Negdje u meni gori buktinja beskrajnog plama, u čarobnom cvijetu života što ga vjetrovi raznose, po bezvremenim obalama dalekih mora i sjaje sjajnim sjajem milostiva srca. Ćutim vale što se ruše u modrini moje duše, vatrena ruža diše žarom sretnog mene, negdje u meni ljubavlju stopljena živi žena kao svijet cvijeća, mirisnih boja i sreće….


Kad bih mogao zaustaviti tajnoviti izvor postojanja na rubu iskre zlatnog prstena života, sav život na mom dlanu bi stao u jednoj božanskoj suzi mikrosvijeta. Sjećam se svojih djetinjastih sanjarenja, rađala se sudbonosna ljubav u rosnoj kapi jednog ranog proljeća na latici procvalog cvijeća, u njoj je sve moje postojanje mirisalo na ljubav. Svi zakoni…


Nek ti proljeće puhne miris cvjetni, nek put kojim hodiš uvijek bude laticama nježnim ruža prostrt, kraljice poezije Alba Istrijanko… Ti sjajiš kristalima sjajnim, poezija tvoja mom uhu ugodna, stvorena u bisernoj školjci od sedefa, nek vječno svijetli svijećom neugaslom, nek duša tvoja pjesme tka još mnogo, mnogo godina svih tvojih… ROĐENDANA


Tišina je bila jedini odušak njenoj duši uzdrhtalo tijelo otkrilo je njenu krhkost, njenu nagost, i ranjivost vitkog tijela, dok se spremala na svoj prvi baletni nastup u dvorani prepunoj ljubitelja baleta. Spremna da iziđe iz sjene baršunastog zastora, ovlaš dodirnu posebno uređenu punđicu u kojoj je iskrila kruna ukrašena bijelim biserima, osjetila je duboku…


Još me prati sjena tame, još u meni čežnja tinja, nepovratnih sanjarenja mojih, za ljepotom duše tvoje, srce izgara k’o tuga u oku galeba ranjenih krila, ja ne živim bez tvog daha, mirisa i tebe same, ostali su moji nedosanjani snovi, i sve pjesme moje, skrivene u vrtu proljetnih ruža, ostale su prazne riječi bez…


Gledam obalu u proljetnom jutrenju, more se ljeska na vratima sna, osjećam harmoniju prirodnog postojanja… U zjenicama moje duše izranjaju iskrice po magličastom moru, kao rijeka bez povratka, stizale su nove iskrice sve ljepše i blještavije… U zračku probuđenog sunca svitanjem jutra, svjesno osjećam, nestati će sva ta ljepota kad sunce zenitom uroni u more……


I kad pomislih da sam sve riječi u pjesmama iscrpio, i da su sve teme u mojoj svijesti uproštene, inspiracije nestaje, pisanju pjesama dolazi kraj, i dok pokušavam ne misliti niti slušati govor duše, zaiskrile bezbrojne kapljice slova na papiru, misli zaplovile bespućem obojenog sjećanja… Izronile misli prosutih snova mojih snoviđenja poput morskih hridi u…


Omamljen ljepotom čulnosti Tvog lika vidjeh siluetu Tvoje duše u osmjehu želja, zaželjeh dotaknuti Tvoje misli u njoj se skriti, u nedosanjanoj iluziji skrilo se stisnuto srce… Kristalna tišina što krijes života vjetru šapuće poigrava se Tvojim likom u zrcalu sudbine, jesenska kiša romori nedosanjanom čežnjom a ja ne mogoh dotaknuti kapi Tvoje ljubavi… U…


Ponekad poželim da sam olujni vjetar, da iznjedrim snagu vihora koja u meni spi, da urlikom morskog vala moja pjesma vrisne a kad se umori da u tihi san pođe. Nek veličanstveni lahor vjetra pjesmu nosi, lakoćom leptirova leta nježnim dahom dirne, kut opojnih usana najdraže moje, pa nek nitko i ne razumije pjesmu moju….


Kad raznježi se u tišini duša u sjećanju uvelo cvijeće zamiriše, rađa se vjetar čudnovatih misli što za otkucaje vremena ne zna. Usahla jabuka na grani jesenskoj zviždukom reskim burom šibana moli violončelo da tiho svira, gudalo u ruci neznana svirača drhti. Zadržah se u trenutku bezvremena kao kakav rastanak u prostranstvu, samo su uveli…


Ako me jednom ne vidiš u svojim očima dok tražiš jednom davno izgubljeni pogled u noćima, ako me orkani mora odnesu na put bez povratka i bace na obalu nekog nepoznatog mora, ostat ću tamo sanjati nedosanjani san, pustiti moru da me zapljuskuje, da me vali bisernom pjenom dodiruju.   Ako mi duši tišinom vječnosti…


Stiže jesen, toplom bojom lišće kiti, ja poželjeh beskrajne milje preći, vidjeti to divno šarenilo mojih želja, osjetiti pulsiranje života u mom srcu, grliti to rumeno nebo u odsjaju mora… Po utabanim tragovima obalnog žala, ja tražim tragove ljubavi poput leptira, sreća me plavi, sunce mi dušu grije, ja sanjam snoviđenje mojih želja, i čekam…


Tražio sam te na pučini mora prohujali noći jesenskih kiša, život je žuborio čarolijom sreće, na dlanu mi sjećanje tvojih dodira, u zagrljaju neba između sna i jave. Još čujem smijeh i pjesmu morskog vala, širile nam nosnice mirisi mora i oleandra, nježni lahor donosio šuštanje lišća, duša je disala simfoniju naših srca, beskrajno sretnih…


Volim poeziju, eseje i novele, one priče što izviru iz duše, riječi koje ritmom morskih vala skladaju srcu sanjive balade, i kad vjetar svira po strunama gitare čarobnu melodiju vječnih šansonjera … Dok mi oči plove obalama mora, misli romore pjesmu nad pjesmama, iz starih knjiga na tamjan mirišu požutjelih listova iz drevnih vremena, osluškujem…


Oh´tako bih volio da me odneseš u tvoj djelić sna do zvijezda tvojih, vječnošću treperavih dodira tvojih, moje srce žudi za tvojom ljubavlju … Odnesi me u tišinu tvog smiraja kad tihana noć srebrnog mjeseca prekrije nebo plavim satenom, usreći mi dušu u proljetnoj noći… Slijedim tvoj pogled u noći zvijezda, svitanjem razabirem sve bore…


Zasjala iskra mog nadahnuća, zastala na obali mojih snova, dolutala do štafelaja, donoseći u krošnjama zvjezdanu prašinu koloritnih boja… Zaigrale dugine boje na vrhovima moje kičice, dotakle bijelo platno, razlile se na slici srebrnog mjeseca… Razdragao se mjesec na platnu, otresao srebrnu prašinu, posuo bezbroj srebrnih iskrica po modrom moru, na platnu moje slike… Zadrhtala…


Još čeznem nedosanjanim snovima poeziju tkati, na štafelaju duginim bojama crtati proljetno mirisno cvijeće, onu ljepotu duše koju mašta stvara božanskim žarom, poeziju cvjetnu, to je oduvijek bio moj san davnih želja, što se rađala vremenom, sazrijevanjem mojih misli, i buđenjem u bljesku nemirnih snova, u kojem je satkana oda strasti cijelog mog bića, jer…


U mojoj vali fijuče bura u krošnji stabla, povija grane tamarisa, ječi tonovima nebeskih zvižduka, od urlika poludjelog vjetra… U rascjepu hridi bura jeca, žesti se na vale morske, a vali žubore, vrište i propinju se, vjetar ih goni, teku kao rijeka, i nestaju u plavičastoj maglici daleke pučine… Sunce sja jesenskim bojama, titraju zrake…


Još tragovi jesenskog lišća na mom dlanu zrače šarenim bojama, ugnijezdilo se bezvremeno, duboko u meni, onako toplo, drhtavo i suho, osjećam da želi proljećem prolistati… Hladna je zima prekrila jesenske boje aleju kestenja u mojoj susjednoj ulici snježnim pahuljama bijelim, a ja sam crtao sliku pastelnim bojama žuto jesensko lišće sa mog dlana… Pišem…


Žubore bijeli morski vali, miluju kamene morske hridi, u srce dira, volim te more… More k’a mater u haljini modroj meku mi postelju svoju daje, uspavanku poje, ziba tijelo moje… I nek me nosi u dubine, i nek me baci u ponore, ja ne znam more ne voljeti… Kad bih mogao vratit mladost moru bi…


Raznježili me ružičasti snovi u jutrenju zamrznutog sunca, ove zime, dok čekam proljeće, ono vrijeme što svitanjem donosi miris plamenih šarenih boja, sjedinjenih snoviđenjem u mom oku… Duboko u mojoj nutrini postoji jedno meni drago biće, kao zvijezda sjajna, na nebu meni znana, u dubini srca mog leži, kao uspavana ljepotica snježna, na nebu blješti…


U besanim noćima ove hladne zime kad prostrte zrake tihe mjesečine srebrni tvoje meni drago lice ja te gledam sanjivu, u postelji toploj, i nježno milujem tvoja draga leđa, dal osluškuješ šum kucaja mog srca dok plovi stazama tvojih snova, da nađe onaj dio mene u tebi koje ti voliš u meni… Kad jutrenjem osluškujemo…


Riječi nose moć svih naših trenutaka, dodira naših usana, osmjeha ruža, snoviđenje u vihoru poezije, u oluji srca… U tajanstvenom moru ljubavi sklada se poezija od sedefastih slova u bisernoj školjci modrih dubina… Satkani od bijelih bisera i kapljica mora plove slova na pahuljama morske pjene, postaju slike i razumne riječi… Riječi k’o kaplja rose…


Sva snaga orkanskih bura ne rastače poeziju moju što je snagom srca pišem za moje more, o moru… Na obroncima moje duše riječi su zrcalile prve stihove iznjedrene čežnjom srca o moru, dragom moru… Osjećam snagu piščeva izričaja u svakom djeliću mog uma otkucava nokturno trenutka pjesme o ljepoti mora… Crpim kapljice moje nutrine slikam…


Čudnovate su niti sudbine koje se me nosile po obroncima života, tamo sam tražio tebe, u skrovitim krošnjama sna, ulazio u svijet beskraja snovitih pejzaža, da tebe nađem jedina moja… I kad sam na obali mora gledao plavetnilo neba, a galeb kružio začarani krug, tad se u meni stvarao tvoj lik… Zalepršala tvoja bijela haljina,…