SVEJEDNO

borim se, još uvijek, pričaju, to samo  pustinjski je vjetar krenuo do mojih odaja, odlučio dotaknuti uglove mojih usana, dok ja,  nijemo i ukočeno, položaja  polumrtve koke, s mačetom  bez prave oštrice, promatram svijet, svjetla što lome tminu, nigdje nikoga, gdje nestao je čovjek kaže pjesma davno pjevana, sad zaboravljena u moru rascjvetalih božura, preuranjeno…


MOLITVA

ča reči da ne ufendin Boga, samo zmoliti Očenaš na uvi Dan, za krv prolivenu, živote zgubljene, dicu ka ustala su prez oci i matere, a čuda je takovih, pensiri se mišaju kako glog u travi, sunce peče, ne rabi drugo soli na rane, vijola se bandira naše lipe danas tamo na visokoj stini, oči…


ODLAZE

nečujno, polako, iznenada ponekad uz pismu galeba letača, umotani u bilo, sretnici jer oni su svijet učinili biserom balada, uz njih plesale su ptice, kaskali konji i lepršale na pozornici balerine, odlaze, možda zauvijek ili samo na odmor da napiju se vode planinskog potoka, smognu snage za neki novi moment i ponovno zavrte kolovrat sreće,…


  leži tamo na osami, nagnut pramcem prema dnu  slomljeno mu jedro, kormilo bez svrhe, ruzina pojela karmin vanjštine bokova, u salonu poluispijene čaše i zastajali smrad cigarete, podovi ljepljivi, tko zna, možda od partija noći, oprezno ulazim, stepenicom pravim nesigurne korake, zapravo tražim na brodu mog čovjeka, bogamu, gdje nestao je kormilar duge plovidbe,…


GLAD

  neutaživa, jaka, neprepoznatljiva običnom oku, ne glad želuca, ne želja za slasticom, to u meni glad za ljubavlju, a ona iščezla, zatrovana pod vodom iskipjela van duše, i tako vremenom gušim se u čistini, izjeda kiselina oči hoće iskočiti, simptomi traju, ne prolaze, tek umiruju se tu i tamo, u večerima ljetnih silueta,u pjesmi…


U ZRAKU

  što njiše se jutrom i večeri svake, noću dok ćuk zabavlja se pjesmom na grani stare smrče, tromo gegam se, u zraku ćutim miris tamarisa i rascvalih latica brnistre, srpanjska žega  ne ponavlja se, zanos izostao, daljine porušile svaki dodir jagodica, zanijemiše mi, zar dozvoliše da onaj svečani event tako brzo izgubi se u zaboravu…


ZAMOLBA

sve ukrasti mi možete, stvari nebitne porazbacati, stihove kopirati, mojoj tuzi se rugati…. ali budite ušni i pustite barem ono najmanje -meni; komadić srca, dušu opranu od životnih nedaća…. ostavite moje ime neokaltoliko dostojni, budite velikodjano, djetinjasto, zaigrano, pružite mi prije spavanja dlan s poljupcima čistim, slatkim kao mlijeko majčino… jer znajte, čujte i počujte-…


TIŠINA

  blažena, u ovom trenu prijeko potrebna,  za prijeći put do cilja, za naslikati laste kojima sviđa se srpanj bez vrućine, tišina razlivena u svojoj blagosti na izdisaju dana i rađanju jutra, držim je na dlanu, mazim stopalima bosim, ljubim usnama vlažnim, tetošim poput ljubimca još nerođenog, baštinim svaku notu glazbe što podsjeća na davno…


  oh kako počinju da se množe misli vrele, slatke, tko im odoliti može, a u mene dvojba, za kratko nastane muk, kad shvatih želju, uvijem se oko njega, nalik bršljanu  na starom hrastu, privuče me k sebi,  stegne oko struka, makne krpice, prsti pobjegnu na dva moja kamena oka, uzdrhtim na tren, javi se…


ispod suncobrana u ljetnjoj krinolini, gledajući sunce što izmiče iznad nepoznatog krajolika, okrećem stranice naših uspomena, suza htjela bi silom ovlažiti pogled, nedam se, misli prebacujem na gnijezdo lastavica, one složne u htijenju da ljube se, stvore potomke, a onda prene me nešto nalik munji, izmaknem se par koraka, a zatim grobna tišina, želim te…


nisam još… zar moram još dugo da razmišljam, želim  kupiti kartu s istim rednim brojem, naše boje, pomiješanu mirisima slatkog vina, doduše ovog trena s rađanjem lipa, srce traži onu istu, kišnu, vrckastu noć kad sakrile se zvijezde ostavljajujući nama svoj podij, bez zahvale, tek zauzvrat, na orošenoj travi pustili smo tragove dodira, okolni brijegi…


  teška je bila moja noć,  samo još jedna u nizu odvratnih, umjesto snova  krik gavrana udarao bubnjić, predmijevala se krvava zora,  ne od sunca na istoku, od plača, muke i koljena izderanih… put do tamo  trajao je vječnost, ulice pješaka  gutale  misli, pitanja hoću li moći ući…tamo.. ma ne zna svijet gdje je ta kula…


  ljuljačka za dvoje, samo je vjetar njiše, šepuri se paun u parku naših cvjetova, sramotna praznina, tišina probija, nema ni sjenice, odnekud tek u travu teškim koracima pojavila se kornjača mladunče, naša mezimica, još mnoštvo nerazjašnjenih znakova, opako za shvatiti prazninu, tko je može opravdati, odavno su fiškali rekli zbogom pravici, modernih shvaćanja htjedoh…


i kaže pjesma, govore stihovi, polako iščitava se ladanjska bajka, suton u zlatu, mi prepušteni igri lahora u luci i toplom pijesku na stopalima prstiju, pusti nek teče slap, prelijeva se u rijeku osjećaja što čine nas jačima na mjestu ranijih boli, procvao jorgovan, u ovo doba, ništa čudno, miriše samo u našu čast, daruje…


zaboravih na mnoge stvari, obećanja neispunjena, davno shvatih prirodu ljudskih mozgova, donijeh odluku, znam razumijet me možeš samo ti, jedini, u uvali snova čeka me jedrenjak sa mnoštvom bijelih golubica, htjele bi sa mnom prije puta učiniti zajednički selfie, a onda one odlutati će nebesima ljubavi, a ja krenuti u svijet pustolova, otvorit će se…


  nema zakletve, samo riječi kojima moj stih ječi, uvijek idem tamo gdje osjetilima godi, tamo gdje naučih pričati jezikom zvijezda, sporo teče vrijeme do ponovnog povratka ali vrati ću se cestom koja krivuda usred brijega, vinograda zlatnih, ići ću polako u mislima koje liječe jače od svake soli, očima prožimati ću nebo i razgovarati…


  juri dan, trešnje u crveno,  zovu, lipe pred porodom, prekrasna je pjena, more uzdiše pod naletom ranoljetnog sjeverca, mi onako, laganim korakom, koliko možemo, a ništa ne moramo, takav je bio dogovor u mjesecu zlatnih dunja, obećanje je-boriti se za našu stvar, ne popuštati, ne prkositi, samo mirnim korakom poput kolibrića kad sprema se…


  njiše se i odzvanja pa za čas popušta, snovi u njoj porazbacani, vani hladnoća i nešto nalik vanzemaaljskom, čudno vrijeme i ljudi, vrijedi li postavljati granice i pisati snove, oboje želimo samo strasti u toploj koljevki, htijenja smo jutro dočekati zagrljeni u mreži bjelih kolutova, svijeća ispunjava prostor mirisom ružmarina, tišinu noći razbija povratak…


PITAJ ME

PITAJ ME za ulaz i kraja kojeg nikad nije bilo, za ljepotu vanjskih obrisa, zašto srce cvili na osami, pitaj me, nitko nas neće čuti, u mom kraju prebivaju tek usamljeni likovi svira glazba na koju nema plesnih koraka, budi sugovornik u obliku anđela, dođi mi u noćne pohode, traži odgovore, iskrene i točne, bez…


BUDNICA

  nije prvomajska, nisu zatrubile trube na čelu s tromblonom, samo sam ispijala prvu jutarnju, mrseći kosu prstima, mislima preseljena u neko drugo vrijeme, ne tako davno, ali toliko blizu da je lahor umio mi lice, točam petite u kavu s mlijekom i taman gutljajem sladim nutrinu kad zvrcne spravica, ne nije sat, budilica, moderni…


  ne čini mi se, realnost ispod mojih koraka u obzoru mojih misli, unedogled širi se prostirka u nijansama zeleni,i vali na pučini poprimili pigment borovine, travka u otkosima ostavlja trag prirodne čistoće, mirisi bagrema pobjeđuju idilu, slika božjeg djela pretvorena u ponjavu gdje svaka je nit obojena u kožu kameleona, opravicu zaigranih žaba, pratim…


  ne znam za prošlost, buduće vrijeme prepuštam kartama na stolu predviđanja, čujemo si samo glasove, smijeh čist kao majska rosa, privlačnost je obostrana, lik podsjeća na iskru koja samo što se nije razvila u vatru ljubavi, veo tajnovitosti ne dopušta dalje, pronicanje u dublji labirint, opasnost od propadanja kroz porozno tlo vreba ali…. mi…


  sve se odvijalo u jednoj noći, u razmaku kojeg nismo primjećivali, u sobi porazbacani ostaci požude, vino išćezlo negdje u venama, ti grabio si svoj znalački passion, pokretima pantere primicao se plijenu, ukrućenog ega, i visoko uzdignute glave sve se više bližio brlogu svoje bludnice, a ona ispružena na ledini želja, orošena poput mlade…


MAJKO ZEMLJO (s povodom) što da smislim, rođendan ljepšim činim,  možda bolje da pustim hvalospjeve duge, i poljupce bisernog mora, neka livade šaraju paletom boja gdje svaka pričat će svoju bajku o leptiru i ribici, sjesti ću u hladovinu mira, očima ubirati ljepotu koju samo Zemlja ima, poigrat ću se na vrtuljku šarenih uzoraka, upijati…


A TKO PREŽIVI pričat će o vremenu modrih jorgovana, mirisu bagrema i ljepoti tulipana, i vidjet će luku smiraja, okusiti užitak divljih malina, da, samo tko uspije, tko znade nahraniti dušu iskrenošću dijaloga i napojiti livadu snova vodom bistrog izvora, ćutim promjenu, možda i nije tako blizu, možda ne ufa se poremetiti harmoniju tišine i…