prateći vokali, i smiješni karikaturisti, te gdje god koji svirač, i naravno tvoj osmjeh, kao jedini vrhunac večeri. blještavilo pozornice, zamijenile su gradske lampe, a skupi restorani, postadoše večernje šetnje. Zvijezde, umjesto skupih darova, sad sjaj tvojih očiju naglasiše bilo je to neko drugo doba, kada moralisti postadoše oslonac društva, a osmjeh se dijelio drugima,…


Recimo da životu Na kraju puta uvijek netko posustane, neko zastane, svoje umorno lice nježno na koljena potrošena spusti, i kao da sniva, kao da udiše posljednji atom kisika, pokušava shvatiti zašto baš on, i zašto bas sad, na korak do kraja on posustaje Ponekad imate osjećaj da u hrpi slučajnosti vaš život ipak nije…


Prijelomni trenutak Odbrojavam sate do početka puta stojim na peronu; izlizanog i starog socijalističkog broja 6, zarđalog, ne očuvanog, samo od vremena posjećenog i strahom koračam prema sudbini, s knedlom u želucu iščekujem sutra danas krećem u novi život i nema puta za nazad, tek još koji korak naprijed odbrojavam sate, polako već i minute…


Samo kad sam tužan ovih posljednjih godina ja pisah, možda jer pravu sreću, nikada, do sad, ne upoznah!   I onako šepureći se ulicom, zamišljajući, maštajući o boljim, često ne mogućim vremenima zastajem, pored izloga sjaja i blještavila, onog tako skupog nakita.   U želji da njoj, svojoj skoro savršenoj ljubavi, poklonim svijet, darujući joj…


Škripat grafita poput krede što ploču dere, poput zvuka što ušima para, kao da note neprirodne on stvara, a tek stranicu jednu, napisao je za jeftine pare. Prosta mu duša, ta stara poetska, kao od Boga dana, i prokleta. Bila mu je kao sašivena, kao studen mlaka, kao siromahu kruha šnita. I drhtao je, i…


svaki poraz boli, svaki te nauči, nešto, ali kad se ponovi taj, jedan te isti, onda samo snovi mogu da obrišu suze, samo nova pobjeda donosi svjetlo. svaka pobjeda je čarobna, svaka te učini vladarom osmjeha, ali sve dok ju ponovno ne ponoviš, živiš u njenoj sjeni kao čovjek bez duše, kao ogledalo bez odraza…


Kapale su kapi, tišina je pričala priču o čovjeku koji je izgubio sve, a opet dobio samog sebe, na lutriji Božjoj, on sad kotira visoko.   Igrali smo ajnc, i bili smo blizu, jako blizu, ali evo ipak, večeras pod zvijezdama zajedno kampiramo.


Nisam već dugo držao olovku u ruci i nadao se, da će iz nje isteci i posljednja kap znoja, onog tmurnog, umornog i preplašenog noćnog jauka, nisam već dugo, bdio nad kostima onoga što se zove poezija. Ali večeras, dok uspješno gubim, s manirima kraljeva povlačeći se s ploče, k nekom nepoznatom pravcu, odajem počast…


prateći vokali, i smiješni karikaturisti, te gdje god koji svirač, i naravno tvoj osmjeh, kao jedini vrhunac večeri. blještavilo pozornice, zamijenile su gradske lampe, a skupi restorani, postadoše večernje šetnje. Zvijezde, umjesto skupih darova, sad sjaj tvojih očiju naglasiše bilo je to neko drugo doba, kada moralisti postadoše oslonac društva, a osmjeh se dijelio drugima,…


Ja nikoga svoga nemam, osim braće, roditelja, prijatelja, cure, nikoga, jedinog i svog, unikatnog za mene čisto po narudžbi stvorenog. Da zajedno blaguje iz iste zdjele duše moje, da s istog izvora pije, i bude tu, dok plačem, dok padam, dok tonem, kada više nisam svoj, nego nečiji; tuđi…  


postoje trenuci koji su poput vječnosti, i nikako da prođu, oni iz vas cijede sve, od nade do plaća, od tuge do osmjeha. a opet postoje trenuci koji se lome, i nestaju u jednom treptaju, u jednom otkucaju srca, nestaju u kapi kiše što se poput stakla razbi na dnu provalije provalije što čovjekova duša…


Ruke želješe stvarati melodiju, lupati po klaviru, napamet, bez reda i rasporeda, biti slobodne, i ići tamo gdje žele, a ne kao dio nečeg većeg, dio nekog tijela, koje ni upoznalo klavir nije, se šepuriti.   Mozak je igrao najbolju utakmicu svog života, vrtio je, redao igraće kao baba paradajz na štandu, jednog za drugim,…


pustopoljina se prostrla nad svijetom posađena rukom čovječjom da Bogu šamar opali da rekne koliki smo. utihnule su pjesme radnici prestali raditi, siromaštvo je podiglo glavu s svojih nogu i zadalo konačan udarac. neprilagođenost je pala i više se teško može dići,   biti ili ne biti, otići ili ostati, više nije bitno.


polomljen možda ipak samo ostavljen kao neki stari porculan,  istrošen vremenom na kraju na dnu kutije zaboravljen   tko sam samo, i što sam boležljiv brojeć dane brončana boja mi tijelo prekri i vazda ista pustoš mnom vlada   i možda bi nekada u tu sjenu zalutala neka tuđa ruka neka nepoznata stara, mekana, baršunasta…