Tražim sklonište za onog beskućnika u meni onog koji je u prošlom životu pratio čerge a nekad i trčao prvi kao štence ispred tri kočije ka zvjezdarniku traga raskajašenih konja da nanjuši na putu i svaki put bi ga sve tri uzdizale iznad šatre da onjuši genom zaduženu slobodu, umjesto gole koske ,kad zapale vatre…


Tamo gdje si zasirio ljubav iz svog srca o ogranak jedinog drveta u tvojoj pustinji od sadašnjih snova – zlatan sir sa svilene mreže miriše Ptice ga neće, da ne uzlete previše Nebo ga ište , da ga uz jesenje kiše po poljima kao blagoslov prospe Tamo gdje si jednom rekao sreći – daleko ti…


  Čuješ li krhke pucketaju kosti lepet je krila utihnuo nad vama pod tovarom crnih grijeha samara padaju anđeli od iznemoglosti Od kobi preza i kune se u nju ne plaši se Boga sveživoga onaj što u sebi prezire sumnju da ikoga voli sem sebe samoga I zvijezdicu svoju po nebu prati koja ga vodi…


Sipaše kiše voštane kapi u izdahu sjete i mirisom dunja sad bude u meni nemani jeseni s ponora snova u prstenu dima s lomače strasti i očiju živa žara


Gdje zvijezde niču ko plavi šafranovi ko izveženo cvijeće prstima mladenke na bijelome platnu da sve svatove kite – njena se zora u tjeme mora sunavrati jer ta duša se mila udaje bez svila bez halje se daje u vječno ne sanje za princa čergara pustinjaka beduina pa zbog ljubavi žala mrije a ne dozrije…


Zašto trezven pratiš trag pijanstva noći Tužne ti se zore zabola mraka streha u rožnjaču oka ko Nit garezi u svijeći Pa u pijanstvu novom za nju tražiš lijeka da sve tuge zatre : vrč grijeha i smijeha Ne zazivaj svirce oštre su im strune da ti dušne žiške ne iznađu pute kad grudi na…


Orošeni mirisi jesenjih nemira sa zadnjim lipovim listom lete Ona haljina boje cikle i uvertira budjenja uspavanog očaja sjete Iz pupčanog drijema nadolazećim žmarcima digestivne komore srca u kojoj je ljubav požderana i ostala nesvarena jer je sa pupka neodriješena kao mamac sa oštre udice snova


Uzvišena svemolitvo. Dušovidna pjesmo Samoizliječenja Otrovu iz grudi zmijski Zovu cvilni , kom bi mio – Tutanj nebom ko venama Kad eliksir za ujede Srca jadi vraćaš meni ?


Ako se ikada sretnemo…. I to s mišlju da je slučajnost u pitanju u našem starom kraju – njušeći molekule tragova bezbrižnih dana, oboje ,u nekoj od ulica koje izlaze na obalu gdje više nema ni žbuna ni drveta da se od mene skriješ……. Ja ću preći na drugu stranu rijeke pretrčati preko onih netruležnih…


Kao da je ljeto…. i gle – duša je na prodaju lumpuje uz landru svedopiruće Nirvane sa omamljenog nasipa sablasnim dimom travuljine – kraj uskipjele rijeke što urasta trulež drvene klupe pod svoje maglene nokte ozračene mirisima žute i kvrgave lipe – rodilje zatajenih ljubavi


Ma ,pusti …. pusti da me nema gore gdje list u Septembru strah svoj miriše u jesenjem zlatu i Brezovom srebru od prokletstva letenja prvog u jesenje sivilo Pusti da me nema – još dozrio nisam da bi truo isplovio sa mrkim olujama Ja imam oazu i u njoj zimzeleno drvo za dva gavrana bijela…


Ne stari duša dušano moja jer poleti osmjeh za okom nekim a moje se razgali kao kad usnim sretan od grudnog nespokoja Ne stari duša skrovito oko moje možda joj nekad uspava čula godina smiraj pa u jesen potone u slijevnike ljeta ćoškova puta Ne stariš ni ti željo da voliš ni da na tren…


Ne tonem u živo blato idući jer moj puteljak je močvara od mrvljenih stijena i vrelog katrana Ja korijenjem živo koje nabreka ispod tog tepiha idem gazeći – sve pod zemljom što raste i ne nalazi k nebu poru svom dahu živo iz dubina je prah u mom tragu i zato ne tonem ,jer tamo…


Spustio bi se večeras prerušen u sjenu divovskog labuda bez bijeloga perja i krila neprepoznatljiv i mračan aterirao bi s prstima na tvojih obala svetionike izigravao bi lokalnog pijanca i da je ovo naš prvi susret nudio bi bogatstvo za tvoje talase samo ako me ne prepoznaš i podaš mi se kao drugima sa razlogom…


A ti oko zasneveno… Te sjene niz vodu puštaj ‘lada oku da ne čine jer pusti su snovi tvoji mreža teška od zvečiva nakita a hranom prazna za sva dušna zasićenja Oko ti je olovno od tog mraka snih dubina – niti sija niti rdja Sunca mu podaj – budna da osmjeh u srcu sine


Sad si ga zadjenuo kao bodež britak pa prijetiš snima svima kao crnom rakom Zar otkinut zdjevak boli – laži sabljom znači i te duše iz prsa – besmisleni bitak Pa ju puštaš kad već srcem siječeš po neranjivima da iskaplje nektar slasti i dobrote svoje sinje nekom lovcu po usnama , da oplodi šupljine…


Pričaj mi o jaucima talasa dok su udarali o bokove trošnog čamca i o škrgutu njegovih dogorjelih klinova iz dasaka požderane srži – gladnim bubama čekuljama a opet nesalomivih dok divljaše mračnih dubina pjenušavi vrsi Pričaj mi o obećanoj sreći ….. I u čijoj si školjci prespavao ljubav sve ove godine mraka , rujući joj…


  Okoštana so’ ti izgriza moždninu jer vijecima plača suze pune tminu Tu ne stenje ni prsje kad probada ljubav ko vatrene strijele probada te trsje gdje sve su ti mrele ljubavi od suše Jer tu žnjelo se srce a sad prebiva drača ‘- dok molećavo oko paučinom sjete puže po ćošcima sivim betonskoga zviježđa…


Umijem da se sjetno obradujem vašem opjevavanju – svitanja čak i ako je to kljunokrik boli jer je spokoj izmaglio sa snima (ptice moje sitne sanjalice u osvit) Jer i ja se budim a ne znam koliko mi je svanulo pred očima dok je radost napuštala dušu


List ovaj što klima tešku granu krtu dal prkosi vjetru ili on nebu svira Fijukom kroz rebra zovku za spasenje svijeta podno sebe pijanog od srebra U to blato on neće ni mrtav da padne nek postane kostur – srce nek se klati ko pauka djeca izmedju tih žica koje hrane svirca što prkosi kobi…


Toči se ova čaša riječi U grlo se iznova vraća U bezdan muk utapa Jezik – Bol ugriza ječi Dok krvari ova čaša i noćas Ne jetrom ko večeri svake Srce se opija otrovom svojim Iskapa dušu – Crvene se zrake Zalaska laži u ponore utrobe svoje slatke Mirisaće jutro na palež i garež Kad…


Zarodi se s jutrom još onako neotriježnjena i opjevana kafanskim cvrčcima u čijim ti grlima zapelo ime i kao kost im riblja glasnice dere Ti vene otvori i grudi oboji dojilji zori i svak neka proba rod rujni tog vimena pa nek otvori dušu svak u kom si skrivena


Ja ne žalim za ničim , ponio sam sve I sve što u svemu imam u oko stalo je Jer nisu se zvijezde na našem nebu zametnule Niti su korijenja pustile mreža do zemlje pa da na plavetnilo naše polažu pravo Naše se nebo za nas u kapi kristala raznijelo i svaki je njegovom suzom…


Pjenušac zapečeni rumen, na biču od sedam zmija odbačenih kožura Nad grobom mojim umjesto breze nadvijaju se prerijske zvijezde narikuše sa ciničnim smijehom ženke hijene jer znaše da živog sanjara sahraniše – nekih davnjih života iz mene nevine sjene i da su ta dva metra prepllitka jaruga za ono tuce iz rebara sto strči –…


A ti.. gdje zastaneš pa te nema da usrećiš prahom želja izmolenih pa stavljenih na čekanje ,molac da se pogrbi pod sidrom što mu stiska noge i satire u koljenima pa okraća korak svaki u stremljenju ka visima i spusti ga do vrata puža do kopriva i paprati