Jedan za drugim nanizali se dani. Od prvog do posljednjeg  – čeznem za tobom, za svakom rečenicom koju napisati bi mogao, za svakom misli koju bih iz nje naslutila. Pisma su preshla. Dok nizali su se, u svom ritmu uobičajenog sivila, čežnju omatala tuga, tugu posula praznina poput umjetnog snijega na blagdanski okićenom stolu. Nema…


Tjeraš me da se prenem, da idem kontra sebe. Kako sam luda kad ne slušam tebe! Al’ ne da mi nešto  – ne znam reći što je; valjda: sumnjam u sebe, ne u riječi tvoje.  


Svuda oko mene nevina bjelina. U njoj uljuljkana usnula tišina. S iglica sklizne jedva čujni šum – prene iz tromosti moj besvijesni um. Kuda li ode nestašna mi duša? Pronstranstva bijela negdje sretna kuša.


Čuvaj se, mala, ne osvrći za sobom, pusti svoje srce da upravlja tobom. I – ne brini, mala, što On te ne voli; jača si, draga, od takove boli. Hrabra si, mala. Ne nudi mu riječi! Svjedočit’ će drugi – od njega veći.


Bijeli, nježni  dlanovi sa nebesa silaze smijući se, hihoćući mojem licu prilaze. Trčim preko livade pod nogama mi škripi, oko mene vrtuljak paperja što sipi. Grlimo se, plešemo, šapućemo tajne – moje sestre vesele kao zvijezde sjajne.


Igramo se riječima i popola ih dijelimo: Čas se prepiremo, A čas se veselimo. Ali – što ćemo, zlato, Kad igra nam dojadi? Što ćemo, dragi, Kad ne budemo mladi? Hoće li nam duše Čiste ostati? Hoće li – od riječi – Neke druge postati?  


U kućici ispod bora, Pored plavog, plavog mora Živi jedna mala vila Kosa joj je kao svila. Svakog jutra češlja kose, Valom hladi noge bose. Pjesmom k sebi ribe mami Pa ih draga, pa ih hrani. Onda pjesmu suncu poje: Zlatno li si, sunce moje! Hajde više ti se vini I ostani u visini –…


Treperim kao kap Zarobljena u magli. Steže sa svih strana ona moje želje I ne da odvojiti se Iz tog sumornog mnoštva. Sanjam kako lebdim U struji vjetra. Obrušavam se niz strmine Hvatajući usput Istančane zvuke Malih glodavaca Pri korijenju bukava.


Ćutim te zbog slobode Koju slutim u tišini Dok s vrha Snježnika Gledam more u daljini; I volim te zbog pripadnosti Toj tvojoj planini Što rađa se i u meni Dok smo u visini. Prestanem li, jednom, Pisat’, dragi, tebi, Brda će me sjetiti: Njima zvao si me k sebi.


…tek nešto sitno dana da sustignem ti želje prije rođendana; da pogledam ti oči i dotaknem usta, u zagrljaj te zovnem, moja željo pusta; da budem nježna tebi, samo tebi; da svoje želje zaboravio ne bi.


Ako svijet ne ušuti, ako grad ne usne, teško da ću izdržati bol zvukovima nanesenu. Psst… Pssst… Tiho. Tiše. Bezglasno neka padne na me rosa i sol da mogu naslutiti ljubav kako dolazi.


Dođi, treba mi tvoje tijelo. Neka bude zaklon moj od preduga dana neka bude san tišina i mir u koji utonut ću i sve osim tebe zaboraviti.


Nije danas dan za bravure za brzinu i lude figure. Danas – dan je za nježnosti i sitne slatkiše, za sentiše. I zato, izaberi neke note fine da opiju te sred tišine i uzmi kist i papira list kao tvoja duša čist i vuci čiste linije jer i ja pisat ću najfinije što mi duša…


Osvani pored mene. Privij se uz moja leđa nečujno i zagrli me. Ljuljaj me, njiši me kao malo dijete, a onda me okreni  k sebi i pogledom dotakni rub žednih usana. Diši moje tijelo, diši moju dušu. Istraži, putniče, sva zaboravljena mjesta, sve iskonske tajne tog zemljovida što pred tobom se otvorio.


Nemoćno i komično, Zbunjeno nadasve, Pogledom me obuhvati. Za ruku uhvati. Misleći kako šala sve je I da pomalo sam luda. A ja nemam kuda. Ja uvijek se smijem Za njegove oči I brbljam, žuborim Za njegove uši. Neozbiljno. Bezbrižno do kraja. Kod mene – ljubav se ne zbraja. Ne računa, Nit’ ne skriva. Ona…