NESREĆA

  kao nesreća bez najave, smrad iz usta po pijanstvu, luku i češnjaku, zaostaloj spermi, kao prizor vještice iz horor filma, osjetih nečijiu nesreću na ramenima straha, vilicu bez zuba, muđunožje ljepljivo od nikad obavljenog snošaja, nesreća nikad ne dolazi sama, konačnog kraja nazire se drama sa njegovim tužnim EPILOGOM, zasluženog gubitnika, ispovraćanog bijednika, pomućenog…


  iznenadih se u trenu, iako naučena trikovima starije gospode, pomislih  možda još uvijek ima onih pojedinaca što razmišljaju svojom gornjom, pa vratih nekadašnje strpljenje, želim vidjeti novinu, hoću demantirati sebe, no,  čovjek se ne mijenja preko noći, poneki i nikad, samo puste želje bauljaju mislima kad daleko su od kućnog gnijezda, i upadaju sami…


  uhvati me noćas zakašnjelim  vremenom, isprati zaljubljenim mjesecom, otari suze svilenom maramom, osmjehom pečat zasladi plamenom, jer sutra već bit će kasno možda, rijeka teči će zamućena u kraj bez kraja, tamo gdje more pobjeđuje vale, pogledi nestat će u novim snjegovima, kiša isprat će trag u beskraju, vino prelit će čašu s otiskom…


PODIJ

  večer plesnih koraka, za nekoga bez većih iznenađenja, novembar na izdisaju, okićeni stropovi, zidovi tresu se od ugodnih nota, je li to ipak ono pravo, znatiželjno pogledavam u jednom pravcu dok druga strana izbjegava svaki sudar osjetila, znam savršeno da kipti, želi okusiti novi okus, miris, dodir ruke, srami se, ali ne dam mu…


  sliježem ramenima prepuštena letargiji vremena, grčeći se u mukama kao svinga kamena, zaključana u stranici crnog kofera….. težine života svjedok mi mreža paukova, koraci otvrdnuli u plimi visokog mora, moj duh žedan ljudskog govora viri iza zatvorenih vrata nekog samotonuća, ja pognute glave prepuštena oplakivanju milosti  ukočena sama na ledini Đavoljeg sjenika…. suze hladne,…


  piše: Denis Kožljan pogled zaustavljen na putu do svjetlosti, zarobljen u mraku krvnika, jauk majke, vapaj sestre, brat još drži se ali one… suze peku,  srce razlama se na krhotine, heroji otišli s pjesmom bliže Bogu, golubica želi mir,  zamahnula krilima dok krv ispisuje imena heroja, zemlja natapa se bolom, rat ispisuje scenarij nalik hororu,…


DODAJ MI

  daj mi neki znak i dodaj ružu s klavira, upali radio i pusti moju omiljenu neka svira… digni me u naručaj da pravim se važna kao mladenka na dan vjenčanja, pruži mi buket poljskog cvijeća da vratim se u djetinjstvo  sjećanja…. zaboravi da danas je tišina nedjelje, umotaj me u plahte svilene naše medne…


SMIJEH

  smije se ,  i ja još više, razlog gdje leži? možda u polumjesecu i zvijezdama što oplakuju noć, toplo je, tko rekao bi da jesen izmiče samo tako, naginjem se, izbjegava oči u oči, i smije se ponovno, onako dječački otkačeno i liječi, tjera suze na umorne oči, ne može to svatko, tek on,…


ŽALUZINE je li preteška riječ ili samo pregršt mašte na tanjuru… možda se u njima kriju fantazije mojih i njegovih glava… iskreno  nisam baš sigurna, tek naslanjam glavu na rebrasti svod odlazeći u beskraj bajkovitih livada, slobode udisaja, lijepe su mi, tako slatke i mazne, žaluzine koje svakog jutra dotičem vlažnim usnama, milujem prstima, upadam…


SPAVAM

  na nogama spavam, gledajući cestu što vijuga, krivuda, gubi se netragom, odnoseći neke samo naše stranice, latice, bisere….. klonula sam nešto…duhom i tijelom, znam nitko na to navikao nije, ali dogodi se eto i nama jakima, tko će znati je li to bajka je ili gola istina…. uzimam napamet filmski scenarij, misleći ne treba…


OPAKO

  mjesto, vrijeme i granica, opako stvorenje na vidiku, nespremna za prihvat, gori daljina,  blješti svjetlo, miriše piće umjesto parfema, trudim se, upirem snagu, klanjam se noći, dozivam imenom misleći da san postat će java, možda  kleknut ću pred diva, istovremeno nježnog mačka koji prede, slini gledajući me u oči direktno i mazno, jako je, trese…


  tko sam ja zapravo, ima li neki smisleni opis mog življenja, rođenja, jesam li samo žena srednjovječna što krenula sam na putu mladosti s koferom obećanja ili melankolični sanjar koji u ovoj zbilji sumornih zalazaka ne razumije ništa….. jesam li samo nedostižan cilj mom  videokrugu zbog mojih čežnji, dizanja letvica visoko, jesam li ja…


UTJEHA

kao vjetar u kosi, poruka u boci, kao školjka na dnu mora…. utjeha kad bio bi moj korak iz mladosti, umjesto sijede iz starosti, visoko dignula bih čelo…. ali nema, ne postoji, ne nazire se, samo kroz staklo prozorsko gledam topole u jesenjem zdanju…. i kesten što doživio je sudbu moju, pa ispao iz gnijezda,…


  nije naredba, tek jedna od mojih sanja, želja što li, ni sama ne znam, hoću samo osjetiti svjetlost na obrazima, sunce u moru crnila, trunku meda na upaljenim obrazima, reci ženi da je voliš, da je želiš, da to nisu tek puste priče, zagrli nju i digni je  u naručje, dotakni bedra ispod šuškave…


  jednog vremena, djela mene, životnog stremljenja kad sloboda bila mi je saveznik, bezbrižnost milovala noću umjesto anđela, a ja vinula se kao vila u oblake raširenih krila….. zar da pitanja postavljam sada gdje su skrile se istrgnute stranice mojih dječačkih koraka, igre u pijesku s krpenim lutkama i smijeh što budio je zaspale ljetnog…


NEOVISNI

  svili gnijezdo tamo na točki spajanja, daleko od očiju mrkih, još dalje od ustiju što sline, jalni na ono nešto što ne viđa se često, na dvoje zaljubljenih, čednih, razgolićenih, na njih koje spojio je dan, a ogrlicu poklonila im zvijezda padalica, čiste duše, obgrljeni dugom,  omamljeni slobodom jutara, i gledam ih, promatram iz…


  “Neću i ne želim umrijeti, ne mogu s time živjeti, boli me svako slovo, a hdjedoh svijetu štošta ponuditi”…. Pitam tebe prijatelju dragi što rođen si negdje na livadi jednakih dimenzija, u smiraj proljeća, na povjetarcu što miluje tek rođenu jaganjad: “Jesi li i ti samo pjesma rugalica, osjećaš li sram jer neki ti…


  još uvijek mračni redosljed,  hoću li napokon ugledati okice plave, one iste s početka naše priče, ima li koja zraka svjetlosti na slovima njegova imena, trudim se, dajem sve od sebe, uzimam spravicu od stakla što uvećava, visoka koncentracija na svaki detalj, ćutim tek miris  poznatog parfema, umjesto kontura košćatog lica, naznake kišnih kapi, misli…


KRUNITE

  ne gubite dragocijeno vrijeme, čekajući dan da svane u bojama duge, osluškujući korake mjeseca da  osvjetli razum Vaš…već uzmite zrnca suncokreta i krunite ljude male, zvijezdama obavijte one što za jutarnji pozdrav nikada čuli nisu…. pronađite krunu ne od bisera i zlata već od valova morske pjene, naslikajte vijenac jesenjih plodova majke prirode i…


  ne bojim se,  ma kakva bila, možda  na putu prema moru se skrila, ispletena poljupcima, namirisana poput dame za noćni izlazak, karika o koju mnogi ogriješili dušu, pali na ispitu zrelosti, dotakli dno prije kraja trke, ja imam svog (Boga), knjiga u kojoj objašnjena su pravila otvorena leži na kraju kreveta da podsjeti me, zafijuče…


NI CRN NI BIJEL neodređen,  hoda korakom teškim, zagledan u žvaku zaljepljenu za asfalt, po njemu kiša igra kapima nalik tuzi, a on, možda čovjek, možda kažem jer dostojanstvo izgubio u raljama moćnika, nije posve crn, bjelinom  u obrisima samo, zamišljen lik, mislima na dom i novorođenče, u duši,  roj pitanja, odgovori raspršili se u…


  Njihove oči blue,  i kosa Paperjaste plave,  njihova  Plava krv Što klizi, Spušta se niz Bedra, Sve u njima Nalik Površini Oceana, Leđima delfina, Borovnici Na vrhu jezika, Plava šuma Pune mjesečine U kojoj govore Njih dvoje, Zaljubljena u te Nasmijane Modre usne moje Koje znaju da ljube, Da piju Snagom Hrasta Plutnjaka, U…


  bio si moja voda života i zagrljaj tihi, gledao mi koljena kao voće zabranjeno, dok vodopadi žudnje otirali su smjer puta i sve vraćali na početak…. i ovog trena sjećam se zagrljaja tihog, dok usne srele su se naše u zalutaloj točki priodnih stijenki, nismo više bili sami svoji….. stajalo je vrijeme i svijet…


  ples izvrnjenih koraka kad ne čuje se topot konja, a vjetar zavija usred ljetnog kalendara, ruši se sanja kao kula Babilonska, cikće zmija oduzeta joj snaga, a čovjek nemoćan hvata se za možda još poneku slamku spasa, govoreći sebi u usta, spavajući bez snova, podivljala rijeka, nestali brzaci potoka, zatvoreni rudnici argona i srebra,…


  to je ta, dama s osmijehom, a uvijek prokleto sama kao da  imenom pravim, samoća prezimenom joj je dana…. komadić čekanja, šutnja suprotne strane, neizostavan je dio njena  postojanja, njena bijela jutarnja kava…možda je uglavnom crna…. za druge, ona je vatra na trapezu, ljubav pod jezikom , najbolje stado, a sebi je samo neizostavan…