bili jednom…  jedna ljetna priča, jedan jesenski dan, jedna bura i jedan zagrljaj… bili jednom…  jedna samoća, jedan susret, jedna tuga i jedan osmijeh…  bili jednom…  jedna požuda, jedan očaj, jedna iskrenost i jedan mir…  bili jednom…  jedna pokora, jedan neposluh, jedna slutnja i jedan zaborav…  bili jednom u istom trenu: dvije duše, dva srca…


s godinama naučiš izlaziti s tugom na kraj pa… ispunjaš vrijeme koječime: razgovorima lepršavim ljudima prevažnim događajima grandioznim sve veće od većeg… sve ljepše od ljepšeg… samo da razmakneš pogled od sivila  s godinama naučiš spašavati se radom jer netko mora biti i radoholičar  al’ uhvati te kada najmanje se nadaš kad umoriš se od…


njegove su oči tamnije od zrna najprženije kave i pogled često skriva pa se čini katkad: samo sniva ne znam ti reći ni kako, ni kada, niti koje prave su riječi zbog kojih čudo se desi, no ponekad kroz mrtve zjene on pusti svjetlost svoje duše ravno na mene  tada tek vidim da ni sjaj,…


budim se u zori uz pjev ptica i udišem ljepotu travnja oko sebe tražim i nalazim slike u sjećanju u kojima oko još pamti tebe vjerujem, dušo, da za sve razlog ima: i za susret, i za ljubav, i za rastanak… ipak,  teško mi je jer pred svima moram skrivati led – tako tanak po…


imala sam dan: bistar mek prepun duše i taj dan ode u prostranstva daleka – ostavi me samu imala sam dan: borove iglice nebeske ovčice pogled ka vrhuncima i taj dan zastade u mom oku da učini me lijepom imala sam dan: jedan svaki dovoljan da volim, želim i prisjetim se svega u jutru poput…


balkon otvorih širom pticama i kiši pustih da se prsti sami od sebe igraju notama i sanjare o ranom proljeću…. ….a u njem’… nepregledni proplanci s tisućama malih bića šuma u daljini s tisućama prolistalih grana i vrhunci vazda ledeni meni nedostižni koji smiješe se i zovu tvojim imenom da mi šapnu što te čini…


Mala ptico, glas je tvoj kao nježno zvonce anđela… Anđela raširenih krila koji gleda nebeske poljane, duše široke kao čitav svijet… Tako nježan kao proljetni lahor, tako tužan kao jecaj moje duše… Ptico mala u zlatnom kavezu, Smrt je ponekad tako blizu, a ti gledaš joj u oči. I pjevaš svoj tihi poj… O slobodi……


tebe zovem ‘zlato’ kada mi se tepa tebi kažem ‘dragi’ kada brinem ali… riječi neće nikad biti ti nikad biti ja sjeti se najviše govori trenutak tišine u kojem su naše ispreplele se duše  


neuhvatljiva, bijela, meka, polako mi prilazi – iz daleka omata nježno poput pjene oko u njoj ne vidi sjene u uhu jasan cvrkut je kosa sjedaju kapi na sam vrh nosa polako se pretače gusta k’o mlijeko usporava korak, ne da daleko neopipljiva, k meni hrli miluje ramena i meko me grli vrijeme stoji u ovom trenu ona…


čitam tvoje stihove, prijatelju, i otpuštam od sebe svoje sve dišem tvoje riječi smireno, duboko, moje – nevažno je; osvješćujem beznačajnost tijela u trenutku i u trajanju u kojem vlada jedinstvo svih duša; svemir: i mir i nemir bezdimenzionalno pamti sadašnjim nas samo – kuša


bacih pogled preko ramena slučajno bez povoda i vidjeh vrijeme što je danima uporno nosila voda tukla ga o stijene vrtila u jakoj struji pa ga odbacila i bez njeg dalje bruji bacih pogled preko ramena polako naslućujući: nikoga neću naći u viru prijateljstvo ljubav besramne strasti bujica isprala mogu dalje u savršenom – miru


 Nebo je umrljana paleta tonova sivih. Sa nje se cijedi, vodom razrijeđena, Crna i kap po kap muti mi pučinu ispod sebe. Namreškanu. Zabrinutu. Nema tebe. Kap po kap, crnilo se prelijeva i u moje oči. Gledam bove: val ih guta.  Nećeš doći.  Kad bih mogla oprati lice suzama, kad bih znala okrenut se i…


Prikrada se, ćutim.  Pokušavam je izbjeći, al’, kako joj uteći? Smiješeći se – čeka, slutim. Iza svakih vrata… Nakon svakog koraka… Tu je da me uhvati. Oko vrata, za kosu. Čvrsto. Oko struka me obuhvati. Dok se ne iskupim – neće pustiti. Za riječi koje ti napisah. Ne želim odustati. Ljubav koju ti nudih skupo…


duga noć isprekidano disanje tminu kida grozničavu oči potopljene u oceanu sluzavih suza usta suha kosa bolna zaljepljena morska trava utapam se tonem duboko beživotnih udova gledajući mjehuriće zraka kako odlaze iz mene gore ka površini bljeskajući i lelujajući u nježnome plesu a između njih i mene sve veća razdaljina i slika tvoga dobrog lica…


Raspletene, zlato moje, počivaju kose tvoje, proljetni je lahor u te sakrio mi šumske pute, A ja lišćem, snijegom hodim, A ja lebdim, letim, brodim, vidim sebe u daljini, tražim sebe u visini. Nježno, nježno, zlato moje, meko, toplo tijelo tvoje odano kraj mene sniva, mojem dano da uživa. A ja odoh, zlato moje, sluteć’…


Hajde, zastanimo na čas i zatvorimo vrata. Neka nas ne prenu ni otkucaji sata. Pogledaj me jednom dovoljno duboko i ne daj da beskraj privuče ti oko. Tvojoj duši ionako sidro nije moja: ja te ljubim i kad bježiš i sama sam – tvoja.


zaokruženo pahuljama na rubu oblaka spustilo se nebo u zjenice moje suosjećajno zaštitnički trudi se sakriti sve što je tvoje kosu da ne znam ti za godine oči da ne posramim se odraza usne da me ne pomame ruke da ne dođu do obraza nadkriljuje me nebo mekanom bjelinom miriše sad već i sniježi u…


U tvom krilu, dušo moja, zadrijemaše anđeli. Priče tvoje slušajući. Pjesmu tvoju pjevušeći. Tihi cjelov noćnog mira na obraze ti spusti njima; rumene i tople – sretne cjelivaj ih nježno svima. Nebeske poljane bijele blaženo dok snivaju, u kolijevci tvoje duše bezbrižno počivaju.


jednostavno prestajem se pitati zašto kako gdje si s kime jednostavno ako želiš sam me dirni time radije nižem  rime rušim svjetove idem dalje pratim znakove osluškujem što mi nebo šalje jednostavno odjeljujem se pa i od tebe tišinu grlim samoću ljubim spoznavajući pravu sebe


jagodica tvoga kažiprsta u moju se podlakticu zaljubila ne odvaja se od nje  polako putuje od dlana mi do pazuha crtajući markacije da se ne bi izgubila već se natrag vratila što li ću s njom ludo zaljubljenom kada otkrije koliko je još mjesta neoznačenih posvuda uokolo pa pozove sve prste da požure iscrtati samo…


ispod kralježnice meke trave zavodljivo milovanje niz nogu polaganog opuštanja dvje-tri kapi usne slane lahorom čelo osvježeno daleko dolje suncem okupana ljeska se pučina obrazi bride usnut ću u krilu najodanije ljubavnice poljubaca čistih dodira vrelih srca velikodušna postojanosti bezuvjetne


neočekivano mi smo se sreli iz naših usta neke čudne riječi ispadoše bunovne i tuđe kao da tek učimo govoriti tek – oči oči su osvijestile udaljenost između naših zjenica i u njima nijemo u savršenoj tišini iščitale ljubav


U mojem uhu spava tišina. U oku  –  sunčeva zraka. Nosnice širi miris zime koja lukavo opija me njime. Prohodah jutro. Prohodah veče. Ne stadoh, ne trepnuh – pustih je da teče: da trnce ulijeva u prste, da inje zapliće u kose, da me mazi, grli, ljubi, njene ruke da me nose.


Lagano titraju lampice na boru. Gledat ću ih – sve dok u zoru ne ispijem sve njihove boje: zrače raskoš kroz titraje svoje. Kuglice stavljam i, usput, brojim: ova je od rođenja prvoga sina, ova od godine rođenja drugog, ovu smo birali skupa, zaljubljeni, kada ode, ovu ti ostavi meni; ova – za novi početak…


Puštam da kroz prste mi procuri poput hladne vode planinskog potoka, svaka kapljica tog dragocjenog osjećaja zbog kojeg mi je jutro bilo vedrije, zbog kojeg mi je tijelo bilo i poletno, i tromo, zbog kojeg je cijeli svijet poprimio drugačiji, bolji oblik… Puštam. Što će biti s nama?