Ona

Tu si, ne pokazuješ to. Ne čekaš ništa jer znaš da je dokazivanju kraj. Trebam te više, preslaba sam za biti više. Tu si, sigurno i bez pitanja. Moj oslonac i primjer, odgovor je moj križ. Šarene boje tvoje razlijevaju se po rukama. Rado ih nosim takve, skrivaju moje, ispunjavaju ono što je sivo. Ona…


Sve gore od najgoreg što je moglo. U tom trenu, za što da se držim? Gorčina, bijes, magla drži mi dušu, dušu nekad spokojnu, danas izgubljenu. Želim biti otok, oko mene je voda, tako sama sa sobom zadovoljna. Jer teško se približiti, uništiti ono što ne poznaje drugo. Izolirana duša spava sama, ne poznaje blizinu,…


Kada se oblaci poslože vidim razna stvorenja, pogledom prema gore. Ožive bezbojno nebo guraju se, okreću i plešu, rijetki su trenuci kada zastanu. Kada postignu ono što su željeli, u borbi sa vjetrom, ponosno zastanu na trenutak… Kada čekaju zalutale poglede da ih otkriju u njihovoj ljepoti.


Nestvarni je baš i čudan takav udarac želje. Znatiželje koja zarobljava racionalnost, lijepo se prepustiti toku prekidanih misli. Kako su smiješne ove misli da misle da i ja razumijem. Paralelna mjesta vežu iste ideje, nestvarna želja za istim mjestom. nemoguća je racionalna želja, idealiziram ju u mislima. Ona ostaje prekidana.


Budim se strelovitim napadom nervoze. Razlozi u komadićima stvaraju sliku. Riješiti zagonetku teško je, iako je rješenje znano. Oni me trebaju takvu, komadići im ne znače ništa. I hladno ogledalo me čini takvom, guta pravu mene, refleksijom krasnom, zamagljenim komadićima. Ispravi to. Razbij hladnu sliku priče. Rješenje priče građene bezvrijednim komadićima.


Pokupi riječi što su ostale na podu, posloži ih da vrijede. I nedaj da ostanu takve, takve nam ne vrijede. Došlo je čudno vrijeme, i ti osjećaš isto. Dođi, makni me s ovog mjesta, mi želimo bolje vrijeme. Prekini bol šutnjom, dodirom me pozovi jer ja k tebi idem. Naše nas sveto mjesto čeka! Zove…