Kad On zadje iza velikog rumenog brda , čak i od njega samoga većeg ,a tebi strahopoštovanje prema tim običnim ljudskim koracima zapečati sva ranjena ticala – radoznalosti i sumnji jer je bijednik u tebi nekad i pomislio da On ništa vrednije nije ni uradio , osim lutanja i da nije za sve…


  Nisam ni znao da sam se uspinjao , dok ne začuh jauk srca razbudjenog iz zanosa  – Tog bezokog crva iz humusa sjete Otuda valja ovo zujanje u glavi…… Nisam ni slutio da će mi otkrunjena glava utonuti u oprljeno perje glinenih prsa svih onih bačenih ptica do dna litica pohotnih zvijezda A kome…


  Podoji me s mliječi jesenjih magli ranih…. pokupi prstom pjenušac  od vrenja kipuce zore i stare mjesečine kao sa varenike vrele – skorup i poškopi mi kapke umorne dodirom svojim teškim….


Ispljunuo sam s užitkom tek sažvakano izbrijano lice andjela  Moje vilice su slobodne Moje je grlo sada gromovito Našao sam tri kukavičja jaja u lešini svoje skromnosti dok sam tragao za srcem…. Bila je pljunuti ja dok sam ju s gadjenjem gledao u bujici aprilskog jarka Šaputala je ; Kukavicama je vrlina gledati ostale ptice…


  Hramlje još jedna jesenja bista od suhoga lišća i bodljikave ljuske divljeg kestena Pitam se – Zašto smo pitome posadili u šumi pa putima našim to divlje gazi A ti kažeš : Kod mene odavno sipaju kiše Sreće će sjeme utopliti snijezi dok proljeće opet ne svane u tebi


  Tko da mi ukrade kovertiranu sjetu sa pisanim snovima u crvenom vosku Tko da me probudi dok dišem tišinu tudjinu dok glodjem hraneći tminu što ko pohlepa drijema na duše dnu d.


  Poljubi me kao što stranac ljubi zemlju novu koja ga budilom čuva od pogibije zvane sjeta u čeljusti svojih zamki za leptirove trošnih krila Poljubi me usnulim srcem kao što zjena majke ljubi nespokojno dijete svoje sa nadom na licu dok o sretenju novom sniva


  Ako si pravljena od najfinijih čestica emocija…. Od atoma prokletstva , u kristalnom kavezu dijamanta, ako si zarobljena, besmrtna takva …. Onda pati dušo i gladna i žedna, dok rešetke nagriza sa dva velika očnjaka bezoki stih…


Poniknula gdje si a iz sjemena nisi već si pelud medni tučka mojih želja I inje bi sa sanka januarsk’a bijela zamirisala da sam ja treno sa misli Poniknula gdje si iz dubina stižeš kojih – latica sa krila , ko te svojih zbaci lud pa mi cvjetna polja upleteš u trnja stih razgnjeviš mi…


  U ime moje… plači andjele suze srebrne  da utjehe bude A ti prsni srce pod krilima tim šišmišjim i tolpim i dojkom što čeljust ova halapljivo steže Plači andjele…. i zacvili zlurado nad glađu ovom za sljepilom


  Mirio sam krošnje s pticama nebo s grudima rebra mi od mesa čupalo zvijer bludila s pijanim srcem dok se svevišnji spuštao niz giljotine konop Judu da spasi u meni a mene su boljele samo gole jesenje grane u oka zjeni’


  Šteta što ta čaša nema grljak Nešto bi od soka života grgljao – Tek da saperem  prašinu gaženih drumova u grkljanu a ne ovako…. Kad’ saspem svu sjetu odjednom naiskap pa me zgromi i obori


  Teško bi ti ponovo mirisao uvojke žene doticao ih jagodičnim kostima lica, grizao usne neke a ne savjest svoju a i koja bi to danas imala uvojke kad su sve plave i ravne – kose i koja bi to bila sačuvane duše i toliko živa poslije svih tumora na srcu čekajući baš tebe da…


    Dva grozda cvrkuta da ispijem večeras sa kljuna kišnoga  oblaka – jesenja Dva vesela šuška sa puteljka nasipa i pepeo rijeke niz kamen slapa iz korita kad sipa i ovaj kesten iz požutjelih grudi na žar opet da bacim


  Ne boj se…. Padaju tople Oktobarske Kiše i Patke sve više jugu ne lete Sipaju Katanci Ključeve Srca – Zar to krotkost, pred bolom iz Duša naših, trpljivih izdiše, pa tThost neba u Grudi puca Ne boj se… Nije to djavo došao po svoje to tek Andjeo njegov – priziva moći da jesenje kiše…


Zar ,kao zdravu Bukvu ,gromom raskolničkim da ga racijepim a ono da i dalje listava u milosti Andjela i da zasiti obe žedji i da sito od obe bude ili da zaćuti ćutilom pomirljivim sa čežnjom i da nemire strasti ,samo sanjiva i da mu se za grob kad utrne kao mjesec kojeg više vatra…


  U podzemlju, susreo sam – ljude podzemljaše Putevima , puzio sam – vidjeh krajputaše Put čovjeka kao nasip izmedju dva svijeta Puzio sam da ne mislim kom’ će da zasmeta – taj što neće da zaiska zlog krvcu u danku i da ne strepe što se plaše trube u koraku Put čovjeka kao nasip…


  Šušanj se jeseni čuje svud’ više u glavi šume ,davne jeseni rane, otkada se kiše ,s neba obrušiše u šumama sjete čekam da kane sa listova zora , odgonitelj mora Ne tabana ništa u grudnoj kliijeti osta mi groždje da gnjije u zimu ni’ zmije da srce ,malko zastrepi kao da je Jastreb zasjeo…


    Odriješujte se sa mene, – besmrtne pijavice sjete Opijajte se krvlju sutonskih vjetrova Razgalite dušu bolom jednog od mene iz drugih dimenzija Na krst ću vas pribiti zbog svih vaših kradja i grjehova prema meni; dok i zadnja me kap iz vas ne iskapa


  Žubor svjetova dopire iz tvoga uha On, Bog – vibrira repnim perajem a ljudi se kreću kroz talase dimezija i miješaju se kao mjehurčićI kisika sa zrncima pjeska,zatrpavajući se i otkrivajući ,medjusobno u nepekidnom trenju i trvljenju a tvoj mozak se pipcima radoznalosti upetljao u mrežu koja tone u mrak drevnog mudrila…. Bilo bi…


    Nit uzana tinja Kao zvjezdana Ćuprija Izmedju dva svijeta A ti po njoj s tom ogavnom Ličinkom od leptira Na ledjima hodaš I cvijet ti se svetog raskrilio grijeha I ti znaš da nećeš pasti – otuda ,gdje jesi, ludošću opijen I nepresušnim snima pojen pošao Balansiraš dok izgara svila od fitilja I…


  Razumjećeš puteve koji te vuku u pravcima čije znakove čitati ne umiješ tek kad spoznaja sapere putokaze u nemiru tvog srca i kad ti žena neka oplemeni dušu čednošću krune svoje koju nikad iz blata laži podizala nije kad bi s mišju poručila da te voli a govorila ti riječima nikad nije Razumjećeš putove…


  Ovaj vjetar , tihi – sutonski nekada vjeran slutonoša dolazeće Jeseni  – ne nosi ništa u sebi Ni onaj miris suhoga sijena Ni oblake boja palih šljiva – opijene zrelim brajdama bašta u smiraju spokoja Ovaj vjetar nije moj premda ću njemu – zavještati svaku svoju kost


    Prate me otpadničke oči dok gmižem kroz meso gljiva i maštam da se izležavam na nekom mirisnom i rosnom cvijetu tek nektar da liznem kad ogladnim Prate me oči otpadnika od rase puževa a tiši sam od Tisinog cvijeta u letu od ježa kad listom suhim šušne – slušam otkucaj vasionskog srca i…