snažno privuci me u oazu svog zatišja, udahnimo toplinu naših tijela i krenimo zajedno  jašući hirovitim valom, prepuštajući se silini vodene stihije, želim iz sebe  izbaciti i zadnju trunku sumnje, neću živjeti ni trenutka zavijena crnim slutnjama i ukoričenim čežnjama, pruži mi utjehu, osnaži dok brzinom munje putujemo  gdje nas more nosi, vjerovati hoću…


  do nebesa i natrag, na plećima ljubavi, bez otrcanih fraza, pokreta koji unose pozitivan nemir, dodiri mednih usana,  pogledi koji odaju jakost, žestinu, do oblaka pustih moj uzdah, u nedostatku pravog stanja, tek pisah da obilježim Dan, zar moje je vrijeme prošlo, ali ljubav nikad ne umire, ušuškana u svojim mislima, pokušavam utopliti stopala, zar…


volim normalu, tek tu i tamo određenu jakost, možda kad radi se o vinu u ponoć koje za nas rashlađeno je, i glazbu slušam samo kada melodija sastoji se od metrike sentiša, da izmijenimo si poljupce strasnih želja, i gle čuda,  poklapaju nam se stilovi kao da rođeni smo jedno za drugo, obožavam tulipane poluotvorenih…


  trudim se i ne uspijevam, sastaviti zoru i noć, pronaći tebe na mojem poprsju, tapkam od hladnoće, bojazni samoće, san bježi u daljine morskih bespuća, šiljim olovku, brišem suze, pokušavam dotjerati u red porazbacane epizode snova  dok još bila sam u fazi odrastanja i spojiti stranice u knjigu vječnog zapisa, želim se natjerati da…


  tko bi vjerovao, dugo, gotovo zaboravno, ne osjetih tako nešto, smireno, poput paperja nebeskih oblačaka, novi neki moment u svakodnevici koja pretvorila se u raspodjeli na tri jednaka dijela, a sada, bjelina proplanaka, sunce i smrekovina prizivlju sebi, duboko dišem, gledajući visoke grdosije, gradskih nebodera, potegla sam u  neko davno vrijeme, studentskih dana,obuze me…


  nešto me budi iz sna najboljih sati,  trza me neobičan glas, ne raspoznajem zvijezde, sanjam dan, a noć prosula beskonačnost ćutanja, umirem negdje duboko ne želeć priznati, mrzim sebe, tebi zamjeram ali poštujem pravo, odluke su da ih tumačimo vlastitom svijesti, ustajem i ostah na krevetu u polusjedećem položaju, oči u trenu navlaže se, možda…


  da, čudna je to stvar, ta naša duša, taj komad tijela koji zna da odluta, ode u krivom smjeru, izgubi kompas i u hipu napravi kaos, otkotrlja se niz padinu nadanja, poremeti harmoniju vremena mimoza, teško je tada bilo što učiniti, orkestar nastavlja izvedbu, a ona, prokletnica, inati se i koprca, izgara u pepelu,…


  uzalud otvaram liniju, vrata i prozore,  vani hladno, ledeno i bijelo, nigdje nikoga na vidiku, postpraznična depresija, čežnje obuzele unutrašnjost, držim se starog kutka, u toplini peći, promatram vatru i razmišljam  o onom što prošlo je, o cesti  presvučenoj lišćem topola, žvačem bombon,  hvata me neka nervoza, znam nije dobro, ali ne mogu si pomoći, uskoro…


bit ću tvoj glas u oblacima jutra i rosi proljeća. tvoj jaganjac na putu puteva, osluškivati ću srce dok noć donosit će snove ljubavi, zajedno grlit ćemo livade prosute mirisima mlade djeteline, učinit ću te sretnim i ubrati baš onu s četiri lista, umetnuti u dnevnik susreta, zajedno graditi ćemo kulu, okititi poljupcima najviše zidine,…


dan bez oblačka, tišinu razbijaju kukci u korama hrasta i bukve, želim obnoviti doživljaj pješačenja, vrućina navire odozdo i brije čitavim tijelom, pokušavam dozvati pomoć ali samo jeka udara o krošnje, skidam ono malo krpica, jezikom oblizujem znoj sa usana, prstima tjeram kaplje nadimanih dojki, hodam korak po korak, vjerujući da dubina šume prepušta slobodu uma…


Zvao si me, tepao, moja Vatrena Markizo, pohlepno ispijao melem s moja dva dijamanta, sakrivao se za vijavice ispod bijelog mosta, tražio plamićak gdje grijao bi dušu, htio oprost istovremeno i probijao  barijere, dotičući stopalima moje tajne odaje, a onda nam je koljevka za odrasle postala bezobrazno tijesna, zauzeli smo mjesto na daskama kraj kamina, uživala je…


vremenom prošlosti gledam stablo,  pamtim svaki njen cvIjet u proljeće, pa onda list koji već miriše, to moja je naranča, za me posađena, uzgojena, u zavjetrini čuvam je od napasnika, milujen joj zlatni plod dižući se na prste, jer on ponosno raste i napreduje meni u čast, puštam ga još malčice, još koji sat, a onda…


KLIZAVO

  klizavo, jebeno klizavo bilo je vrijeme,  sat i večer, kad prekršena su sva pravila,  prethodni dogovori, i teren ispod naših nogu jednako bježao je kao i ruke preko  ramena i visoravni, jesmo li mi to bili geodeti, ili tek obični ljudi prepušteni noći kišnih kapi i  neugodnoj južini, glazba svirala je  iako nitko je…


  ako išta mrzim to bacanje je prašine u zdrave oči, ako išta boli, to tvoje je laž, crv sumnje što svakodnevno izvire ispod teksta o tebi, pokvario si dojam, uništio ljepotu trena, ubio strast koja pozamašno nadvladala je svaki djelić mene, a onda poput lažljive kurve nestao iz okruga naše igre, poput neozbiljnog djeteta…


jedna mala zvijezda u svjetlu božićnog sazvježđa, možda tiha školjka u oceanu beskonačnosti ili tek putnik u mnoštvu svakodnevnih letova, vječito pitanje, tražim da odgovori mi ptica selica po povratku iz južnih krajeva, kralj divljine dalekih prašuma, sjedim u svom naslonjaču, ratujem sa vremenom koje tako sporo ponekad klizi, želim obratiti se malom čovjeku, beskućniku…


  moje oči,  moja tuga, moje sunce,  tek rođena duga, oči  koje traže ljubav, klečim  koljenima ispred tvoga lika, želim da umiriš mi usne poput kupine divlje, crne, tebi moje sidro sreće, šaljem ono što  najbolje znam i umijem, pogledah u nebo zvjezdano, prepuno svečanih niti, o kako bih voljela tvoja biti, koga da krivim,…


  škrinjica, mala ali slatka,  ispunjena, bolima i radostima, poljupcima koji nikad ne blijede i suzama slanim što uspomena su na vrijeme prošlosti, imam je,  čuvam ko zjenicu oka, na nju nikad ne sijeda prašina, jer ona živi,  diše, pjeva i plače, podsjeća na trenutke mladosti i zagrljaja, ta mala ali velika djevojčica, svilene kose, umiruje u…


  zameo ih vjetar,  susnježica prokletstvo  tebe i mene, padam na koljena, krvari rana što nedavno bijaše uspomena  na ono slatko, jako, opijajuće, ostavila me volja, tek neprestano otvaram vrata, nikoga nigdje, vraćam se na dan vina, imam te još uvijek  iako blijedi slika, plačem bez suza, još koliko, hodat ću povezom preko očiju, vidim tek…


  ne zamjeram ti,  ne plaši se, ništa od svega,  mašta topi se u snijegu svježe napadanom, noćas biti ćeš tek neki sporedni lik iz bajkovite priče, svladaše me umor od dugog hodanja, dan bio i previše naporan, gledam jelke, okićene u ruhu blagdanske stvarnosti, blijedi sve više prizor koji učinio me drugačijom, budi ponosan,…


  tišinu darujem u plašt vremenskih razlika, crtam akt tehnikom njegovih pokreta i smiješim se blaženo, samo dvije večeri,a toliko detalja, točki spajanja, glazbenog izričaja, nepomično držim tuš, a slika nagog djevca sve više oslikava stanje nas, dar je to kojeg obećah tebi, milo moje, u razmaku budućeg doba, onda kad harfa milozvućno navjestit će noć…


  mislim sklupčenih ramena, gdje mi to ispijamo kave, otpuštamo kočnice, ispiremo kamenje i skupljamo lakoću budućnosti, zaboravljamo hodati držeći se pod ruku, ispuštamo trenutke za pamćenje, ljubav nije više plamičak na stijegu što vijori se na vjetru, gledamo se blijedo, nepomični u namjerama, krutih poteza, Gospe od mora, kome da se više molim, gdje da…


ONA JE…. Ona je zvijer u obliku pahulje netom dolepršane, vučica što brine za svoje mlade, ne dopušta prilaz neprijatelju, ona je zlato unutarnjeg sjaja,, kukurjek na livadi pramalića, imena nodređenog, stasa junačkog, srca slomljenog, izmučena brigama, ali podignute glave u svakom trenu, čiste savjesti, ona je slatki grijeh i bombon mednog okusa, kad zaustavi oluju…


nisam slutila da doći će do promjene tolikih razmjera, da čekat ću u redu strpljivo dočekavši svako novo jutro, poslije tebe, nestalo je svake omaglice na horizontu, more pretvoriše se u podij na kojemu sirene cikću ljubeći se poput razigranih mladica, zvijezde uspijevam prebrojiti i za kišnih večeri, ne osjećam bol  tjelesne maramice, samo misli obojanih nijansi vrte…


  prazan mjesec, misli napredne, prosinac je uvijek meni nenaklonjen, otuđena osjećam se u vrtlogu svjetlećih kuglica, okićenog bora, dok svjetina pleše i uživa u magalomaniji blagdanskog stola, meni čežnja zabranjuje otvaranje pjenušca, što ću silom činiti slavlje dok u blizini gledam tek vatricu potpaljenu njegovim vrućim dahom, sada u vremenu kićenosti i druženja, sjedim…


UZDASIMA

uzdasima gasim zvijezde, stopala hladna traže pokrivač, nijema je ova noć,  kažu snijeg je moguć, možda i ne, meni to ništa ne znači, gasim i palim svjetlo sobne lampe, budim se, a vrijeme uvijek na početnoj točki, umirem od želje  da tu si pokraj da ljubiš mi davne rane, ti to radiš stručno, a opet dovoljno plaho…