kada si bez zaklona tople riječi i duša ti mrzne na goletima straha,  krajičkom misli dotakni mi ime i ljubavi rijeka potopit će brige.    kada radosti života gasnu ostvarajem i samoća te prožme žićem cijelim,  neka ti moje ime iz srca poteče i ljubavi plima preplavit će nedaće.    kada se suze niz užareno…


na samrti

okopnilo je tijelo pripeto za postelju i grč se bolno preza da se pruži;  uzduh zemni piskom dahće,  u samrtnom hropcu riječi se traže;  pogled prikovan visi o zidu,  promiču slike od kolijevke do groba;  i tek sada biva sve jasno,  al ‘ čovjek se ufa da nije još kasno. 


večeras

večeras ljubavi,  čitav svemir podrhtava u meni.  dok luna žanje polja sanje,  u svakoj iskri što nebom vrca strast je ognja moga srca. 


bez zaklona tople riječi duša mrzne na goletima straha.  dok prvotne radosti života gasnu ostvarajem i dok stada oholo bleje i bogomolje patvorinom zvone,  moje se žiće sa samoćom stapa;  postoji li nada ???   


suza

sazrela u bolu sjenika tuge,  niz užareno lice prene se iz grča,  prepunog zebnje drhtavoga srca.  iz ustajale dubine gorčine žića krenu se vali vizirom oka i od mora čemera jedna slana suza na ranjenoj usni cjelivati osta.


duga

na nebeskom platnu od kišnih maglina sunce riše dugu zrakastim kistom vatrenih boja.  sa palete ognja vrcaju iskre orošenim nebom,  ljeskajući duge slap niz oblake sive. 


nagošću svojom harfom azura kližu ustreptale duše iz saća prolaznosti;  božanski zvuci svemirom se šire;  kor treperavih zvijezda o ljubavi pjeva.    bez ruha od zemaljskog praha opijene su duše nektarom raja;  dvori nebeski puni su blaženstva i svjetlosti bez iluzije sjena. 


tjeskoba

turobne misli izmiču niz kamena bedra obzorja siva;  obnaženom zemljom kiša rominja,  tugu neku skoru rasanjiva i u plahu srcu tjeskobu svija.  nema radosti da prhne mi u zjeni i oblake sive stjera u dalj,  pa da zviježđima u pogledu hodim i blaženim mirom dušu uspokojim. 


srce moje

što si to skrivilo srce moje,  pa mreš od zebnje i straha. tko ti to sumnju zazva i žar u tebi sažga, srce moje.    što si tužno srce moje,  pa o prsi lupaš zalud.  koga si to ljubilo preveć,  do bola, ludo srce moje.   nemoj stezat skuti svoje, pusti krvca vruća teći, neka…


rastanak

dvorima duše studne misli viju, bezdan šutnje uzduh priječi, plahovito srce o prsi tuče, u pogledu tinjaju odsanjane sanje, usne trnu u cjelovu bez žara, ruke više ne žeđaju milovanja, u sunovratu riječi rastanak se sluti, okrutna zbilja sudbom sudi, gdje strasti nema,ljubav gubi.


večeras

večeras,čitav svemir podrhtava u meni. dok luna žanje polja sanje, u svakoj iskri što nebom vrca strast je ognja moga srca. noći bajna,ulište roja zvijezda, ljepota tvoja pogled mi začudni u visine prene i uzduh zemni zamre mi u prsi, pa sam ko riba na suhom u ovozemaljskoj mijeni; i duša bi rad od tijela…


sazrela si u meni. plodovi tvoji dušu moju rese i u osami krijepe.   srasla si u meni. slatki nektar misli prožima i tka žiće moje tobom.   sva si u meni. sjedinjeni jedno u drugom,bez ti,bez ja, i ljubav se rodila.


puti su moji pustoš kamena i šikara ljuta, trn u drači putokaz, sjene noći pratilje; a onkraj zbilje dana, u obzorju krvavog praska, moja je postelja od sanje, spokoj i odbjegle nade.


ne budi ljubomoru u meni draga olovne su riječi i površna je misao na bijelom papiru da iskažu beskrajnost ljubavi moje ne pitaj me gdje sam bio što sam radio da li imam drugu jer u meni sumnja tvoja bremenitu tugu i boli vrisak duše stvara ne govori ništa budi pažljiva draga na rukama ti…


zebnja

tijelo krhko ko` suharak u lišću svelom u drhtaj se svilo,u zebnju da sve je samo prolazna oluja što o dveri duše lupa


zima

povrh snježnih gora, golih i mrzlih, gdje studeni vjetri britkim sabljama mašu, lede se obzora magline, zrak se lomi u kristale. sivilo stišće bjelinu snježnu; bez krika,tupo,pala je grana; dršće i cvokoće bitisanja bilo; iz nutrine žića dahće topla nada.


prisega

neka me spale piromani duša; neka me giljotina presiječe u dahu; neka me ubice kroz nišan u srce naškilje; neka oštrica dželatova kroz život zabridi; neka me prodaju u bescjenje za roblje; neka mi smožde pesti i užegnu zjeni; neka me bace u tamnicu učmalosti; neka me žeđu ispijaju škrte ruke mraka; stihovi će teći…


Nokturno

U spokoju večernje retorike sazviježđa,jedva oku znanom, odaje moje duše su prazne, goli koščati zidovi. Duša moja naga u skutima noći hita put zvijezda, u očima sanjara biti zvjezdanoga neba treptaj.


plima

onkraj modrih dubina i sivih tvrdina u zipki oseka i plima talasaju se strasti zamamnih daljina i pripijena nagost naših žića u cjelovu slanom vala što se roje snatrimo treptaj kozmičkoga bila plimu što plavi tražeć` izgubljeno u situ pijeska neprosijanog