SAVJEST

SAVJEST ja i tvoja savjest,i božji neki glas,jesam li ja čovjekili samo žena kojavjeruje, sluša svaku tvoju laž,kima glavom kaoda potvrđuje istinu,a ona isparila s jesenjommaglom u pravcujužinastih naplavina,pa onda i gubim razum,sve za tebe i zbog tebe,ne želim te izgubit iopet tonuti u mislimacrne sofe, hej ti, frajeru, druže,ne, nema govora da obraćam se gospodinu jerti prkosiš bez grižnje,ponavljaš…


sjedeći u staroj sofiprepunoj čežnji i uspomenana vremena kad znala sam i mogla,gledam u trenutak koji ne dolazi,koji pobija želju i križa nadolazeće,ubija u meni tračak nade,ruga mi se, to nedjeljno jutro,ismijava mene, staru usidjelicu,prepušta da izjedam se jerpamet nije na tanjuru,oko mene šute licemjeri,isčuđavaju se ,nenavikli na trenutak u kojemugašena i prazna, ne primjećujemčovjeka bez krvi, putnika…


Trzam se, gori pod petama, želim da stignem na ovaj, samo ovaj vlak koji vozi posebnim kolosjekom, ispričavam se, nemam vremena za kupnju karte, vozit ću se besplatno, znam brate, kužiš ti to, loša su ova prokleta vremena otuđenosti i krvoprolića, gadosti, nepravde i gorčine, ali opet tješim se, nisam sama, ljudi, halloooo…nisam sama, vi…


DINAMIKA

DINAMIKA otvoriš dušuna sva vratai prozori da govore,ni propuh ne škodii odašilješ svoje muke,tjeraš vraze i vještice,na lomaču s crnim mislima,svjetle zrake umotaš ulaticu svojih bedara išibaš naprijed, puštajućirijeku da govori jezikomslobodnih signala,zemlju potičeš na izmjenetopline i hladnih talasa,a mi, sirotani, gdje smou toj bijednoj priči nazvanojHRID KOJU NITKO NE VOLI,češkamo se, gacamo u vodibez izmjene, ne želimo shvatitibit…


NJEGOVO SIDRO dira me hukpjene morskih vala,mirisi soli i ljetavraški izazivaju meljubeći gole grudi,zagledah se u plićinuprovjeravam teoreme,ništa naročito, to mojesu tvrdnje koje nitko nikadneće pobiti, znaju tosvi koji uđu mi ispod kože i sklopemir u nemirnoj lađi,anđeli smješkom zaplešuoko moje sjene i pjevajuone moje, tihe, a opet snažne,pomislih i umrijet ću tako sama,izlazim na kopno i navlačimčarapice,…


U SVOM KVADRATU oh kako volim bitistranica svog kvadrata,ista, a opet toliko različita,neko vrijeme ravna i čila,pa onda proradim poputzaboravljenog vulkana,u svom prostoru osjećamse tako cool, mirna poputribe kad zamisli se prijejuriša na zavoju morskih dubina,oko mene svi se nešto meškolje,urlaju i škrguću zubima,meni preostaje da igram seunutar prostora sve dok ne iscuripješčani sat, a kad duga…


nije ljubav stvar,ni loptica bez stava,ni kolut kolača nijeta jebena ljubav kojanas muči, zamara,čini ludima i tjera u očaj,a onda odjednom svese preokrene i u časupostanemo žedni, gladni,mazni, na jeziku brzi,u mašti bogati s primislimapožude,skidamo maskei ogolimo sebe do tančine,one varke i laži u stanjuPINGA, poput čarolijepostanu PONG pa ondaopet iz početka ili kraja,euforiju prenosimo daljinamabliskost…


BIRAJ

vrijeme ti je naklonjeno,zvijezde rade tebi u korist,ljeto ozbiljno pokucalo,a to je prilika za oboje,zato ne oklijevaj i trzni se,otkini putem ružu boje ljubavi,ne srami se što ljudi lažu,ja volim muškarce koji znaju,iskreno govore i jako se daju,no, prepuštam ti sloboduda biraš između potoka u srebru,mora koje dodiruje oblake,dajem ti šansu, ne i posljednju,meni širina…


da li je potrebnorazmišljati,optuživati,snositi krivicu,samo zato jerodjednom onaje za njega nepoznata,nepostojeća,izblijedila u magli,nestala u širokom dijapazonu,imala strahovitu moću dugoj, isrcrpljujućoj igrii ostala pobjednica,za tu heroinu kasnijih vremenaznalo se reći da nedostojna jebila svog imena, zbog svoječudne i neprihvatljive premise,zbog divlje i strasne naravi,tko će ga znati, ima li smislavraćati je, držati na nišanu kadona utekne iz svake klopke,neuništiva…


rano, rano je,naš doručak u travi,prepun sokova,iscjeđenih vrućih,ovo je vrhunac prijevrhunca,u travi uz milovanjevlati i miris Venerine kose,medna usta, jezik skupljavrijedno radi, mravi škakljaju,dodatni to je ugođaj, usnama sladimo se,prstima popravljamomrvice i kapi, i desert neka nađe se,bogatiji je doručak,crveni se pijetlova krijesta,napaljen do bola, odlazi od nas,kurvišu pernati, mi dovoljni smosebi samima, sebični u slasti,uživanje uz dozu…


oni su oni, ne dvoje,ne dvije,oni su hrabri od najhrabrijih,ljubavnici, jednaki po spolu,oni koje svjetina razapinje,a ne shvaća zašto i oni ljube,osjećaju miris kože, imajuerekcije, orgazme u tišini,zašto strah, skrivanje izaduginih boja, zar sunce moraih sklanjati od znatiželjnikabolesnih predrasuda, mržnjei kamenovanja, oni su strastveni mangupi,lavljeg srca, njihove usne posjedujuvlažnost epitela potrebnih daproradi zahrđao vulkan,je li pobogu…


gledam tu ženu,dolazi mi često u snovimaproganja svojim mislima,tamo negdje bez igdje ikoga,u svom filmu zamišljena,,,pljunuta ja…. kako joj priči, boga više ne pozna,tko stao joj na prsište i opekao jagodice,ludi, kose čupa, nosi čarape mrežastih niti,zajebana, ludih manira, nebom upravljazemlju ljubi i o njoj nešto neprestano švrlja,jao, koje li koincidencije, je li baba, dama…


samo dodirom jagodicedok ne čuješ klik i ne vidišsjenu, budi luda, ne osvrći se,znaj uzeti sve što ti se nudi,pogledaj u nebo,vrisni, crkni od smjeha, zaplešiu golotinji Evine slike, biti ćeprilike, onda poljubi golubovo kriloi pusti ga dalje, lupni nogom, poslušaj pjesmu koja razdire srce,tresni čašu o pod, dobar je to znak,šta te briga što on želi drugačiju,neka je…


gdje li ste se skriliima li vas igdje jošili zauvijek prošla suvremena kad otkinuliste uz put mirisnu ružu,kad bez srama na rendesdošli ste sa stručkom đurđevka,svojoj voljenoj na daljinu odaslaliKupidovu strijelu, a ona, onaje istog trena porumenila,bila njoj neka neugodaal na srcu toplina,za te su muške glave slovilii oni kavaliri što pjevali su pod prozoromnajdraže, skrivali se negdjeu grmu…


onog jednog danajebenog sretnog danakad svijeća za žalostne bude više postojala,kad osmijeh samo zavlada,onog jutra dok zorombudila se budem među tisućamamojih dragih, samo mojih anđela,i pjevala meni omiljen sevdah,tada obući ću samo haljinu ispodkoje govoriti će bijele grudi,njihati se tijelo poput jedrana nemirnoj vodi,ljuljati seprsti opušteno i željno,onog dana i večeri vinom opijene,baciti ću iz uspomena prokletsvokarme zapisane…


KUPOLA

sagrađena nekad davno,od čije ruke nije mi poznato,kupola kamena koji osluškuje,luka koji smiješi se svakom,a ispod, u hladovini, sjatilose društvo pjesnika, ljubavnika,mladeži koja zna raspustiti se,dok nekoliko starijih brije nešto,ah vražji su dani, noći teške,kupola uvijek ista, čvrsta i teška,ništa joj ne mogu ni oluje vremena,nikada ne pušta suzu za inat njima,lijepo joj je ime nadjenuo…


ODLUTAM PONEKAD istini za volju, nekad i prečestoodlutam iz svog stada,osjećam se jadno tada,govore mi da jalova sam,a pojma nemaju što to znači,kako zna boljeti kad u jutroprespavam, u očima bol,mrak prekriva zoru, kasnim na rađanje sunca, propuštam sjaj u travi i blistave vlati zabilježitiu slici mojih trenutaka, da, znam biti u fazi koja udaraiz svih plotuna, pljušti i ne…


jučer bio kao neki dan,..meni svejedno je li prviili posljednji…u mjesecu,vozim se iako smeta mipojas, želim slobodu nasvakom mjestu, u svakoj prilici,krešti glazba sa svih strana,slave ljudi, tko pita imaju li sutra,okreću se janjci i odojci, toči pivo,a onda šetajući rivom ugledam“kraljicu” ženu, lakiranih noktiju,u svom filmu, prevrće kontejner,ima li…za sutra…treba kruha..možda i cigare…ljuti me sve to,stavljam crne…


KAO UDOVICA ima tako cijeli životima i sada, a bilo jei prethodne večeri i jutra,izdržati treba kažu,dokle samo, razmišljamdrhtajući u gnijezdu noći,liježem sama i budim setako, nema njega, ne čujemglas, ne osjećam dodir, jedino što ostalo jena krivudavoj cesti, čežnja jeza onim vremenima kad biloje mnogo drugačije,kad ljubio si moje usne redovitoi bez zadrške, ulazio u hrammoje intime poput gospodarai pobjednika dižući dva prsta,ma…


ne znam je li ih oluja močnarasijala po dalekim stranamasvjetskih metropola ili to tekje igra u maštanjima noći, alistihovi izrasli iz moje duše kojatrenutno gori, sagorijeva, držineki minimum, tempo kazujeda nešto ne štima, nema kraja,početak utopio se u jezeru zaleđenihpovršina, bolujem i bdijem čekajućifestival neke nove alternative imogućnost izlaska iz krize štozahvatila je i moje gnijezdo pričana pruču…


PUSTI ME SAMU ne diraj me strunama,ne pjevaj one tvoje,danas ne pomaže,želim biti sama, posve,u odmaku od zbilje surove,želim sjesti u hladovinuhrasta, gledati u nebo,sama, bez šumova, pitanjasuvišna, odgovori nemogući,ovako je mašta i povrataku neka stara vremena, lijeknajbolji mojoj duši, umornabijah poput starice koja hodapo najvećoj žegi jer nemadoma., kuće ni kućišta,ja nisam ona, ja samo samizrod u svjetini…


PONIZNOST danas, ne sutra,večeras za izlaskomsunca jer sutra zorom bilo bi kasno, neuvjerljivo,netaktično,sada ljubi mi stopala,kleči pod mojim koljenima,dozvoli da udahnem miristvoje ljubavi, podsjeća me naponizan čin, daje dokaz da voliš me i onda kad te nema,kad ne možeš, kad putuješjužnim krajevima, a onda ses početkom toplijegdoba poput laste vraćaš svojojgrani ružmarina, širiš krila tektoliko da u poniznoj noći bdijenjaudijeliš znak svojoj dobroj vilida digneš mi bijeli…


TRČE MISLI osjećam, moždaponovno pad sistema,moderno neko doba,a misli mi opetpodivljale, vrludaju kaobumbar oko cvijeta,oprašuje ih lahor proljetnogtravnja, pričalice su to,bezobraznice, treba ih razumijeti,a to mogu samo ja, njihovazaštitnica,njihov Bog, Otac,igram se s njima, u sebi, skupljammudrosti koje mogle bi poslužitiu trenucima očaja,znam da ne slušaju ali takva sami ja, tjeram po svom, ubijam ljepotu kao da ona jeglavni…


nisam baš sigurnaje li pravi način ali nemami druge, uvijek u istovrijeme, sat, minut, sekund,izlazim iz kaveza usamljenosti,preodjenuta, odskitam u susjedstvo,tražeći neki očarani prostor kojiblista od svjetine, pravih ljudi,mojih sličnosti, da, upuštam seu avanturu brišući prašinu prošlosti,pokušavam na tom meridijanu pronaćinekog uzoritog, čistih misli, poštenih djela,nevažnog imena, bitno je samo da noć pokratim u dijelovima koji nanosetežinu i lome me u nesanici briga,a tamo, perioda prođe…


ZLI JEZICI ne slušaj ih, ne opterećujsrce njima,to đavli su što vise na stubukišne noći i vrebaju,opaki, rđavi, uamazani otrovomsmrti i raskida, cerekaju senašim poljupcima, a pojma nemajukoliko u njima sjedi makova vatre,ne strahuj, ne zatvaraj mi vrata,ja hrabrost svoju u javnost dajem,uživam u sitnim satima čavrljatis ćukom koji poraniše nešto,nadopunjujemo se u pjesmi života,smijemo se istim stvarima, a on pticanoćna, gdje li…