Ti si kralj za ovaj svijet, svaku priču znaš napamet. Ajde pokaži, da znaš, da želiš i da sanjaš. Natjeraj nas da ti vjerjemo, da okusimo život sna, da ne dodirnemo tlo jel već smo blizu dna. Želimo mir, ljubav u sebi zato ne budi škrt, malo podijeli. Nije sve za tebe, i za tvoje…


Možda sam shvatio sve one pjesnike kroz stoljeća, koji opisuju život, zime i proljeća. Nisu oni pisali glavom pisali su srcem ono što im je na duši. Istina im je dolazila sama kroz riječi, emocije sreće, tuge, straha. Samo što su oni tu istinu na papiru učini besmrtnom jer nitko nije znao kako se nositi…


Jednostavno je, nemoraš puno raditi. Trebaš samo misli odstraniti. One koje su ti usadili, koje nisu ti. Tek onda ćeš vidjeti lijepotu svega, jednom kad se riješiš ega koji te sputava, koji ti neda da vidiš izvan okvira svojih pet osjetila. Koji te odvaja od svega, svega što je, što je ikad bilo i što…


Najjači su ljudi s ožiljcima, slomljeni u trenucima boli tuge patnje, misli prožete emocijama. Oni znaju što je snaga, jer istina i dalje vrijedi. “Što te ne ubije to te ojača.” Zato puno njih shvaća, da ovaj svijet nedaća nije stvaran. Da mora postojati neka visoravan, daleko iznad na koju se moraju popeti, da bi…


Koliko sanjam  toliko pišem. Tekstovima brige brišem. Mozak neda mira dok rima se ne uštima. Svako moje razmišljanje prima oblik pjesme. To je ono za čim čeznem. Za čijim sam upravljačem, kao piroman s upaljačem. Nikad nije dosta. Plamen će vatra postat. Sve svoje vrijeme pobrinut ću se da ne vene cvijet u mojoj glavi…


Možda je sve ovo trik koji mozak radi da me prevari. Da mislim da je sve stvarno, ali uistinu samo u mojoj glavi. Ja kažem neka, neka je u mojoj glavi, u mom tijelu, u mom biću, jer one riječi što u meni riču, znaju pravu istinu o daleko većem otkriću.


Jako je teško shvatiti, tko neće oči otvoriti. Misli da živi da živi da radi da se ne brine. Čvrsto na dvije noge stoji, za razliku od mene samo postoji. Ja ne težim ničemu, ali imam svrhu. Sve što mislim dolazi pod ruku spaja se u cijelinu, što cijeli život tražim. Pitam se jesam bitan,…


Kuda god idem nije bitno, jer bitno je ono u meni. Nije bitno mjesto, vrijeme se zaledi. Prolaze sati, do ja razmišljam o vječnosti. O svemu što je, što je bilo, i ikad će biti. Ne želim to kriti, i drugi će vidjeti. Možda nije vrijeme još, ali dan će doć, kad istinu zadržati više…


Apstraktno znači red baš zato što nije za ovaj svijet. Red je kaos, a kaos je red. Sve je izvrnuto, sve ima svoj tijek. Ljubav je mirnoća, harmonija osjećaja. Kako onda red može biti uzrok ovakvih događaja, a ono što je loše je kaos, pa kako onda kaos u svemu označava istinu. Sve je izokrenuto…


Neopisivo prelijepo kad otvorite oči, napokon progledate i ništa vas ne koči da budete vi. Sve što je, što je ikad bilo i ikad će biti. Prvo morate zaboraviti na sebe, jer to je samo misao, samo kompjutorske sheme na daleko većoj razini izvan vašeg shvaćanja kad shvatite to nema više vraćanja.


Sve se spaja, sve dolazi do kraja. Život kakav znate se samo sanja. Kraj znači početak nečega nerazumljivog, istodobno tako bistrog. Sve je jasno i ništa nije. Shvatiš da si to sve ti, kakav si sada i kakav si prije.


i teme same naviru riječ se sama piše kao tipka sam na tipkovnici što život ju stišće, da bi dao do znanja da postoji nešto više. Nešto dalje od svega što vidimo, nešto što nema čvrstinu, ograničenja nešto kroz stoljeća, što je uvijek tu sa nama. Samo čeka da se otkrije istina prava.


Vrijeme je prostor prostor je vrijeme sve samo da se shvati, ne postoji jedno ni drugo postoji samo u glavi. Vrijeme nije za korištenje vrijeme je za življenje. Čovjek je vrijeme ne njegov lutak zato živi u trenutku jer trenutak je vječnost a vječnost trenutak.