San

Probudio sam se u pet sati– po ponoćiSoba je bila prazna….Moje je ime od tri slovakao sveto trojstvokao nagrada i kazna Soba je bila hladna…… Na prozoru mali ram od crnog somotaoko somota jeftina jelovinasa razbijenim staklombez fotografijeJa sam Sam i produđen,I ne znam gdje je odlutaoonaj koji me stvorio Nastao sam u pet sati…


Posipaš me simfoniom proljeća s behara grana ti sitna kalašturo i besrama sreće mrvo hljebna iz nektara opojnih bokala ludila osveštenog sladu ranih rušteva i jorgovana pčelo moja , mi ćemo skupa kada ti pričepe godine cunjanja – krila i kad ti preostane samo ubod da im zadaš


govorim tia u menikao nebonešto sveto– nečijanou tu pljevui paperjeprenulo seuplašenood ljubavikad smo stalida pričamou jastukeutonuli


Ne pitam, kako ti jedal’ sipaju šakom Bozisveto svjetlo na te’ svojeil’ ti čekaš luči svijećeda zaliječe tame raneNe pitaj me ,srce mi jezavarilo trnjem usnepa pipaju prsti stazedo usnule moje ružeda me opet rodiš matiza sretanje ,hrlim tebida me milost majke sjatikad joj čedo podje u sne


Imali smo, e moj stari….pamtim sva ta mlada ljetanoć zamalo po granamana listova gledj zalegla( gle mi oko, maglom gega)mi hodasmo šutom preko polja da ne dižemo jata skritih pticaiz snih gnijezda u tog polja istogbestalasnog u suton do brda pasaiznad grada, po puteljku od zelenog krečasve do brane do nasipa od bukačašto od ljudi buke…


Na miraz te nosim ,tvrdu i golua suvlju od trske u suhome ćupuod rodne gline u mračnome ćoškutu gdje svu budj i prašinu upija sjete na podu krletke za samceNa miraz ju nosim …..pomiluj ju s onih par peracasa krtoga vrška granja krošnjei obasjaj nestvarnim sjajempa da se bezokoj mislimojoj učini na časda ka svjetlu duša…


Padaju olovnog mraka grude i krše kosti kamenog lica šibaju kiše pikavaca zvijezda upijaju oči svaki trag krvi isječenog neba žarima sjete sjaj besmrtni oproštajnog pozdrava niz trpepavice sipa lopata puna suza i ludih ,ludih trenutaka sreće….. čuješ li dušo to komešanje krila iz čahure grudne ljubavnog svitca


    Kad On zadje iza velikog rumenog brda , čak i od njega samoga većeg ,a tebi strahopoštovanje prema tim običnim ljudskim koracima zapečati sva ranjena ticala – radoznalosti i sumnji jer je bijednik u tebi nekad i pomislio da On ništa vrednije nije ni uradio , osim lutanja i da nije za sve…


  Nisam ni znao da sam se uspinjao , dok ne začuh jauk srca razbudjenog iz zanosa  – Tog bezokog crva iz humusa sjete Otuda valja ovo zujanje u glavi…… Nisam ni slutio da će mi otkrunjena glava utonuti u oprljeno perje glinenih prsa svih onih bačenih ptica do dna litica pohotnih zvijezda A kome…


  Podoji me s mliječi jesenjih magli ranih…. pokupi prstom pjenušac  od vrenja kipuce zore i stare mjesečine kao sa varenike vrele – skorup i poškopi mi kapke umorne dodirom svojim teškim….


Ispljunuo sam s užitkom tek sažvakano izbrijano lice andjela  Moje vilice su slobodne Moje je grlo sada gromovito Našao sam tri kukavičja jaja u lešini svoje skromnosti dok sam tragao za srcem…. Bila je pljunuti ja dok sam ju s gadjenjem gledao u bujici aprilskog jarka Šaputala je ; Kukavicama je vrlina gledati ostale ptice…


  Hramlje još jedna jesenja bista od suhoga lišća i bodljikave ljuske divljeg kestena Pitam se – Zašto smo pitome posadili u šumi pa putima našim to divlje gazi A ti kažeš : Kod mene odavno sipaju kiše Sreće će sjeme utopliti snijezi dok proljeće opet ne svane u tebi


  Tko da mi ukrade kovertiranu sjetu sa pisanim snovima u crvenom vosku Tko da me probudi dok dišem tišinu tudjinu dok glodjem hraneći tminu što ko pohlepa drijema na duše dnu d.


  Poljubi me kao što stranac ljubi zemlju novu koja ga budilom čuva od pogibije zvane sjeta u čeljusti svojih zamki za leptirove trošnih krila Poljubi me usnulim srcem kao što zjena majke ljubi nespokojno dijete svoje sa nadom na licu dok o sretenju novom sniva


  Ako si pravljena od najfinijih čestica emocija…. Od atoma prokletstva , u kristalnom kavezu dijamanta, ako si zarobljena, besmrtna takva …. Onda pati dušo i gladna i žedna, dok rešetke nagriza sa dva velika očnjaka bezoki stih…


Poniknula gdje si a iz sjemena nisi već si pelud medni tučka mojih želja I inje bi sa sanka januarsk’a bijela zamirisala da sam ja treno sa misli Poniknula gdje si iz dubina stižeš kojih – latica sa krila , ko te svojih zbaci lud pa mi cvjetna polja upleteš u trnja stih razgnjeviš mi…


  U ime moje… plači andjele suze srebrne  da utjehe bude A ti prsni srce pod krilima tim šišmišjim i tolpim i dojkom što čeljust ova halapljivo steže Plači andjele…. i zacvili zlurado nad glađu ovom za sljepilom


  Mirio sam krošnje s pticama nebo s grudima rebra mi od mesa čupalo zvijer bludila s pijanim srcem dok se svevišnji spuštao niz giljotine konop Judu da spasi u meni a mene su boljele samo gole jesenje grane u oka zjeni’


  Šteta što ta čaša nema grljak Nešto bi od soka života grgljao – Tek da saperem  prašinu gaženih drumova u grkljanu a ne ovako…. Kad’ saspem svu sjetu odjednom naiskap pa me zgromi i obori


  Teško bi ti ponovo mirisao uvojke žene doticao ih jagodičnim kostima lica, grizao usne neke a ne savjest svoju a i koja bi to danas imala uvojke kad su sve plave i ravne – kose i koja bi to bila sačuvane duše i toliko živa poslije svih tumora na srcu čekajući baš tebe da…


    Dva grozda cvrkuta da ispijem večeras sa kljuna kišnoga  oblaka – jesenja Dva vesela šuška sa puteljka nasipa i pepeo rijeke niz kamen slapa iz korita kad sipa i ovaj kesten iz požutjelih grudi na žar opet da bacim


  Ne boj se…. Padaju tople Oktobarske Kiše i Patke sve više jugu ne lete Sipaju Katanci Ključeve Srca – Zar to krotkost, pred bolom iz Duša naših, trpljivih izdiše, pa tThost neba u Grudi puca Ne boj se… Nije to djavo došao po svoje to tek Andjeo njegov – priziva moći da jesenje kiše…


Zar ,kao zdravu Bukvu ,gromom raskolničkim da ga racijepim a ono da i dalje listava u milosti Andjela i da zasiti obe žedji i da sito od obe bude ili da zaćuti ćutilom pomirljivim sa čežnjom i da nemire strasti ,samo sanjiva i da mu se za grob kad utrne kao mjesec kojeg više vatra…