Zaigraj oko večeras i ne naslućuj ponor horizonta svoga boje staroga zlata ambis ko dom što vuče svokog izgnanika onom svojom tamnom stranom zjenice….. Zaiskri dušo okamenjena u oklopu od školjki i kreča još koji put ukoči na nizbrdici kaldrmice od suvih zvijezda pa nek se tare ono što ju krije da ju ljubav više…


Nema tih ljetnih oluja koje bi moj zeleni glečer sjete utopile u ove oblake crne što prijete danas iznad nas….. Tek kad starost kao Sahara sve u meni skrši i pohara trebaće mi ta oaza emocija i koja kap njena žala za izgubljenim prijateljima , poneki leptir iz mraka zarobljen u ledu naših pogleda Sahara


Ala

Privukla se k srcu ta mila sjena Grudobran sjete njeni talasi plave Sinoć me natapala mora planina Iz grudnih dubina gušile me ale


Nestaješ iza nevidljivih granica vida i onaj kristal nevinosti iz tvoga oka se ukopao u dubini zadnjih rovova naših linija odbrane ko tane bez sjaja pronaći ću te u jesenjim sjetama kad sve u meni – vene ,sanja i jenjava a tuga ko rijeka zlu krv nosi i divlja pa potopi dušu i ko suhu…


Zaognjilo se iz prikrajka neba a meni garež sipi iz oka i pod notkima ječi od borbe sa licima svim mojim – poražena Razmahala se zora batrljcima goljužavim a ja samo želim da k’ šljaštilu pohrlim kroz blato zle kobi dok crne za sobom ostavljam tragove ovako čadjav i mnogoličan sav kao polupan lampaš ostavljen…


Čudo moje neviđeno promoli se sa visina čarolijo mojih snina majke moje lice sneno – ozari se za svog sina pa mi draga moja mati osmjesima upokoiji svaki sanak ti zazlati dok ne usnim ja potonji Majčini dukati


Večeras cvile kraj rijeke psi – budim se slijep u lokvi (oblaka i jalovog žara) crnoj od pepela sna Večeras cvile kraj rijeke psi srce je moje na žaru skončalo skršilo grudi ,izvirile kosti da bi se rebro u rebro utisnulo da bi sve žedno u vatri napojilo Večeras cvile čergaški psi moju su dušu…


Neka pustoš zaraznaHukom šupljine sviraIz polja crnoga trsjaZaplete se u vlati misliZakorijeni u brazdamaProljetnog cika i vriskaKao krv svog toka imaZaglavi se kao oštar klinPodmukli virus praznineU rumenom oblaku prsja


Zamisli…. Pauci dugonogiplešu na rijeci Plutaju mravina lista splavi. Strepš li ? Zvijezde su zagrizleod dva alasa udice,zategnimo strunenek nebo zaškumućei pati do nestanka … Ljutimo bogoveneka bace na nas crnih vreća rogovešćućuri se u menijer prilazi cunamimostovi će noćass naših obala pasti pod naletom talasaod dva pauka bosasrma se s mjesecaodjednom zamračilana nebo se usudhrabro nameračiladok…


u kapilarama mog spokojajarboli mi jedra uspokojišejablanovi vrhove savišeutališe se mirna morasa orkanom i buramapa bez sidra i vezivaolupina sreće pluta


Hoće li će doći taj danKad starost će Pomesti sve puteKad ostanemSmeten i samO dal” će bez banke žuteZaboravljen ‘mrijetiU zapećku sjeteKo beskućnik kletimoj san


Zvuči poznato….onaj sjaj prohujalih vremenaekranizacija smionih željau iskri slobode suvarka srcaljudi pišu životne romane kad razvukusvoju štrucu jave poslije odgledanih sijaset repriza crtanih filmovasa super herojima za svoje kržljave emocijeZvuči poznato…..Sve što se preboljeti možetek je pusta iluzija od ljubavi……bljuzgavica od teškog snijegau lokvama zemlje snova…..bezbolnije je ljubiti u mislimajer ispred streljačkog voda budnihpovedeš sa sobom…


Dan se javlja iz prikrajka S dna kolone, iz dubineJarka zovka razgaljujeS dna te naše sudnje grabeStara moćna svedjedovskaIz milion glasnih žica Bez grkljana presječenaSvaku dušu ko opelo Za sve vijeke liječi svirka I sve hrli iz prikrajkaKo proljeće trule sklanja S naših grana , pa pupavaSveta zora iz prikrajkaIz jazbine kotičnjakaPokajničkih snova


Šta ja imam da ti damu iskanomsjedinjenju našem?Ne dam dušu – a ti gromiprijekim sudomcrnom sudbomduše ne dam niti zerkabeskonačnaklopko javičas mračnačas prozračnasem krijes vjereda ti dadnemi drač nevjerkaKad zaćutim– smijeh djeteta,drage , majkeglas krvnika zov ratnikakrik smrtnika muk samoćemožda bi se probudio– da ti jedno uho damNe dam dušu– rake su te crne rupe,galaksije – mrtve arkehladno bi…


Napolju bije neka oluja teška vjetar kljunom klapara vratimaočaran sjajem njenih baglamagore pri vrhu duša doma ,kupolak’o da taj gavran iz nekog merakasamo za golubove otvara ta vratada saviju gnijezda u olujne daneu zvoniku tornja na pragu do nebaa dolje , gle – nikog da otvori dveriza nas beskrilaše iz danjega mrakada uda’nemo tamjan taj behar…


U ovom blenderusam sasjeckaosvoju junačku desnicupar sisatih željada ne zafalidva paketa jarko crvenihjagoda iz plastenikasa par kapi rose s krovanebo je bilo nedostupnoda ustupi tih par suzaza jednog samoždera


Koliko zvijezda večeras u očima nekim zaminea noć se crna prolijevasa vedroga neba tminetek poneka želja preletikupolom ludila htijenjakao žedna smola tišinebukne od vatre zmajevai ugasi tu čekajuću srećuna obodu nada u nevjereokeanu pri kraju strpljenja


Ja bi te razlio po ovoj rdjavoj gvožđuriji bijelo zlato moje pa te nijedan ciganin u duši ne bi imao osim mene koji se ne plaši čopora, zbjega i tuđine zacigančen u svom kućerku od lima i kartona u bujadi misli šume


San

Probudio sam se u pet sati– po ponoćiSoba je bila prazna….Moje je ime od tri slovakao sveto trojstvokao nagrada i kazna Soba je bila hladna…… Na prozoru mali ram od crnog somotaoko somota jeftina jelovinasa razbijenim staklombez fotografijeJa sam Sam i produđen,I ne znam gdje je odlutaoonaj koji me stvorio Nastao sam u pet sati…


Posipaš me simfoniom proljeća s behara grana ti sitna kalašturo i besrama sreće mrvo hljebna iz nektara opojnih bokala ludila osveštenog sladu ranih rušteva i jorgovana pčelo moja , mi ćemo skupa kada ti pričepe godine cunjanja – krila i kad ti preostane samo ubod da im zadaš


govorim tia u menikao nebonešto sveto– nečijanou tu pljevui paperjeprenulo seuplašenood ljubavikad smo stalida pričamou jastukeutonuli


Ne pitam, kako ti jedal’ sipaju šakom Bozisveto svjetlo na te’ svojeil’ ti čekaš luči svijećeda zaliječe tame raneNe pitaj me ,srce mi jezavarilo trnjem usnepa pipaju prsti stazedo usnule moje ružeda me opet rodiš matiza sretanje ,hrlim tebida me milost majke sjatikad joj čedo podje u sne


Imali smo, e moj stari….pamtim sva ta mlada ljetanoć zamalo po granamana listova gledj zalegla( gle mi oko, maglom gega)mi hodasmo šutom preko polja da ne dižemo jata skritih pticaiz snih gnijezda u tog polja istogbestalasnog u suton do brda pasaiznad grada, po puteljku od zelenog krečasve do brane do nasipa od bukačašto od ljudi buke…