Zakoni svemira zapisani u polomljenim čašama Na valovima vremena što udaraju o stijene sjećanja Nepomična rijeka shvaćanjem povezana Kruta riječ Istina jedino kroz vjetar vidljiva   Tko miče se prvi tek jedno od pitanja Na rubovima magle kontrasti tonova Pogled prema nebu bez konačnog odgovora Poruka kvazara samo upitnikom spoznajna  


U gradovima punim sranja Ludnice postaju izvori znanja Univerziteti lječnika prazna zdanja Njihova je moć sve manja Natrpani u torove što u stres voze Ljudi pate od dušne tromboze Ali znamo da kada visoki je tlak Otkine se i prostruji ugrušak Sada ljudi autoritete čepe Prisjećaju se da nisu dijete Shvaćaju tko nanose sve te…


Dok u svijetu dualnosti živimo vjera je sve što imamo Iznad toga se ne može reći jer iz dva pola izviru sve naše riječi Bez toga nema tvoje, bez toga nema moje Što za svetu igru svijesti neophodno je  


Quiet flower blooming fresh Rising naturally born of flesh Without idea of “you” and “me” Then “I” came and born a clash Noise entered between the rows Slowly filling gaps with snow Ice and winter came with dawn Now the plant is on its own Striving for the rising Sun Beaten down by hands of…


  Skriveno u svijetu jezika Mnogobrojnih simbola i lozinka U mašti kontradiktornih bogova Na obalama rascvalih otoka Povezanih putem porušenih mostova Koji se vide sa vrha planina Sa zaključaka dalekih odvojenih pravila Na koje uspinju se oči pravednika Istina je uklesana… Svijesno razbijena, u fragmentima očuvana Kao paukov dom umrežena Kuli našeg uma nedostupna Tihim…


  Rascjepaj točku na pola i reci mi od kojeg si pola… Jesi li svijetlo il si mrak… jesi li zemlja il si zrak… Kojim dijelom se smatraš? Kojom se nijansom bojaš? Kojim oblikom definiraš? Kažeš da si zrak… Onda cjepaj sve što nije… Cjepaj vodu, cjepaj zemlju, cjepaj vatru…Cjepaj na elemente sve manje bez…


Zašto smjerate kada smjera ne znate? Na šta se oslanjate kao temeljno polazište? Što je konačno odredište putnika koji ne zna niti gdje mu je središte…? Iz kojeg centra kreću vaše procijene? Koja je kvaliteta mjera vaše ocijene?…koji je tren kada nešto nestaje, sobom biti prestaje i drugo postaje? U kojoj točci trena vam prst…


Svako Ti je prošlo Ja Kada se preuzima onda se i dijeli Tada Ja i Ti ukazuju na Njega ili Nju a Ono ostaje vječiti upitnik i nikad nije cijeli Zajedno se vrte pa smo Mi Zaborave tko su pa su Vi Uz pomoć Onih vrate sjećanje i budu Svi Isti ko i Ja –…


Život teče kap po kap, puneći svemir u čašu beskraja…u tu vječno punu čašu koja se nakon posljednje kapi koja prelijeva vrh izlijeva u samu sebe…nema gubitka, nema dobitka, samo vječni tok sveukupnosti koja pleše sama sa sobom…  


  Samo neistina zna…tren je jedino što postoji – prvobitan, uvijek isti, a opet beskonačno drugačiji… Ne postoje niti dva ista palca, pa kako bi mogla dva ista trena? …ali od beskonačnog ponavljanja jednoga te istoga koje sebe slavi, dolazi do iluzije postojanja vremena… Sada sebe ne zna…ono sebe ne sjeća se…ono je beskrajno, ono…


Da bi bio jedan potrebna su tri Tri kuta što otvaraju vrata vječnosti Dva pola što vrte se oko Jednoga Da bi se u Njemu spojila i vortex postala Iz vortexa Jednoga sve se obuhvaća Kreira se Jedan drugi koji uslugu vraća Podjelivši se na dva on put nastavlja Do sljedećeg susreta, do sljedećeg vortexa…


Ja nastaje Ti postaje…Ti nastaje Ja nestaje…Kada Ja nastaje onda Ti postaje… Ja Ti uzrokuje i panoramu diverzititeta objelodanjuje…U tom danu bijele stvara noći crne…koje dolaze sa Ja kao i drugo sa Ti… Manifestirani u dvoje jer bez toga nema igre…bez toga nema moje…koje za Ja potrebno je…koje svemu daje boje…da bi sebe opće znalo…naspram…


Odlaskom svijetla prisjećaš se mraka…iz kojega si nastala kako bi stvarala… Učiš se kreaciji da bila bi odgovorna jer jednoga dana ti nećeš bit stvorena već ona koja stvara…svemire održava, ljubav u sebi pretvara, sa mržnjom izvana se igra, pleše na križanjima atributa, oznaka i pravila, da bi sebe ostvarila a svojima ugodila… Sada radiš…


Iskrenost je iskra koja pali dušu Svijeća u koju ljudi refleksno pušu Boje se svijetla, boje se zraka Što otkriva sjene unutar mraka Svaki tren ta iskra sebe nudi Svaki tren vjetar straha u nju puše I umjesto da si damo šansu da budemo ljudi U mraku svoga uma svi se polagano guše Gdje je…


Kako je toplo biti tup Zvati se normalnim, biti glup Bez straha, bez obaveza Pratiš onog ispred, držiš se reda Gomila te grije, iako šepaš Jedan od svih, na to se šlepaš Ni lijevo ni desno, u sredini stepaš Misli ne pališ, na auto modu repaš Samo od sebe, po navici to ide Ne traži…


  Kada slika se slika prikazuje se prilika…obilježje života u moru atributa…nastalih iz kontrasta samoprojiciranja sebstva…stvaranja pola iz kojeg kvaliteta izranja… Nema tu istine jer ona nije potrebna…samo je jedan od valova na moru polariziranih međuodnosa…Iluzornog odbljeska izvornoga toka… To je Maya, to je materija…samo jedna od stvorenih predstava…nastala na polu plusa i minusa…crnoga i…


Po imenu se znamo i značenjem odišemo Udišemo sebe sami a za drugoga dišemo Čitamo tuđe redove koje sami pišemo Pravimo se da nismo mi pa se onda brišemo Poimamo pojmove i po njima poprimamo dojmove Puštamo ih u domove svijesne i nesvijesne Svi znamo da svejedno je jer ne postoje granice …a opet ispisujemo…


Pustite me braćo i sestre, nemojte mi o Kršćanstvu Predobro znam šta je bilo Prebolno je sjećanje na Njega tada – to brdo, križ i muku Prebolno je sjećanje na ono što se zbilo… Bio sam tamo…stajao kraj Njega Puštao sam suzu, proljevao krv svoju Ponosno u tuzi na tom brdu patio za Njega Ispred…


Ono što sja nije bajka o pola dva…Ono što jest nije priča o jednom nepodijeljenom…To je više od toga…riječima neizrecivo, brojkama nezbrojivo, konceptima neobuhvatno i dahom spoznajno… Sa one strane odnosa, pojma i riječi nalazi se ono do čega tvoja misao te priječi…Tamo si ti, tamo smo svi, pokrivačem objašnjenja – tim božanskim sjajem sakriveni……


  Kada znamo nemamo kamo Krećemo od jednog ka drugom Bez napora se razvijamo Cijelo vrijeme postojimo samo Jedino neznanje dolazi tamo Na odredište konačnosti Pod haljom raznolikosti Zakaljano vječitom treperavosti Neznanje je usnulo znanje Izmislilo smjerove i mjere Pomiješalo nepomične puteve Misli da je veće nego manje Takvo je manjkavosti stanje Plamen trepti na…


Putnici u jeci…prostorom pobrisani… Mi smo putnici izgubljeni u jeci…stvarnosti što ne postoji…osim u sada što prošlo je i kroz jeku sebe sjeća se… Putnici kroz prostore prostorom pobrisane… Oni jedini stvarni što niti ne postoje… Jer kada ih znate već su sjećanje… Na njih se ovi stihovi odnose… Vječito novi za sjećanje… Od kojih…


  Kada misliš da imaš malo Uzet će ti što ti se dalo Kada kuneš zašto tebi Hej, to radiš samom sebi Ako iskreno se pitaš Tko si, šta si, kuda skitaš Uzet će ti tren po tren Onaj koji je nerođen Slamat ćeš se skroz od boli Dok odnosi koji te voli Jer, kad…


U sumraku ego pada Guši se u tami stvorenoga jada Gubi snagu svoje glume Moli dušu da ga uzme Da neću više, dal da pišem sada? Sobom shrvan, ležim u blatu Da li lažem jer snage nemam? Možda je blato to što trebam Ne znam… Ovako ne može dalje Ili će nestati on ili ja…