Žedj ta što se koti i oblake slijeva o jabuka gledji u vrč očinjega vida Što pjesma ovaploti to u snima tek biva dal nadje te život katkad u humci tvog stijega Taj mir što te plodi i cijepa na daške vrele dok vajariš blatnu dušu u bijela stha siluetu nek usnuli stihi dahnu…


  Znaš ti da zagrizeš ispod kože tamo gdje se larva očaja stisla pa zub željan ,ko rilo čamca ,ko nebo jarbol- čeka Znaš ti da gorč svoju pitkost ima i gdje ne boli pod tvojim očnjacima Kad ljubavi odstoji gorko se vino i kvarno pije – sa usana leptirice noći Požuri me sa slatkom…


  Kao da je žena prošla kroz mene i na plovku od magle odvela dijete u svoje vire vIše snova nego zbilje Kao da je volja izigravala heroja štiteći srce od tog divinskog soja Izroni školjka kad nahrani divljinu mekušcem dušnim nevinih brzaka U čudaku se svakom dječaci kriju kost prezrije brzo a duša nejaka


  Divljino što otkidaš ilovka bedeme krte iza kojih svijelost ti udišu oni bez škrga Ti drveta i cvijeta uznosiš sjeme u vrte mojih iluzija o svetosti – rodnoga grada Ponesi i lipnjake ,pa da snove mi ne krive kad na obali tvojoj nadju koraka mog traga


  To đeram mraka dok snovi tonu u kristalnom čabru u meni zveči Hoće li knopac odoliti tom zovu dušu da spusti gdje dnina liječi Ja klanjam se vatri iz cigli bunarskog zida dok sumnja me sapliće da ikad uspet se hoću Kremenim jezikom kožu putem glina mi otkida sa gološćcu dolazim pa nek sudi…


  Otkud sad na podu srce crnog lava zar joj odan bićem u bivanju ne bih Ja sam valjda budan, Duša zatajava kožu bijesa dere, zub od kog se žestih Trga sve sa mene i utrobu čupa ja usnit u duhu nedirnute čistote Iz srca mi rana gromi rika truba a san uho gluši da…


  Zašto si oprostila zvijezdama? Naše su sveto pismo rasparčale medju sobom i svaka je jedno poglavlje čuvala Pustile su nas da lutamo godinama tražeci se i na kraju ,kad ih sve skupismo u nebeske torove ti si se uplašila da će našoj ljubavi ponestati goriva sad kad je traganju došao kraj i da će…


  Taj cvrkut ljeta iz osmijeha tvoga opustošiše mi zime sve živice Taj brežak jagodičnjak podno oka – rumen jare kad zoricom niče Ej, ludi snovče što snivlju se predaš Srce zibaš al zaspat’ mu ne daš Sav zaledjen ko klip golać brezov on zaziva ptičje rodnih travki u preletu da mu lasa svežu oko…


  Ostaj mi u pamćenju kao sveta – ljubavi gasnuta Taj navirući mrak u veselju ti očiju poput pjene noćne koja ispire sve one vragolaste škrabotine prstiju po zrncima srebrne zobi uskovitlanih ravnica plavnih – vijeka svog ima Taj glečer prečiste ljubavi , uzniko preko noći u očima našim ,koji nas od danas razdvaja je…


  I opet puca bič emocija grmi i sijeva u trk me tjera Paučina jedne misli leluja u vakumu sfera mozga – nit čista i oštra kao svila mogla bi presjeći grkljane od stotine naivnih sreća ako se oslobodi iz tog svemira Prašina voli obezglavljene Laže ,da su mi potkove sreće zlatne i ja joj…


  Kad sam to onako neutješan izlio svu tugu iz grudi krcatih suhim zimskim cvijećem i šuštio na proljenom vjetru prstima obeju ruku Sad žednim za onim sokovima ustajalog jesenila u sebi – bogatim snovima o sretnim proljećima koji odnose svaku muku Eh, kad bi se tuga neka, opet u mrtvilo ulila


  Njen njuh je privukla harizma rezanaca – pa se našla u tanjiru punom domaće juhe koprcajući se ledjno kao zlatoguza muha S druge strane stola je ostao netaknut kavijar Kaspijske Jesetre Ipak je ona bila dama koja uz sve svoje manire ipak drži do svog instikta…