KASNO

kasno vidjeh sat na Big Benu,ispraznute ulice i trgovi grada,selo šuti, miruje i spava,previše prošlo je od onog danakad zagrljeni šetasmo puteljcima,ništa više ostalo nije od onog štoimali smo tada…vrijeme zaliječilo rane, istina štoposlovica kaže, mudrost nikada ne laže,sad izmijeniše se suncei boje duge,nebom putuju oblaci sasvim neobičnihlinija, kasno je više išta misliti, sjećanja moguubiti i ono najdraže što skriveno biješeu grudima, nema…


DRUGI

DRUGI I baš uvijek bilo je takomi ostajali u krpicamastrasti dok drugi krčilisu put prema vulkanukoji samo izgara i sebivuče, čisti ugruške u krvi,a onda nestane iz obzorakao da nikad postojao nije,i ne znamo što i zašto događase takvo čudo,sjedimo na kamenu ispodstarog kestena dok drugipreplivavaju oceane hvatajućiškoljke i u njima sjajne bisere,oni znaju što je sloboda na djelu,nema kod njih…


uistinu je tako,gotovo desetljeća četiri,on je čovjek mog života,dečko očiju poput vedra neba,usana vrućih, vlažnih i slatkih,legenda bio i traje u priči života,kapetan za kormilom brodau kojem često neposlušni sam mornar,ali on je taj, rođen da bude moj vođa,da me voli, da me mazi,i pazi kadprelazim neoprezno cestu,onda, davnih dana, tepala mu “moja košulja plava”,i brisala suzu kad moralo je…


još jedno dogodi se.bez njega na mojim grudima, isplati li se,Valentinovo bez crvenih srca, kolačića i pusa,ostadoh sama tamo daleko u odsutnosti misli,mrzim svijet i sve što u blizini se nađe,jesam li ja ta koja ponovno ostajem bez daha,ucviljena ispod neba, jedina u crnoj haljini od svile,duše nevine, bijele i još uvijek tako mile,ulicom svirači , graja i povorka u…


kao da je to najvažnijastvar u ovom prokletstvusivila, pljuvačke, očijuotrovnih….. postavljaju se pitanja glupih statusa u kojimaljubav gubi vrijednost, jačinu,umire nada, guši se snaga….. jesi li vaga, rak, u znaku,možda važan je podznak… ljubavni status…sada…u vremenuapokalipse, ostaje odnešen u sluzispolnog čina, umjesto bračnih zavjeta,na površini oceana plutaju prsteni….. nema više sjećanja, ni zagrljaja, niotiska ruža na…


trenutak koji smjestišese u moje krilo, ovevečeri južnih kapi,umirena poputgolubice prije odlaskau noć, osjećam da moguovako i neka nitko ne prekidami vlas, ništa sa sigurnošćune znam, a vjerujem dai on gleda iz daleka, pratisvaki moj pokret i zamišljaglas koji eto nije u duruali vrijeme je mola, duga jevečer, dosadnjikava poputpletiva naših baka,na ekranu neka ljubavnalimunada po tko zna koji…


noćas nije bilo noći,nemir preuzeše mi tijelo,komešnja i okretaji,ni lijevo, ni desno, tekmalko na stomaku možda,sati sporo, puževim korakom,želim san ali ne dolazi,hoću pozdrav uz njegov osmijeh,nazire se negdje na dalekomistoku, jugoistoku pravo rečeno,ima li tamo topline ili debeosnježni pokrio krovove i postelju,zaklopih vijeđe, a one kurveotvore se opet bez mog pristanka,slike plavih očiju vrzmaju seu glavi, mučim se jer moždaipak…


je li to samo onako,običan hir ili tek gubitakkontrole, usred dana bijela tražimkrevet i miris jorgovanaiz dućana, stavljam glazbujačine prekomjernih decibela,nema brige.savršenstvo prirode, skladduše i tijela, pridružuješse majci zlatnih godina,dajem ti unaprijed odgovor,da, najbolje smo, ti samoprijeđi na djelo i manje ispitkuj,jezik ima funkciju veću odslovkanja, osjeća se blud podplahtama, sikće golubica,nigdje nikoga,uvijam se željna, tražim ononajbolje, hoću da dam ti…


kao gutljaj crnog vina,predajem ti sebe da vrškom svojih ticalaguštaš slad na mojimdojkama, da predešpoput mačka kad nađe seu trenutku slavlja iprstom upireš nježnotamo gdje skrovište jesvih tajni, tamo gdje ležimopoput lavića u brlogui osluškujemo kucanjevlastitog zdenca,samo ove noći koja nemaponovljenih koraka, predajem tipupoljak zvan čežnja,mi ozbiljni smo ljudi, šta ima dase puno priča, dovoljni su pokreti,mreškanja i uzdasi vrući poputkestena, hrskavi…


zaboravih lice i naličje,zaboravih brojatimadeže na tvojoj kožii gledati vijeđe dok uranjaš u snove,nepomičnopoput zaleđenoggmaza, neću reći šokirano,puštam te da svakim danomsve više blijediš u mojem sjećanju,gdje da uzrok tražim, kamoidem preispitati sebe,mogu lipronaći krivca u moru lažnihmaski, iskrivljenih riječi,čudim se sebi samojšto prihvatihčin gotovosti, što prepustih vremenuda otpuhne tebe iz krila ljubavii zauvijek zapečati ona jutra i noći,ispijanja kave…


trebam te sad,ovog trena, ovezore, trebam teko ozeblo sunce,ko cipela vezicu,cvijet laticu….. čuješ li me…trebam te strasno,nek čuje se glasno,trebam te kao nebozvijezde,kao izvor vodu,želim te kao poljubacusne,tučak prašnike,duga boje,majka čedo svoje…. baš ovog sata dok kiša lije,trebam te jako,poput slatkog meda,i školjke bisera,trebam mirnoću tvoga glasa,opuštenost duha,jer samo za te imam sluha,trebam te da…


ja ne vidim večeras sivilo nad rijekom nine čujem zvijeri što urliču raspoređeneu šumama dubokih vidika….. za mene možda osvanulo je julsko vrijemeu januaru zime ili možda proljeće kad životse rađa, kad započinje plamen vatre, kadna scenu stupamo mi-ljubavnici iz prošlostiželja, otimamo kolorit crvenog i bojamo usne,grijemo dušu….. je li ponovno nakon kratke stanke, na…


PROMJENA

vidljive iz bliza,a sreća daleko čeka,nema riječi ni znakakako pronaći pravo,zima zagrizla, injepohvatalo se za jele,more zaledilo, koloritsijedih nijansi podsjećana gospodina, a on to više nije,preobrazio se čovjek,sjedi negdje, cigara dogorijeva,šešir sakrio izborano lice,boem, šta reći,ali ja želim sjesti, ući u društvonjegovih misli, potrebni mi njegovisnovi,moji utopili se u blatnjavojrijeci, jesam li uzela dobar izbor,tko to može znati, na tragu sam,dobacih par…


pitam nebo, zoru i moretko me noćas ljubi,tko miluje zaigrane grudi,tko to prstimapleše mojomkosom i šapuće na uhoono strastveno što ženahoće čuti,tko skriva se ove zimeispod moje bijele puti,iskreno, čudno se neštodešava na rijeci i brzacima,ne uspjevam umiti mazno liceni pozdrav odaslati u gnijezdoptice,pa iz početka, i ovog zeblog petkaprepuštam neznancu da čininemoguće stvari,nahrani mi dušu i ostanemo sami,valjda ništa na ovom svijetu…


tko se više sjeća ičega,misli opralo je vino, izbrisalesuze, pomeo vjetar sječanjskog jutra…. Dan poslije, ulice opustjele, parkovizamučeni slinom pasa i mokraćomnoćnih tragača…. stara ili nova, svejedno je više,povijest se ljudska slaže u kockiceknjige uspomena, ono teško mastiloduše, gumicom acetona trlja i briše…. pitanje je samo može li se ostati imunna čahure zloće ljudske što…


KONAČNO

je li ja to sanjamili možda smilovao se Bog,ovih se dana osjećam kao čipka od mora i krila galeba…. jutra mirišu mi na topli kruhiz bakine peći, za večeri trebalabih mnogo ljepšeg reći, jer dišemkao nekad, pjesma djetinjstva nagrudima mi spava, budim se ispunjena, lagana i zdrava….. konačno proradio je neki kliku mojoj glavi, prijatelj mi ruku…


ne očekuj sunce nidugu poslije dosadne kiše,ne nadaj se baš previše nionda kad tepaju ti i hvaleza sve što učinile su tvojeruke male…. ne nadaj se vedrini danani bljesku vremena, pustiNjemu neka učini što mora biti,ponekad potrebno je koraknazad ipak učiniti….. ne očekuj plač novorođenčeta,ni zveket igračke kraj usnuloganđela, prepusti sudbini da kažesvoje, možda ipak…


na laticama čarolije ružinog buketa,na valovima noćnih sati u času prelivenimmirisima jutra…čekam Vas…da Vas gospodine izranjavane duše, nemirnihstruna duboke rijeke…. živim pogledom uperenim u daljinu preko,u zlatnu boju zalaska, brojeći korake kojise ne najavljuju, čitam između korica krozvrijeme što sporo prolazi jer Vas nema…nema Vas gospodine….. kao kroz maglu ili možda pričinja mi se,da niste daleko,…


Glas

vani nebo zatvorilose u čahuru sivila,pomislih većda opet će govoritiGospodar neba,taman želih počastiti sepopodnevnom kavomi trgne me glas pomiješannjegovim smijehom,zar moguće je da noćašnjisan pretvorio se u stvarnostnalik onoj istoj večeriispunjenoj uzdasimana staklu ispisane romanse,O, dragi, kao da znao si,osjetio na daljinu,predvidio da gubim snageu vrijeme koje piše sepost scriptum,razgaljena mi bijaše duša,raširena plućna krila,možda…


NESREĆA

  kao nesreća bez najave, smrad iz usta po pijanstvu, luku i češnjaku, zaostaloj spermi, kao prizor vještice iz horor filma, osjetih nečijiu nesreću na ramenima straha, vilicu bez zuba, muđunožje ljepljivo od nikad obavljenog snošaja, nesreća nikad ne dolazi sama, konačnog kraja nazire se drama sa njegovim tužnim EPILOGOM, zasluženog gubitnika, ispovraćanog bijednika, pomućenog…


  iznenadih se u trenu, iako naučena trikovima starije gospode, pomislih  možda još uvijek ima onih pojedinaca što razmišljaju svojom gornjom, pa vratih nekadašnje strpljenje, želim vidjeti novinu, hoću demantirati sebe, no,  čovjek se ne mijenja preko noći, poneki i nikad, samo puste želje bauljaju mislima kad daleko su od kućnog gnijezda, i upadaju sami…


  uhvati me noćas zakašnjelim  vremenom, isprati zaljubljenim mjesecom, otari suze svilenom maramom, osmjehom pečat zasladi plamenom, jer sutra već bit će kasno možda, rijeka teči će zamućena u kraj bez kraja, tamo gdje more pobjeđuje vale, pogledi nestat će u novim snjegovima, kiša isprat će trag u beskraju, vino prelit će čašu s otiskom…


PODIJ

  večer plesnih koraka, za nekoga bez većih iznenađenja, novembar na izdisaju, okićeni stropovi, zidovi tresu se od ugodnih nota, je li to ipak ono pravo, znatiželjno pogledavam u jednom pravcu dok druga strana izbjegava svaki sudar osjetila, znam savršeno da kipti, želi okusiti novi okus, miris, dodir ruke, srami se, ali ne dam mu…


  sliježem ramenima prepuštena letargiji vremena, grčeći se u mukama kao svinga kamena, zaključana u stranici crnog kofera….. težine života svjedok mi mreža paukova, koraci otvrdnuli u plimi visokog mora, moj duh žedan ljudskog govora viri iza zatvorenih vrata nekog samotonuća, ja pognute glave prepuštena oplakivanju milosti  ukočena sama na ledini Đavoljeg sjenika…. suze hladne,…


  piše: Denis Kožljan pogled zaustavljen na putu do svjetlosti, zarobljen u mraku krvnika, jauk majke, vapaj sestre, brat još drži se ali one… suze peku,  srce razlama se na krhotine, heroji otišli s pjesmom bliže Bogu, golubica želi mir,  zamahnula krilima dok krv ispisuje imena heroja, zemlja natapa se bolom, rat ispisuje scenarij nalik hororu,…