trebam te sad,ovog trena, ovezore, trebam teko ozeblo sunce,ko cipela vezicu,cvijet laticu….. čuješ li me…trebam te strasno,nek čuje se glasno,trebam te kao nebozvijezde,kao izvor vodu,želim te kao poljubacusne,tučak prašnike,duga boje,majka čedo svoje…. baš ovog sata dok kiša lije,trebam te jako,poput slatkog meda,i školjke bisera,trebam mirnoću tvoga glasa,opuštenost duha,jer samo za te imam sluha,trebam te da…


ja ne vidim večeras sivilo nad rijekom nine čujem zvijeri što urliču raspoređeneu šumama dubokih vidika….. za mene možda osvanulo je julsko vrijemeu januaru zime ili možda proljeće kad životse rađa, kad započinje plamen vatre, kadna scenu stupamo mi-ljubavnici iz prošlostiželja, otimamo kolorit crvenog i bojamo usne,grijemo dušu….. je li ponovno nakon kratke stanke, na…


PROMJENA

vidljive iz bliza,a sreća daleko čeka,nema riječi ni znakakako pronaći pravo,zima zagrizla, injepohvatalo se za jele,more zaledilo, koloritsijedih nijansi podsjećana gospodina, a on to više nije,preobrazio se čovjek,sjedi negdje, cigara dogorijeva,šešir sakrio izborano lice,boem, šta reći,ali ja želim sjesti, ući u društvonjegovih misli, potrebni mi njegovisnovi,moji utopili se u blatnjavojrijeci, jesam li uzela dobar izbor,tko to može znati, na tragu sam,dobacih par…


pitam nebo, zoru i moretko me noćas ljubi,tko miluje zaigrane grudi,tko to prstimapleše mojomkosom i šapuće na uhoono strastveno što ženahoće čuti,tko skriva se ove zimeispod moje bijele puti,iskreno, čudno se neštodešava na rijeci i brzacima,ne uspjevam umiti mazno liceni pozdrav odaslati u gnijezdoptice,pa iz početka, i ovog zeblog petkaprepuštam neznancu da čininemoguće stvari,nahrani mi dušu i ostanemo sami,valjda ništa na ovom svijetu…


tko se više sjeća ičega,misli opralo je vino, izbrisalesuze, pomeo vjetar sječanjskog jutra…. Dan poslije, ulice opustjele, parkovizamučeni slinom pasa i mokraćomnoćnih tragača…. stara ili nova, svejedno je više,povijest se ljudska slaže u kockiceknjige uspomena, ono teško mastiloduše, gumicom acetona trlja i briše…. pitanje je samo može li se ostati imunna čahure zloće ljudske što…


KONAČNO

je li ja to sanjamili možda smilovao se Bog,ovih se dana osjećam kao čipka od mora i krila galeba…. jutra mirišu mi na topli kruhiz bakine peći, za večeri trebalabih mnogo ljepšeg reći, jer dišemkao nekad, pjesma djetinjstva nagrudima mi spava, budim se ispunjena, lagana i zdrava….. konačno proradio je neki kliku mojoj glavi, prijatelj mi ruku…


ne očekuj sunce nidugu poslije dosadne kiše,ne nadaj se baš previše nionda kad tepaju ti i hvaleza sve što učinile su tvojeruke male…. ne nadaj se vedrini danani bljesku vremena, pustiNjemu neka učini što mora biti,ponekad potrebno je koraknazad ipak učiniti….. ne očekuj plač novorođenčeta,ni zveket igračke kraj usnuloganđela, prepusti sudbini da kažesvoje, možda ipak…


na laticama čarolije ružinog buketa,na valovima noćnih sati u času prelivenimmirisima jutra…čekam Vas…da Vas gospodine izranjavane duše, nemirnihstruna duboke rijeke…. živim pogledom uperenim u daljinu preko,u zlatnu boju zalaska, brojeći korake kojise ne najavljuju, čitam između korica krozvrijeme što sporo prolazi jer Vas nema…nema Vas gospodine….. kao kroz maglu ili možda pričinja mi se,da niste daleko,…


Glas

vani nebo zatvorilose u čahuru sivila,pomislih većda opet će govoritiGospodar neba,taman želih počastiti sepopodnevnom kavomi trgne me glas pomiješannjegovim smijehom,zar moguće je da noćašnjisan pretvorio se u stvarnostnalik onoj istoj večeriispunjenoj uzdasimana staklu ispisane romanse,O, dragi, kao da znao si,osjetio na daljinu,predvidio da gubim snageu vrijeme koje piše sepost scriptum,razgaljena mi bijaše duša,raširena plućna krila,možda…


NESREĆA

  kao nesreća bez najave, smrad iz usta po pijanstvu, luku i češnjaku, zaostaloj spermi, kao prizor vještice iz horor filma, osjetih nečijiu nesreću na ramenima straha, vilicu bez zuba, muđunožje ljepljivo od nikad obavljenog snošaja, nesreća nikad ne dolazi sama, konačnog kraja nazire se drama sa njegovim tužnim EPILOGOM, zasluženog gubitnika, ispovraćanog bijednika, pomućenog…


  iznenadih se u trenu, iako naučena trikovima starije gospode, pomislih  možda još uvijek ima onih pojedinaca što razmišljaju svojom gornjom, pa vratih nekadašnje strpljenje, želim vidjeti novinu, hoću demantirati sebe, no,  čovjek se ne mijenja preko noći, poneki i nikad, samo puste želje bauljaju mislima kad daleko su od kućnog gnijezda, i upadaju sami…


  uhvati me noćas zakašnjelim  vremenom, isprati zaljubljenim mjesecom, otari suze svilenom maramom, osmjehom pečat zasladi plamenom, jer sutra već bit će kasno možda, rijeka teči će zamućena u kraj bez kraja, tamo gdje more pobjeđuje vale, pogledi nestat će u novim snjegovima, kiša isprat će trag u beskraju, vino prelit će čašu s otiskom…


PODIJ

  večer plesnih koraka, za nekoga bez većih iznenađenja, novembar na izdisaju, okićeni stropovi, zidovi tresu se od ugodnih nota, je li to ipak ono pravo, znatiželjno pogledavam u jednom pravcu dok druga strana izbjegava svaki sudar osjetila, znam savršeno da kipti, želi okusiti novi okus, miris, dodir ruke, srami se, ali ne dam mu…


  sliježem ramenima prepuštena letargiji vremena, grčeći se u mukama kao svinga kamena, zaključana u stranici crnog kofera….. težine života svjedok mi mreža paukova, koraci otvrdnuli u plimi visokog mora, moj duh žedan ljudskog govora viri iza zatvorenih vrata nekog samotonuća, ja pognute glave prepuštena oplakivanju milosti  ukočena sama na ledini Đavoljeg sjenika…. suze hladne,…


  piše: Denis Kožljan pogled zaustavljen na putu do svjetlosti, zarobljen u mraku krvnika, jauk majke, vapaj sestre, brat još drži se ali one… suze peku,  srce razlama se na krhotine, heroji otišli s pjesmom bliže Bogu, golubica želi mir,  zamahnula krilima dok krv ispisuje imena heroja, zemlja natapa se bolom, rat ispisuje scenarij nalik hororu,…


DODAJ MI

  daj mi neki znak i dodaj ružu s klavira, upali radio i pusti moju omiljenu neka svira… digni me u naručaj da pravim se važna kao mladenka na dan vjenčanja, pruži mi buket poljskog cvijeća da vratim se u djetinjstvo  sjećanja…. zaboravi da danas je tišina nedjelje, umotaj me u plahte svilene naše medne…


SMIJEH

  smije se ,  i ja još više, razlog gdje leži? možda u polumjesecu i zvijezdama što oplakuju noć, toplo je, tko rekao bi da jesen izmiče samo tako, naginjem se, izbjegava oči u oči, i smije se ponovno, onako dječački otkačeno i liječi, tjera suze na umorne oči, ne može to svatko, tek on,…


ŽALUZINE je li preteška riječ ili samo pregršt mašte na tanjuru… možda se u njima kriju fantazije mojih i njegovih glava… iskreno  nisam baš sigurna, tek naslanjam glavu na rebrasti svod odlazeći u beskraj bajkovitih livada, slobode udisaja, lijepe su mi, tako slatke i mazne, žaluzine koje svakog jutra dotičem vlažnim usnama, milujem prstima, upadam…


SPAVAM

  na nogama spavam, gledajući cestu što vijuga, krivuda, gubi se netragom, odnoseći neke samo naše stranice, latice, bisere….. klonula sam nešto…duhom i tijelom, znam nitko na to navikao nije, ali dogodi se eto i nama jakima, tko će znati je li to bajka je ili gola istina…. uzimam napamet filmski scenarij, misleći ne treba…


OPAKO

  mjesto, vrijeme i granica, opako stvorenje na vidiku, nespremna za prihvat, gori daljina,  blješti svjetlo, miriše piće umjesto parfema, trudim se, upirem snagu, klanjam se noći, dozivam imenom misleći da san postat će java, možda  kleknut ću pred diva, istovremeno nježnog mačka koji prede, slini gledajući me u oči direktno i mazno, jako je, trese…


  tko sam ja zapravo, ima li neki smisleni opis mog življenja, rođenja, jesam li samo žena srednjovječna što krenula sam na putu mladosti s koferom obećanja ili melankolični sanjar koji u ovoj zbilji sumornih zalazaka ne razumije ništa….. jesam li samo nedostižan cilj mom  videokrugu zbog mojih čežnji, dizanja letvica visoko, jesam li ja…


UTJEHA

kao vjetar u kosi, poruka u boci, kao školjka na dnu mora…. utjeha kad bio bi moj korak iz mladosti, umjesto sijede iz starosti, visoko dignula bih čelo…. ali nema, ne postoji, ne nazire se, samo kroz staklo prozorsko gledam topole u jesenjem zdanju…. i kesten što doživio je sudbu moju, pa ispao iz gnijezda,…


  nije naredba, tek jedna od mojih sanja, želja što li, ni sama ne znam, hoću samo osjetiti svjetlost na obrazima, sunce u moru crnila, trunku meda na upaljenim obrazima, reci ženi da je voliš, da je želiš, da to nisu tek puste priče, zagrli nju i digni je  u naručje, dotakni bedra ispod šuškave…


  jednog vremena, djela mene, životnog stremljenja kad sloboda bila mi je saveznik, bezbrižnost milovala noću umjesto anđela, a ja vinula se kao vila u oblake raširenih krila….. zar da pitanja postavljam sada gdje su skrile se istrgnute stranice mojih dječačkih koraka, igre u pijesku s krpenim lutkama i smijeh što budio je zaspale ljetnog…


NEOVISNI

  svili gnijezdo tamo na točki spajanja, daleko od očiju mrkih, još dalje od ustiju što sline, jalni na ono nešto što ne viđa se često, na dvoje zaljubljenih, čednih, razgolićenih, na njih koje spojio je dan, a ogrlicu poklonila im zvijezda padalica, čiste duše, obgrljeni dugom,  omamljeni slobodom jutara, i gledam ih, promatram iz…