Pjesmo moja, od bremena teška, pjesma nisi, a nisi ni java, opet mi se činiš kao greška, jer te piše srce, a ne glava.   Zašto nisi slavuj ptica mala, pa kad s pjesmom kreneš u visine, kraj prozora moga malo stala, da mi pružiš, barem kap vedrine.   O, pjesme moje, tuđina vas piše,…


Kamen okomit i gol, zasjeo u krošnji sunca, i oštrim pogledom para nebo. tako usidren na vječnoj straži. On trpi i šuti. Taj nijemi svjedok, posrtanja naših, stradanja i slave. I kada dođu prijetnje pakla, i kada odu svi, ja ću opet znati, da stoji tu. Tu na braniku Domaje moje, jedan kamen, gol i…


Ni ovo sunce, ni zvijezde, nisu donijeli, radost oku mom, ni vjetri, što ovdje pušu, u zatonu dana, u zatonu života. Večeras gromovi, kidat će mi dušu, u utrobi noći, moje misli roje. Zureć u oblake, promiču nebesa, prepliću se niti, života i smrti, a duša gori, ognjem živim gori. Večeras opet, ostat ću sam….


Davno sam se rasta s tobom, vrimena su teška bila, al’ ti nisam reka zbogom, zemljo moja, zemljo mila.   Tuđina mi dušu para, duge zime, pusta lita, pa se čežnja veća stvara, zemljo moja, suzo skrita.   Sad tvoj sinak tebi hrli, priko mora, priko brda, da te jednom još zagrli, zemljo moja, zemljo…


(Neubrani poljupci) Na srcu guja ljuta, i tuđeg sunca,sjaj me prati, ja morah s tvoga maknut se puta, al’ molit ću nebo, neka me vrati.   I steže me u grlu, i duša boli, na rani umire želja, o, daleko je onaj tko se voli, a duša mi žeđa prijatelja.   A kada vratim se…


(Neubrani poljupci) Na srcu guja ljuta, i tuđeg sunca,sjaj me prati, ja morah stvoga maknut se puta, al’ molitću nebo, neka me vrati. I steže me u grlu, i duša boli, na rani umire želja, o, daleko je onaj tko se voli, a duša mi žeđa prijatelja. A kada vratim se tebi, na svoje, sanaramkom…


Moje oči putuju, i plaču svijetom. Otvoriše mi vrata, i postadoh putnik, i patnik. I ako mrzim putovanja, moje oči me vuku, i ja s njima putujem, u nedogled sivih maštanja, da vidim ljude, da nađem sebe.             5-1-94 god.


Davno sam se rasta s tobom, vrimena su teška bila, al’ ti nisam  reka zbogom, zemljo moja, zemljo mila. Tuđina mi dušu para, duge zime, pusta lita, pa se čežnja veća stvara, zemljo moja, suzo skrita. Sad tvoj sinak tebi hrli, priko mora, priko brda, da te jednom još zagrli, zemljo moja, zemljo tvrda.


Ilištak gori, žedna je zemlja moja, i dok se duša, s ognjem bori, ispružene ruke k nebu, kap kiše mole, za naša kršna polja, i litice gole.      ( Sveti Ilija u srpnju)


Kad srce zakuca, otvori mu,i slijedi srce svoje, jer ono zna put,vrijeme, i razlog putovanja. Pođi i ne uzdaj se u sreću, jer sreća je varljiva, a život zagonetka. Istina je tek na kraju puta, i možda je nećeš prepoznati, jer svak se kune u svoju. Ali ako i ne vidiš kraja, a žar srca…