Ponavljanje me čini unosnim, nepredvidljivim i slabim. Svi me znaju,  dok traje dan, a noć je samo moja, bez početka i kraja. Ali, varam se, jer već od jutros pada kiša i nosi ritam koji se neda s ničim usporediti. Blagi zvuk njen tjera me van, i ja bez kišobrana i papira obilazim poznate gradske…


Više ne bih mogao govoriti na onaj isti način, živjeti onaj isti tren, ili boraviti u svijetu koji je zauzet samo svojim svijetom. A onda nestati u valu koji se vraća na svoje odredište. Ono što smo stvorili, nije se moglo dogoditi samo od sebe, dogodilo se u sebi i zatvorilo u ograničeno područje beskonačnog. Pa…


Marko leži već trinaest dana u bolnici i još mu nisu “otkrili” dijagnozu. On se gotovo na ništa ne žali, ali tu i tamo zanjurga zbog jela i male mirovine. Živi sam, što je na neki način dobro, jer ima svoj mir i nitko ga ne oplakuje.  Marko se nažalost nije previše tuširao, pa je…


Našao sam te u jednom zanonsnom trenutku, negdje početkom ljeta. A ljeto je beskrajno, zato smo i bili na pragu vječnosti. Hodali smo i pričali sve moguće jezike, i nismo se razumjeli, dok nismo zašli za onaj tajni bor i tamo smo se spojili u jedno, kao svirači sa žicom ili latice u cvijetu jednom….


Kad ću te vidjeti opet? Možda nikada. Možda se ljubav svela na jedan sjaj odbjegle strijele koja je htjela obići kupolu Panteona. Zar ljubav takva ne može biti kad se rađa ispod svjetla neona? Privlačna i tiha? Zar sam proživio sve to, prvi pogled, dodir i slast usana i zaboravio na obećani raj? Što smo…


Jednom sam tako u Beču provela pola vijeka. Bila je to godina sjajna, svibanj je bio početak travnja, mislim, ili jesen prva, u Beču je bilo, provela sam pola vijeka, a da nikad nisam rekla ništa protiv tog divnog grada, svaki dan častio me pićem, peciva su krasna, ne kao u Parizu, za milog boga; …


Tko u maču sjedi ima život cijeli dvaput nošen bez kajanja, pokošen od koljena na tlo Sakrije me tko u stolu sjedi, posječen dvaput, umočen u bijelo, ostavljen na suhoj drači, bez vode, Dva su broda nasukana, ja na jednom jedrim, drugi mene voze, nose sol i brašno, drugi je moj brod, sam putuje, sam…


Nismo si u dobre, ja i ritam, ne toliko zbog ritma, jer njega bereš kao zelje ili bilo koju poljsku travu nisku. Ima ga na pretek i baš je, možda u tome problem. Kad je toliko prisutan, i sve to, onda namjerno izvrće “božanski” svoj lik i bježi. Pa, skoro i ne bježi nego sam…


Ovdje se uglavnom radi o malim stvarima. To su neke sitnice i običaji za koje su nam tek kasnije rekli da pripadaju životu, a ne smrti. Prema tome, dijete i ne može imati neki odnos prema onome čega nema. Uglavnom, s mrtvim stvarima se gotovo više ništa ne može učiniti. Sasvim suprotno suncu, koje krajem…


Prelazim preko ceste i opet idem naprijed, sad je to već neka strana četvrta, jer ovdje ulice nisu ravne i jednolike. Svaka ima svoje prepoznatljivo ulegnuće, rub ili neku kuću po kojoj je taj dio grada poznat. Zato zamičem iza jedne od tih elegatno oronulih kuća, koja me privukla svojom prastarom fasadom. Tamo pak nema…


Ako mi se neće, ja ne mogu, a opet ako hoću to i želim. I kad se neće, onda se može, jer se ne smije, a da se smije, onda ne bi bilo smiješno, već bi se sve moglo. Ne da bi se mogla, nego se mora, i još jednom reći da se sve hoće…


Kada sam upao u krizu, bio sam blizu posvećenja, dotaknuo sam dno i onda krenuo prema gore. A gore više nije bilo nikog tko bi mi dodao granu da se uhvatim za nju i dopužem do obale crne. Samo mi glava viri i pete i noge otežale od stajanja, a na brdu tajnom gdje je…


Gdje uopće biti, ako nisi tu, gdje se naći, ako te nema, pa onda poći opet u isti vrt, u zemlji na pijesku spavati do podne i gledati dolazak vjetrova sa zapada Gdje bih se mogao naći sa samim sobom, uvečer, ujutro ili u samo podne oblo, visoko i točno, i tamo se predstaviti svijetu…


  Ovo nije još za bacit, ovdje se još puno toga da napraviti, postoje bezbrojne mogućnosti nečega što zovemo životom, kažu proroci Sve su mogućnosti otvorene, karte su bačene na stol, dim i magla nisu nam sada neka prepreka, od tog dima zapravo smo i mekši i jači, a njegova fina zavjesa čini se tako…


        Stvari se raspadaju, jedna po jedna, jedna u drugoj, prva u trećoj, i nekim čudom tvore neke nove riječi i stvari, a da nisu maknule ni malim prstom. Hvata ih obijest kada shvate da mogu trčati i preskakivati jedna drugu, a nemaju obraza ni force pratiti osnovnu nit radnje. Nema ni zapleta ni raspleta,…


Tako počinje svaki dan. I u njemu je sadržan onaj novi prastari početak jutra koji se nikad nije dogodio. Protjecanje svega što ulazi u stvaranje koje se svaki put nanovono rađa već je unaprijed odigrano, ponovljeno  i zaleđeno u slici koja otvara vrata izvoru onog što neprestasno teče. A nejasna jasnoća, bistrina koja odudara od…


Biti ili ne biti. Godinama sam mislio da je to jedino pravo pitanje. Pitanje koje izaziva jezu. Ali, puno gore od toga je da je to bila zadnja slamka spasa. Kada poništimo i to zadnje pitanje, ostaje samo ogromna praznina. Doslovno ništa. S kojim treba izići na kraj. A kraja nema, ni početka. Zato u…


Prije samog sna ulazim u more. To je uvijek ona ista pjeskovita plaža s neobično prozirnom vodom. Znam je iz djetinjstva. Tamo smo ronili neke tamnocrvene glatke školjke koje savršeno prianjaju uz dlan otvorene ruke. Vrijeme je stalo i suton sasvim polako prelazi u noć, nebo se žuti, pa crveni, pa sjajnomodri na obzoru. Ulazim …


Dobro je kad ima vremena, onda se s njim može, ali polako i oprezno, kao s malim djetetom. Vrijeme ponekad treba držati na uzdi i otpuštati polako i nečujno. Cijelo se vrijeme ponekad zgusne i sjati na dva-tri metra kubna. Pa se onda vrtloži i savija taj jadan prostor do nemogućih dubina i težina. Kao…


Ako  me danas pošalju na Atlantidu, za mene će to biti pravi šok. Jer to nije moja izborna jedinica, a od rodbine teško da se još nekog sjećam. Ta je ničija zemlja navodno i potonula, izgubljena, zagubljena, štoli, a ja u zadnje vrijeme loše plivam. Zalihe su mi tanke i brzo se kvare. O čemu…


O, riječi, vaše ispružene ruke slabe su i spore, i streme vlažnoj nutrini. Oblici, vokali, figure na kartici bez ijedne kune, gdje je vaša lažna karizma, koje su vaše zadnje namjere? Čemu se uopće nadate, kog vraga tražite u ovom svijetu, baštinice poroka i proroka, prazne uske staze, potomci crnih promašenih oblaka. Što se vama…


Brian Greene je veliki fizičar i zabavljač. Ima smeđi sako i pristojnu košulju zataknutu u hlače. I neupadljive traperice. Nije toliko visok, nije neki mačo tip, ali sve nadoknađuje svojim znanjem i šarmom. Priča lijepo i duhovito. O kvantnoj fizici i teoriji superstruna. O paralelnom svemiru i tristo neotkrivenih dimenziija. Brian Greene je glavni, svira…


Poći ću jednostavno za nečim i izgubiti se. Otkad se ne bojim mraka ni divljih svinja, svijet je za mene postao mala pristojna naseobina koja se ponaša uglavnom predvidljivo. To što se sve vrti i mijenja nije toliko važno za moje imaginarno putovanje. Neću tražiti donacije ni svratišta, možda još uvijek ima sijena i livada…


Ostala je sasvim mala iskra, kao riječ i neki treptaj sigurnosti u kaosu rastakanja. I sve što se ponovno rađa, vraća se i tuguje nad vremenima koja su se već dogodila u dalekoj budućnosti. Na štandovima kupuju kobasice i piju loše vino, pogledi streme čistoj zreloj vodi, napajanje stari, a djeca se rađaju s materijalima…


U riječima tražimo samo njihovu tišinu, možda i tišinu svijeta koji se skuplja i savija, i nitko mu ne može ništa. Svijet je opušten i ništa mu nije strašno, brige prebacuje na druge i ne mora se praviti važan. Nitko ne zna što je svijet, zato ga nitko ne optužuje i ne prati. Kad mu…