Ne pitam te kako ti ide u ljubavi? Puštali smo brodiće od papira u one naše šančeve ispred kuća i čekali da se pojave iz betonskih cijevi Čak sam jednom i pismo u bocu stavio i vjerujem ako ju neki lokalni pijanac nije primjetio da se i dan danas nada sanjarevom moru u…


To klupko bodljikave žice nebo što ga odmrsuje i zakiva na stubove plave da granice snova čuva To se samo srce moje pravi da je jež livadski i san svoj od besanih brani da ih budan neki noćni vjetar ne oduva  


  A šta bi ti vidio u očima Sem dva gavrana plava I čamac jedan na Kupi Vezan za struk vrba I starac neki ,svoje na klupi Ime traži i po lipama grada Al’ ti neba smokve skupi Da ne bježe slike snova Prostri oba svoja dlana Kad odradim usud lutnje Pa da na njih…


  Napadne iznenada gromom i munjom sjevne kroz rebra  vaskrsnički ubojito i mi se dižemo i ginemo za sve i jednu i poslije svake hodamo kao sjene velikog plasta kao pepeo cvijeća, korova i ludih buba


  Požuda za listanjem je uti’nula s Majem A knjige su jedna na drugoj i prsti se po naslovu gornje vrpolje nožni. Cvijet bi u pupu da ponjušim s vrhova – Piše na prvoj stranici njenoj i ja besan u noć Jasmina k mirisu pod prozorom hrlim


  Prizivam ptice gonjene oblacima neka odmore krila na ovim ramenima da spasim bar zadnji ugrušak dobra u duši jer sve mi se u pete slilo dok zakucan klinom sudbe ne pomičem više stopala ova i ne čujem zvona iz srca zova Kip sam krilati i slobodom kipim u niske oblake crne


  Meni ne treba klavir Ja otvorim prozor i zov ptice sa grane udje u moj kavez sa ekranom u koji buljim i osluškujem cvrkut kojeg nema I ja poželim da me kao crva ščepa ispred tog velikog ogledala za male ljude i u trešnjin cvijet obezglavljenog da me spusti


Zaglavljen u celjusti avionskog sjedista sa malim prozorcicem s desne strane na vratima kraj nuznog izlaza  iz kojeg se iskace pravo u oblake i s dusom smezuranom ,kao veiliki izduvan balon negdje u potpalublju ,koji je uvijek spreman za nepredvidjenje situacije pri slijetanju -tog Januarskog jutra, tog najtuznijeg Januara u mom zivotu,kada me ostavila a…


    Gdje izliti veće svijeće Gdje pronaći crn’jeg mraka Kad zapitaš, kad gorjeće ? Gori perce smrti ptice Sagorijeva – iskri palma ‘sred otoka pustinjaka Neamam više vidikovca Nit’ brstiva , nit pjev ptica Prah je blijesak što ostaje S oka sipi bez prestanka Ne traži me da palim svijeću Duša ti je sačuvana…


    Zapjeva ovo grlo ponekad bez volje – da bi inat pjesmom , nespokoju iz ponora digo mračnog ,a srce mi bolno škripne kao božićni ljuti mrazi pod notama koje boli i tjeskobu gaze Majko moja ja sam blijeskom duše tvoje ,počeo da pratim zvijezda roje’ pa mi mraci kao mravci crni izjedaju kosmos…


  Ja sam star i nemoćan da izbrišem tragove svoje jer nisam ni krčio put velikim pramcem plićacima po rodnoj rijeci sve ove godine prošle ,pa da mi talasi njeni sad skrnave obale snova Uzburkao sam tek par mora u tamo nekim nemirnim pogledima i kušao sol njenu nevinu i svetu sa svojih nijemih usana…


  Ova misao se ne poklanja nikome U njoj nema strasnih dodira ko krilima nježnim leptira roja U nju se jato sklupčalo zmija bez otrova , vatre i bez krila Ova misao tjeskobnim maljem sabija dušu u škatuljicu sjete


    I ti ćeš me već sutra zaboraviti – blagooki moj Bože sa tim vidovitim suncima među trepavicama rosnim i pogledom nepreglednim kroz trave pamučnih grebena neba ako samo za mišlju svojom zamaknem s nekom sjenom od čovjeka bez srca u grudima ičijim


  Kako li gorči to jezgro posteljice oraha našeg ? Kao da mu milo nije bratska žvalja da ga melje Slatki li su rani snovi u naletu crne moći moj zemljače , cvjetaju nam polja ko korovi Ljusku dlanom bjesomučno sitnio si do nebesa i oči si srnookim anđelima izbo, pa zjene iskapaše i i…


    U ovo mistično vrijeme neko je udahnuo život glinenim golubovima pa sad seru ono olovo kojim smo im punili prsa od praha zemaljskog Danas se pernati andjeli svete u ime zemlje i u ime neba kojem krvlju zemlje ukaljasmo nevinost


    Puče led i budjenje sviju čeka Mrak se lomi pred očima  a u grud’ma ko u dnima mrzlim vodenima – duša kao sidro sniva Sve svanjiva, um i nebo rijeka virje po grumenju lomne stijene zakotrlja a kamenje ko špekule…. Sno vrbovlje ko krv čeka infuziju mrzle vode po žilama ko prstima koji…


    Kad me raščinjenog nakon svih ratova jednog dana raspečate iz tog smotuljka kom Andjeli Kupski svaki grijeh iščijaše iz paperja svojih grudi (kao crno pero ) I otisak Krsta u crvenom vosku kad pukne na dva dijela a taj kućerak od hartije plane ,kao horizont neke najgore noćne more da ne poželim opet…


  Ovaj grad svoje misli u oblaka krečanu skuplja Ovaj grad misao svaku što za želje ne valja propusti kroz gazu od svilenih niti sunca i zlatnom ga okupaju kapi iz zore prsnuća U uvom gradu i mojih će grudi iščezti munja pa ako se dobro od mene vrati išta sa nebeskih polja injišta neka…


    Ako navratiš… a ti me pomiluj usnulog dok budna te duša u glečeru čeka i inje što golica od zadnjeg poljupca ukloni sa lica da ne kihnem jer probudiću proljeća zaleđenog u venama da vaskrsnem želju


    Da dan ovaj odleprša sa svim svojim rogljem skršenim u bjesomučnim borbama za naklonost Boginje dušnoga mira pa nek se skrasi umoran u nekom leglu leptirova rane da zaliže do sutra i svijetloga boja novog


    Proći će sve što se ništavila plaši i spokojno čeka oštricu zaborava da kao giljotina tupa poklopi šiju Proći će ljubavne vatre bez žara koje s glađu se bude a site usniju


Od snova do jave Eh, ti moja pučino od želja u zaigri oka što bjelasaš nespokojna i razorna pa zajurcaš ka bezdanu žednih zjena zar ne slutiš da Bog mjere sa ljubavi u igrama nema ni kamena graničnoga pa da kaže – tu je medja od snova do jave


  Sanjam…. Još ne dosežeš zvijezde prstima dok gaziš crnoj ptici po leđima – s tabanima Majko Zar to – misli ti moje Zar to – čežnja ti moja i sebičnost djetinja – spokoja duši i snima ne daje