Tijelo mi krvari osjećaje. Usamljeno skidam ukosnice iz kose. Suzim. Osjećam da krvarim  mraku. Nitko ne vidi, ne zna. Osjećaji su crveni, crni i mali. Kad zaklopiš oči, oni spavaju, a otvori ih – krvariš.  Krvariš osjećaje.


Srebrena prašina kotrlja zlatan mjesec za nama. Bježimo, bježimo u noć. Ali uzalud. Njegov sjaj jači je od noći i večeras bore sakriti neće moći. – Draga, divna si i uzalud kriješ stid pod trepavicama. – Dragi,  uzmi me za ruku. Odlazimo skupa, skupa u samoci.


Pitam se kakav je osjećaj biti ondje gdje sam ja nekad bila. Mirisati istu kosu, ući ti u zagrljaj dok čitaš knjigu. Ostati u kadi dok se ti odmaraš od mene. Shvatim: mene tu nikada nije bilo. Ja sam bila neodrasla, žgoljava djevojka koja jede sve. Ti si bio hladni dječak koji tek muškarcem treba…


U oku joj zalazi sunce, U kosi šumori more. Čujem: razuzdan i lud. Jurimo, Smijemo se, mijenjaju se radio stanice i osjećaji s njima. Još trenutak i evo: utopila je sunce u zjenici, more istresla iz kose. Mene ostavila hladnim i vječno čudnim.


Bjelina

Provukla sam dušu kroz vruć kamenit put zasut valom. Kroz osvježenje pod borovim ladom. Osluškivala pod nogama pucketanje borovih iglica. Nosila sam breme veselja ili tuge na tom putu i oprala ga u vodi punoj milosti. Nazad se vraćala u susret nebu crvenom. Čista u tišini. Tiha u svojoj bjelini. Ako je još imam. (Bjeline)


“Ti ne znas sto je iskrenost. Zato ne pises dobro.” – rekao mi je  sijedi mudri čovjek. To me otada progoni kao bijesan pas. Svako malo osjetim da je vrijeme za bijeg. Doći će vrijeme kad ću stati ispred zida na kojem ce pisati:  Iskrenost. Nadam se da će biti ispisana mojom rukom.