nije naredba, tek jedna od mojih sanja, želja što li, ni sama ne znam, hoću samo osjetiti svjetlost na obrazima, sunce u moru crnila, trunku meda na upaljenim obrazima, reci ženi da je voliš, da je želiš, da to nisu tek puste priče, zagrli nju i digni je  u naručje, dotakni bedra ispod šuškave…


  jednog vremena, djela mene, životnog stremljenja kad sloboda bila mi je saveznik, bezbrižnost milovala noću umjesto anđela, a ja vinula se kao vila u oblake raširenih krila….. zar da pitanja postavljam sada gdje su skrile se istrgnute stranice mojih dječačkih koraka, igre u pijesku s krpenim lutkama i smijeh što budio je zaspale ljetnog…


NEOVISNI

  svili gnijezdo tamo na točki spajanja, daleko od očiju mrkih, još dalje od ustiju što sline, jalni na ono nešto što ne viđa se često, na dvoje zaljubljenih, čednih, razgolićenih, na njih koje spojio je dan, a ogrlicu poklonila im zvijezda padalica, čiste duše, obgrljeni dugom,  omamljeni slobodom jutara, i gledam ih, promatram iz…


  “Neću i ne želim umrijeti, ne mogu s time živjeti, boli me svako slovo, a hdjedoh svijetu štošta ponuditi”…. Pitam tebe prijatelju dragi što rođen si negdje na livadi jednakih dimenzija, u smiraj proljeća, na povjetarcu što miluje tek rođenu jaganjad: “Jesi li i ti samo pjesma rugalica, osjećaš li sram jer neki ti…


  još uvijek mračni redosljed,  hoću li napokon ugledati okice plave, one iste s početka naše priče, ima li koja zraka svjetlosti na slovima njegova imena, trudim se, dajem sve od sebe, uzimam spravicu od stakla što uvećava, visoka koncentracija na svaki detalj, ćutim tek miris  poznatog parfema, umjesto kontura košćatog lica, naznake kišnih kapi, misli…


KRUNITE

  ne gubite dragocijeno vrijeme, čekajući dan da svane u bojama duge, osluškujući korake mjeseca da  osvjetli razum Vaš…već uzmite zrnca suncokreta i krunite ljude male, zvijezdama obavijte one što za jutarnji pozdrav nikada čuli nisu…. pronađite krunu ne od bisera i zlata već od valova morske pjene, naslikajte vijenac jesenjih plodova majke prirode i…


  ne bojim se,  ma kakva bila, možda  na putu prema moru se skrila, ispletena poljupcima, namirisana poput dame za noćni izlazak, karika o koju mnogi ogriješili dušu, pali na ispitu zrelosti, dotakli dno prije kraja trke, ja imam svog (Boga), knjiga u kojoj objašnjena su pravila otvorena leži na kraju kreveta da podsjeti me, zafijuče…


NI CRN NI BIJEL neodređen,  hoda korakom teškim, zagledan u žvaku zaljepljenu za asfalt, po njemu kiša igra kapima nalik tuzi, a on, možda čovjek, možda kažem jer dostojanstvo izgubio u raljama moćnika, nije posve crn, bjelinom  u obrisima samo, zamišljen lik, mislima na dom i novorođenče, u duši,  roj pitanja, odgovori raspršili se u…


  Njihove oči blue,  i kosa Paperjaste plave,  njihova  Plava krv Što klizi, Spušta se niz Bedra, Sve u njima Nalik Površini Oceana, Leđima delfina, Borovnici Na vrhu jezika, Plava šuma Pune mjesečine U kojoj govore Njih dvoje, Zaljubljena u te Nasmijane Modre usne moje Koje znaju da ljube, Da piju Snagom Hrasta Plutnjaka, U…


  bio si moja voda života i zagrljaj tihi, gledao mi koljena kao voće zabranjeno, dok vodopadi žudnje otirali su smjer puta i sve vraćali na početak…. i ovog trena sjećam se zagrljaja tihog, dok usne srele su se naše u zalutaloj točki priodnih stijenki, nismo više bili sami svoji….. stajalo je vrijeme i svijet…


  ples izvrnjenih koraka kad ne čuje se topot konja, a vjetar zavija usred ljetnog kalendara, ruši se sanja kao kula Babilonska, cikće zmija oduzeta joj snaga, a čovjek nemoćan hvata se za možda još poneku slamku spasa, govoreći sebi u usta, spavajući bez snova, podivljala rijeka, nestali brzaci potoka, zatvoreni rudnici argona i srebra,…


  to je ta, dama s osmijehom, a uvijek prokleto sama kao da  imenom pravim, samoća prezimenom joj je dana…. komadić čekanja, šutnja suprotne strane, neizostavan je dio njena  postojanja, njena bijela jutarnja kava…možda je uglavnom crna…. za druge, ona je vatra na trapezu, ljubav pod jezikom , najbolje stado, a sebi je samo neizostavan…


zar je bitno, zar nekoga brigati treba, koga moje srce ljubi, kome šaljem latice čarobnih riječi, za koga danas moja pjesma ječi….. ja uvijek kažem ljubav je samo velika stvar naših srdaca, ljubav treba smiriti dušu žalosnu što u samoći jeca… i dok postoji, dok je ima, klanjajmo se  ljubavi s oltara naše duše, usrećujmo …


  zabrinutost vidjeh, osjetih nemir u očima, dok vjeverica vragolasto repom daje naznake da moglo bi biti oluje, slušah i poslušah do samog kraja molitvu kamena  u stijeni uronjenoj u modrinu ljeta, tečno, razgovjetno, sliva se monolog, a slušatelja kao u pravoj priči, ne bijaše to bajka s princom i vrancima, prepoznah istinitost što prema dnu…


  te izuzetno lijepe noći,  čarobnog štiha, dok kapljice igrale su svoj djevičanski ples, došao si po me, odlučio raskrinkati sve što tajila sam, u sebi nosila, nikome nikad odavala, znao si u tančine put, iskusno držao me u čudnoj neizvjesnosti, bez posebne pripreme, stao, bez škripa guma, nečujno poput gladne zvijeri vrebao svoj plijen…


GOST

  nenajavljeno, koracima patnika, približava se našoj staroj hridi, sam u samoći, nije to njegov stil, promatram, samo ne vidim ništa osim kiše svjetlećih tijela, otkad priviđenja, sprema li se nešto nakon vremena suše, njišu se palme pod oblacima vjetra, ljeto izgleda napušta horizont, a on, obrastao, duge kose, dolazi bezvoljno, valjda sila ga neka natjerala…


SVEJEDNO

borim se, još uvijek, pričaju, to samo  pustinjski je vjetar krenuo do mojih odaja, odlučio dotaknuti uglove mojih usana, dok ja,  nijemo i ukočeno, položaja  polumrtve koke, s mačetom  bez prave oštrice, promatram svijet, svjetla što lome tminu, nigdje nikoga, gdje nestao je čovjek kaže pjesma davno pjevana, sad zaboravljena u moru rascjvetalih božura, preuranjeno…


MOLITVA

ča reči da ne ufendin Boga, samo zmoliti Očenaš na uvi Dan, za krv prolivenu, živote zgubljene, dicu ka ustala su prez oci i matere, a čuda je takovih, pensiri se mišaju kako glog u travi, sunce peče, ne rabi drugo soli na rane, vijola se bandira naše lipe danas tamo na visokoj stini, oči…


ODLAZE

nečujno, polako, iznenada ponekad uz pismu galeba letača, umotani u bilo, sretnici jer oni su svijet učinili biserom balada, uz njih plesale su ptice, kaskali konji i lepršale na pozornici balerine, odlaze, možda zauvijek ili samo na odmor da napiju se vode planinskog potoka, smognu snage za neki novi moment i ponovno zavrte kolovrat sreće,…


  leži tamo na osami, nagnut pramcem prema dnu  slomljeno mu jedro, kormilo bez svrhe, ruzina pojela karmin vanjštine bokova, u salonu poluispijene čaše i zastajali smrad cigarete, podovi ljepljivi, tko zna, možda od partija noći, oprezno ulazim, stepenicom pravim nesigurne korake, zapravo tražim na brodu mog čovjeka, bogamu, gdje nestao je kormilar duge plovidbe,…


GLAD

  neutaživa, jaka, neprepoznatljiva običnom oku, ne glad želuca, ne želja za slasticom, to u meni glad za ljubavlju, a ona iščezla, zatrovana pod vodom iskipjela van duše, i tako vremenom gušim se u čistini, izjeda kiselina oči hoće iskočiti, simptomi traju, ne prolaze, tek umiruju se tu i tamo, u večerima ljetnih silueta,u pjesmi…


U ZRAKU

  što njiše se jutrom i večeri svake, noću dok ćuk zabavlja se pjesmom na grani stare smrče, tromo gegam se, u zraku ćutim miris tamarisa i rascvalih latica brnistre, srpanjska žega  ne ponavlja se, zanos izostao, daljine porušile svaki dodir jagodica, zanijemiše mi, zar dozvoliše da onaj svečani event tako brzo izgubi se u zaboravu…


ZAMOLBA

sve ukrasti mi možete, stvari nebitne porazbacati, stihove kopirati, mojoj tuzi se rugati…. ali budite ušni i pustite barem ono najmanje -meni; komadić srca, dušu opranu od životnih nedaća…. ostavite moje ime neokaltoliko dostojni, budite velikodjano, djetinjasto, zaigrano, pružite mi prije spavanja dlan s poljupcima čistim, slatkim kao mlijeko majčino… jer znajte, čujte i počujte-…


TIŠINA

  blažena, u ovom trenu prijeko potrebna,  za prijeći put do cilja, za naslikati laste kojima sviđa se srpanj bez vrućine, tišina razlivena u svojoj blagosti na izdisaju dana i rađanju jutra, držim je na dlanu, mazim stopalima bosim, ljubim usnama vlažnim, tetošim poput ljubimca još nerođenog, baštinim svaku notu glazbe što podsjeća na davno…


  oh kako počinju da se množe misli vrele, slatke, tko im odoliti može, a u mene dvojba, za kratko nastane muk, kad shvatih želju, uvijem se oko njega, nalik bršljanu  na starom hrastu, privuče me k sebi,  stegne oko struka, makne krpice, prsti pobjegnu na dva moja kamena oka, uzdrhtim na tren, javi se…