše Ptice ga neće, da ne uzlete previše Nebo ga ište , da ga uz jesenje kiše po poljima kao blagoslov prospe Tamo gdje si jednom rekao sreći – daleko ti…


  Čuješ li krhke pucketaju kosti lepet je krila utihnuo nad vama pod tovarom crnih grijeha samara padaju anđeli od iznemoglosti Od kobi preza i kune se u nju ne plaši se Boga sveživoga onaj što u sebi prezire sumnju da ikoga voli sem sebe samoga I zvijezdicu svoju po nebu prati koja ga vodi…


Sipaše kiše voštane kapi u izdahu sjete i mirisom dunja sad bude u meni nemani jeseni s ponora snova u prstenu dima s lomače strasti i očiju živa žara


Gdje zvijezde niču ko plavi šafranovi ko izveženo cvijeće prstima mladenke na bijelome platnu da sve svatove kite – njena se zora u tjeme mora sunavrati jer ta duša se mila udaje bez svila bez halje se daje u vječno ne sanje za princa čergara pustinjaka beduina pa zbog ljubavi žala mrije a ne dozrije…


Zašto trezven pratiš trag pijanstva noći Tužne ti se zore zabola mraka streha u rožnjaču oka ko Nit garezi u svijeći Pa u pijanstvu novom za nju tražiš lijeka da sve tuge zatre : vrč grijeha i smijeha Ne zazivaj svirce oštre su im strune da ti dušne žiške ne iznađu pute kad grudi na…


Orošeni mirisi jesenjih nemira sa zadnjim lipovim listom lete Ona haljina boje cikle i uvertira budjenja uspavanog očaja sjete Iz pupčanog drijema nadolazećim žmarcima digestivne komore srca u kojoj je ljubav požderana i ostala nesvarena jer je sa pupka neodriješena kao mamac sa oštre udice snova


Uzvišena svemolitvo. Dušovidna pjesmo Samoizliječenja Otrovu iz grudi zmijski Zovu cvilni , kom bi mio – Tutanj nebom ko venama Kad eliksir za ujede Srca jadi vraćaš meni ?