Ritam kuca na vrata i opisuje bijelu neonsku noć. Iza vrata svijet je ostavljen samom sebi, kupa se u vlažnom mirisu trave i makije, koja nespretno oblikuje svoj zapušteni svijet. Umjesto ushita, tražimo riječi i tu se krije ona prva zamka prijelaza iz nesvjesnog u svjesno, stvarnog u nestvarno. Umjesto prepuštanja blaženstvu, otkrivanju onog jedinog…


Ništa ima oblik zvuka koji mu prianja uz tijelo, jedno su u drugom, a uopće se ne dodiruju, i svatko živi svoj ritam u tuđem ritualu, ali na nekoj drugoj, zagonetnoj frekvenciji Ništa je uzbudljivo zato što nema svoju povijest, budućnost i pretke, nema se zašto brinuti i ne ostavlja nikakve tragove Njegovi su roditelji…


On stvara svijet iz ničega, i to mu daje izvjesnu svetost, ako to podnese i pokaže se dobrim, čeka ga sjajna budućnost Nakon toga razdvaja svjetlost od tame, sama ta ideja vrijedi zlata, privlačna je, lucidna i slatka a ujedno velika i lijepa kao prostranstva južnih nebesa. I smjesti u taj prostor zvijezde, i tijela…


Što je osnovna potka koja prožima ove stranice? – Život – Osjećaj života koji se zaustavlja i pita o samom sebi. Život i sebstvo, pri tome su naravno, potpuno nedefinirani, naučeni pojmovi, prazne riječi koje ne znače ništa. ali, ipak se njima služimo jer ne znamo bolje, pametnije i ljepše. Život se u tom jednom…


Anđeli se još i danas boje pakla, ali ih privlače zatvorena i teška vrata, u stablima skupljaju med, u rosi vide samo noć i otok potoka Upravo tako, samo me jake riječi nose i uzbuđuju, jer samo one nose slabost koja izgara u spomen na prve lovce s kopljem u čvrstim rukama ubojice Odraz svijeta…


Tko bi rekao? Počeo sam odnedavno pisati samo za sebe. Pišem za druge, ali pišem i za Nedruge, što je već samo po sebi smiješno. Nego, nešto sam treće htio reći, i to naglas, da me nitko nečuje: Tko bi rekao da će jednoga dana doista doći do toga, i da će se te smiješne…


Toliko je riječi danas prošlo ovim kvartom, toliko se iskaza skrilo u neuglednim grmovima malog rumenog parka. Ako netko zaluta u obližnje dvorište, bez riječi i pozdrava, svakako mu je na pameti neka zaostala uspomena iz prošlog rata, ili drva koja navečer pucketaju u peći… Svjetla dolaze  sa svih strana, neka se miču, neka stoje,…


Svakog jutra čeka me novi posao. Bože, koliko friškog zraka i prostora. Ovo je doista moj sretan dan, trenutak koji mogu podijeliti s drugima koji su isto tako voljni nadzirati svoje granice i svakodnevne potrebe. Uživati u dodirima neba blisko je vjeri u nepoznato koje se stalno ponavlja, kao i dužnosti koje se osjećaju u…


Ispred i iznad nas paralelni svjetovi, velike zvijezde i vodiči, možda i u nama leži jedan novi svemir, samo ga treba naći. Sve se događa istodobno, sve živi u jednom jedinom trenutku koji se više ne zove vrijeme, a naše sudbine opisuje i raznosi bura Gledajući sve to iz ovog portuna, u društvu dva izgubljena…


Sada je kasna jesen i ovdje već dugo nema nikoga Je li zrak opojan i tišina blažena, to mogu reći samo ove prastare stijene, kao stvari po sebi, koje se ne daju prijeći ni rastvoriti Ne gledam ja to sliku, nego me ona sama hvata i okružuje. Upao sam u klopku, bez trunka razmišljanja, bilo…


Svaki je put jedan stih, svaka staza jedan otkucaj srca.   Svaki polazak u nepoznato unosi u kosti nemir, kao i sama ta iznenadna spoznaja da je jedan plavi svod nad nama i da je ta nježna boja beskraja utkana u njegovu iluziju. Zatim se odnekud pojavljuje Tajna (bilo koja tajna), koja polako gubi svoju…


Kiša ima u sebi nešto sveto, nešto što samo njoj pripada, to je zvuk koji osjećaju svi dobri spavači u svojim noćnim nosnicama To je šum koji širi i sužava sve ceste, šume i potoke Ta njena skromna silina, ti široki potezi kista koji sami stvaraju boje, i slikaju dugo, neprestano jednolično padanje u naručje…


Ovo nije još za bacit, ovdje se još puno toga da napraviti, postoje bezbrojne mogućnosti nečega što zovemo životom, kažu proroci Sve su mogućnosti otvorene, karte su bačene na stol, dim i magla nisu nam sada neka prepreka, od tog dima zapravo smo i mekši i jači, a njegova fina zavjesa čini se tako privlačno…


Vidjela sam cijelo jato ptica, samo je jedna letjela iznad nas, samo je jedan pogled dovoljan da obuhvati dio neba i kuću pored puta. Izašla sam iz ureda po kavu, mislila sam da se više nikad neću vratiti. Zrak je bio zagušljiv, tijela su bila prekrivena, i taj prolaz išaran grafitima, podsjećao me na otok…


Budni, smo, prevareni, ali nećemo otići, jer hvala bogu, još ima riječi koje mogu opisati sve ono što je neiskazivo Poput ove trave što se stisla uz rub ceste. Njen bitak moj je posljednji oproštaj, od svih mogućih oproštaja koje sam naveo u svojoj nenapisanoj knjizi Život se nekako pogubio, kažu da ide dalje i…


Dakle, u tome je stvar, ne možeš sve obuhvatiti odjednom, zato je sve tako suvišno i tvrdo i trulo… i sporo… Pa kako naći tu riječ koja nedostaje kada se već kotrlja odmotani stih i prevaljuje visine poznatog polja Jedan mali komadić nutrine, jednna pričuvna žalopojka može umiriti samo dio kasnog poslijepodneva, sjediniti se s…


Prvo, ne treba odmah imenovati stvari, i dirati u njihovu bit, opisivati ih, ili još gore objašnjavati svaku sliku koja se pojavi pred tobom, o nekakvim emocijama da i ne govorim Drugo, treba se držati pravila, odnosno praviti se da poštuješ pravila. to je kao da glumiš u komadu koji nikad nije napisan, a ipak…


Ovdje ne vrijede drevna pravila, nema savjesti, nema krivnje ni straha, nema ničeg opipljivog. Prazno je ovo vrijeme u prostoru isto tako nepoznatom, kao što je beskraj ili bilo koja misao koja nestaje čim se pojavi. I ono što zovemo životom ovdje ne prolazi. Nema država ni naroda, ni ljudi ni smisla. Samo osjećaj da…


Ne da se ovaj svijet, ne da se ova stvarnost ničemu opisivom Ova zbilja nema nikog svog da joj šapne lozinku, da se i nama otkrije i podijeli doživljaje i iskustva Znamo mi kao sve, znamo i više nego što bi trebali za ovaj mali običan život, ali što nam to vrijedi kada lebdimo u…


Neko jadno i bezlično jutro upire u mene prstom, zna da nisam sklon dugim formama Upravo zato tijelo mi klone već na drugom koraku, bez obzira na zvukove koji govore da je svakoga dana sve isto, i da je traženje nečega suvislog i ovoreno zrelog sasvim suvišno Tijelo se samo izgubljeno giba, nije mu potreban…


Vlak polazi u ponoć i petnaest, pred nama je dakle putovanje koje nam daruje miris davno zaboravljene zemlje, ili nekoga kraja koji nema niti pravog imena Možemo li tada govoriti o nečemu što je bilo sutra, ili nečemu što prestaje u trenutku koji se zove sada. Svejedno, ovo je nekakav prostor koji nas određuje i…


Naše je selo danas dobilo računala i ona su nova, a nisu ista I svijeta ima u računalima novim i cvjeta u njima sve… i blista Mami nas taj vrli svijet iz jednog svijeta drugog možda nešto veći (‘il manji) i tanji i ljepši Jer Kupujemo sad i računala lakša, a ona stara bacamo jer…


Zasad ovo je tajna, nema okova, nema, blizine, u takvim igrama sastaju se obale Jedna do druge, jedno more, jedna stijena, prate davni oblik čipke I put, i šumsko voće, drače u suhozidu, prašina niz cestu misle jedno. Zasad ovo je tajna, sutra bi mogla biti istina, ne i znak, dokle dosiže pogled to je…