Teško bi ti ponovo mirisao uvojke žene doticao ih jagodičnim kostima lica, grizao usne neke a ne savjest svoju a i koja bi to danas imala uvojke kad su sve plave i ravne – kose i koja bi to bila sačuvane duše i toliko živa poslije svih tumora na srcu čekajući baš tebe da…


    Dva grozda cvrkuta da ispijem večeras sa kljuna kišnoga  oblaka – jesenja Dva vesela šuška sa puteljka nasipa i pepeo rijeke niz kamen slapa iz korita kad sipa i ovaj kesten iz požutjelih grudi na žar opet da bacim


  Ne boj se…. Padaju tople Oktobarske Kiše i Patke sve više jugu ne lete Sipaju Katanci Ključeve Srca – Zar to krotkost, pred bolom iz Duša naših, trpljivih izdiše, pa tThost neba u Grudi puca Ne boj se… Nije to djavo došao po svoje to tek Andjeo njegov – priziva moći da jesenje kiše…


Zar ,kao zdravu Bukvu ,gromom raskolničkim da ga racijepim a ono da i dalje listava u milosti Andjela i da zasiti obe žedji i da sito od obe bude ili da zaćuti ćutilom pomirljivim sa čežnjom i da nemire strasti ,samo sanjiva i da mu se za grob kad utrne kao mjesec kojeg više vatra…


  U podzemlju, susreo sam – ljude podzemljaše Putevima , puzio sam – vidjeh krajputaše Put čovjeka kao nasip izmedju dva svijeta Puzio sam da ne mislim kom’ će da zasmeta – taj što neće da zaiska zlog krvcu u danku i da ne strepe što se plaše trube u koraku Put čovjeka kao nasip…


  Šušanj se jeseni čuje svud’ više u glavi šume ,davne jeseni rane, otkada se kiše ,s neba obrušiše u šumama sjete čekam da kane sa listova zora , odgonitelj mora Ne tabana ništa u grudnoj kliijeti osta mi groždje da gnjije u zimu ni’ zmije da srce ,malko zastrepi kao da je Jastreb zasjeo…


    Odriješujte se sa mene, – besmrtne pijavice sjete Opijajte se krvlju sutonskih vjetrova Razgalite dušu bolom jednog od mene iz drugih dimenzija Na krst ću vas pribiti zbog svih vaših kradja i grjehova prema meni; dok i zadnja me kap iz vas ne iskapa


  Žubor svjetova dopire iz tvoga uha On, Bog – vibrira repnim perajem a ljudi se kreću kroz talase dimezija i miješaju se kao mjehurčićI kisika sa zrncima pjeska,zatrpavajući se i otkrivajući ,medjusobno u nepekidnom trenju i trvljenju a tvoj mozak se pipcima radoznalosti upetljao u mrežu koja tone u mrak drevnog mudrila…. Bilo bi…


    Nit uzana tinja Kao zvjezdana Ćuprija Izmedju dva svijeta A ti po njoj s tom ogavnom Ličinkom od leptira Na ledjima hodaš I cvijet ti se svetog raskrilio grijeha I ti znaš da nećeš pasti – otuda ,gdje jesi, ludošću opijen I nepresušnim snima pojen pošao Balansiraš dok izgara svila od fitilja I…


  Razumjećeš puteve koji te vuku u pravcima čije znakove čitati ne umiješ tek kad spoznaja sapere putokaze u nemiru tvog srca i kad ti žena neka oplemeni dušu čednošću krune svoje koju nikad iz blata laži podizala nije kad bi s mišju poručila da te voli a govorila ti riječima nikad nije Razumjećeš putove…


  Ovaj vjetar , tihi – sutonski nekada vjeran slutonoša dolazeće Jeseni  – ne nosi ništa u sebi Ni onaj miris suhoga sijena Ni oblake boja palih šljiva – opijene zrelim brajdama bašta u smiraju spokoja Ovaj vjetar nije moj premda ću njemu – zavještati svaku svoju kost


    Prate me otpadničke oči dok gmižem kroz meso gljiva i maštam da se izležavam na nekom mirisnom i rosnom cvijetu tek nektar da liznem kad ogladnim Prate me oči otpadnika od rase puževa a tiši sam od Tisinog cvijeta u letu od ježa kad listom suhim šušne – slušam otkucaj vasionskog srca i…


    Ne pitam te kako ti ide u ljubavi? Puštali smo brodiće od papira u one naše šančeve ispred kuća i čekali da se pojave iz betonskih cijevi Čak sam jednom i pismo u bocu stavio i vjerujem ako ju neki lokalni pijanac nije primjetio da se i dan danas nada sanjarevom moru u…


To klupko bodljikave žice nebo što ga odmrsuje i zakiva na stubove plave da granice snova čuva To se samo srce moje pravi da je jež livadski i san svoj od besanih brani da ih budan neki noćni vjetar ne oduva  


  A šta bi ti vidio u očima Sem dva gavrana plava I čamac jedan na Kupi Vezan za struk vrba I starac neki ,svoje na klupi Ime traži i po lipama grada Al’ ti neba smokve skupi Da ne bježe slike snova Prostri oba svoja dlana Kad odradim usud lutnje Pa da na njih…


  Napadne iznenada gromom i munjom sjevne kroz rebra  vaskrsnički ubojito i mi se dižemo i ginemo za sve i jednu i poslije svake hodamo kao sjene velikog plasta kao pepeo cvijeća, korova i ludih buba


  Požuda za listanjem je uti’nula s Majem A knjige su jedna na drugoj i prsti se po naslovu gornje vrpolje nožni. Cvijet bi u pupu da ponjušim s vrhova – Piše na prvoj stranici njenoj i ja besan u noć Jasmina k mirisu pod prozorom hrlim


  Prizivam ptice gonjene oblacima neka odmore krila na ovim ramenima da spasim bar zadnji ugrušak dobra u duši jer sve mi se u pete slilo dok zakucan klinom sudbe ne pomičem više stopala ova i ne čujem zvona iz srca zova Kip sam krilati i slobodom kipim u niske oblake crne


  Meni ne treba klavir Ja otvorim prozor i zov ptice sa grane udje u moj kavez sa ekranom u koji buljim i osluškujem cvrkut kojeg nema I ja poželim da me kao crva ščepa ispred tog velikog ogledala za male ljude i u trešnjin cvijet obezglavljenog da me spusti


Zaglavljen u celjusti avionskog sjedista sa malim prozorcicem s desne strane na vratima kraj nuznog izlaza  iz kojeg se iskace pravo u oblake i s dusom smezuranom ,kao veiliki izduvan balon negdje u potpalublju ,koji je uvijek spreman za nepredvidjenje situacije pri slijetanju -tog Januarskog jutra, tog najtuznijeg Januara u mom zivotu,kada me ostavila a…


    Gdje izliti veće svijeće Gdje pronaći crn’jeg mraka Kad zapitaš, kad gorjeće ? Gori perce smrti ptice Sagorijeva – iskri palma ‘sred otoka pustinjaka Neamam više vidikovca Nit’ brstiva , nit pjev ptica Prah je blijesak što ostaje S oka sipi bez prestanka Ne traži me da palim svijeću Duša ti je sačuvana…


    Zapjeva ovo grlo ponekad bez volje – da bi inat pjesmom , nespokoju iz ponora digo mračnog ,a srce mi bolno škripne kao božićni ljuti mrazi pod notama koje boli i tjeskobu gaze Majko moja ja sam blijeskom duše tvoje ,počeo da pratim zvijezda roje’ pa mi mraci kao mravci crni izjedaju kosmos…


  Ja sam star i nemoćan da izbrišem tragove svoje jer nisam ni krčio put velikim pramcem plićacima po rodnoj rijeci sve ove godine prošle ,pa da mi talasi njeni sad skrnave obale snova Uzburkao sam tek par mora u tamo nekim nemirnim pogledima i kušao sol njenu nevinu i svetu sa svojih nijemih usana…


  Ova misao se ne poklanja nikome U njoj nema strasnih dodira ko krilima nježnim leptira roja U nju se jato sklupčalo zmija bez otrova , vatre i bez krila Ova misao tjeskobnim maljem sabija dušu u škatuljicu sjete


    I ti ćeš me već sutra zaboraviti – blagooki moj Bože sa tim vidovitim suncima među trepavicama rosnim i pogledom nepreglednim kroz trave pamučnih grebena neba ako samo za mišlju svojom zamaknem s nekom sjenom od čovjeka bez srca u grudima ičijim