Tu sam, pred svom ovom divotom, opet sa osmijehom , nad onim sivim životom. Sreća mi srce obuzima, i još dugo u njemu neće doći zima. Pogled mi se sa mjesecom rukuje, a duša ka nebu putuje. Nisi pored mene, ali lijepa zora svanu, pobijedivši ovu mjesečinu ranu. Pišem noćas noći onoj, tebi i meni,…


Igro riječi, stvori njegovo ime! Pozovi ga. Ali NE neće. Ne reci Da. Reci Da ljubavi. Reci da zbog ljubavi. DA! Ne pristalo. A Nada? Promijeni pol. Zovi se na primjer Nad. Reci Da. Reci Da ljubavi. Reci Da zbog ljubavi. Da! Igra počinje. Nada i Ne igraju. Ne pobijedjuje. Ne je prvo! Nada zaboravi…


Mimoilaziše se  sunce i oblaci u njenom srcu. Padaše  kiše. Pahuljice sniježne prekrivaše svojom čistotom biće njeno. Leptiri igraše neko svoje kolo. Žice proizvodiše melodije. Osjećanja iznjedriše stihove. A njene usne se razvlačiše u osmijeh. Njene oči sijahu, kao nebeske svjetiljke. Njene kose dodirivaše joj ramena. Njene misli ovaj put ne misliše. A srce njeno,ono…


Suza

Puštam je, za sve ono što bijaše, za sve ono što dolazi, za sve ono što prolazi. Puštam tu bisernicu, ali ne tugujem, pokušavam nasmiješiti se, ne mogu. Smijem se, suzom. Osmijehom duše ove. Puštam iz oka te cvijetne rose, puštam, a sjećam se, nečijih ruka i nečije kose. Puštam je, ali ne boli. Družim…


Ne mislim više na to sjutra, i ne priželjkujem srećna nova jutra. Samo živim. Ne sanjam rajsku budućnost, i neku novu radost. Samo živim. Vojnik sam marša sadašnjosti. Marša trenutka ovog, neka iščezne nesreća svijate svog! Nježnosti hoću! Puno! Radosti korpu! Ljubavlju život okupan! Zaboravljajući one što se dure, ispijaću  sreće bure! Živjeću!


Za ovakve dane čovjek živi, A ovakvoj ljubavi se divi. Upletoh te u moje kose Vidi ove stihove, osjećanja moja ti nose. I kada stara sjećanja izblijede, Ja te čekam za nova koja slijede. Evo obećanja ti dajem sada, Kreće jedna po jedna nada. Ti si sve što sam htjela, Volim te, da li bih…


Šta se zbiva, gledaj one staze, da li prave ljubavi prolaze? Ne može da piše, a sat može da kuca, i ona da uzdiše. Srce je to? Ko se jače čuje? Java ili ono što snuje? Vrijeme teče, mora. Ali ne mora ovako da peče. Gitaro, trzavico, neka  jače svira, ne daj joj da ona…


Dok je proljeća i ptica, dok je neba i sunca. Dok je mjeseca i zvijezda, dok je mora i rijeka. Dok je ljubavi i života. Dok je tebe i mene. Vjerovaću. Sebi, tebi, nama..


Ako te volim, da te pustim? Da odeš drugim putevima, pod drugim nebom? Da ploviš drugim morem, drugom barkom? Da ne produžimo zajedno, na svakoj raskrsnici sa kojom se sretnemo? Da te pustim da skreneš? Da ruku tvoju ispustim? Da ljubav izgubim? Da te pustim? Ne mogu.. Izgleda te ne volim.


Ova slova tebi pišem, dok neke čudne misli udišem. Obraćam se cvijetu,ptici, mjesecu, moru, rijeci, zvijezdama, nebu. A potom tonem u dubine srca mog, osjećam tragove nečega tvog. Dok se igram sa sna loknom, otkrivam srce velikim oknom. Otkrivam tebe radi, dok ti srce ove stihove sadi.


Nisam te čekala, imala sam te. Nisam te imala, tražila sam te. Nisam te tražila, sanjala sam te. Nisam te sanjala, grlila sam te. Nisam te grlila, ljubila sam te. Nisam te ljubila, voljela sam te. Neću te čekati, voljeću te. Neću te imati, voljeću te. Neću te tražiti,voljeću te. Neću te sanjati,voljeću te. Neću…


Možda traži previše, možda je već dobila svega više. Možda je već dobila tebe, onog trena kad ti dade sebe. Možda je za sve kriv onaj strah, što joj u ovim toplim noćima uzima dah. Možda i on u njihovu vječnost vjeruje, i zna da u njenom srcu stanuje. Možda sad ove pjesme zajedno čitaju,…


TEBI

Na koji jezik da ti prevede ovo što u njoj tinja, ma da li uopšte može da se prevede ta užarena buktinja? Kako kad joj je sve teže, pa ti evo ovim rimama kazuje sve što je za te veže. Ovaj osjećaj joj daje krila, pa postaje nekakva ptica mila. Njene misli sada lete, sa…


Za svaki  sa tobom proveden tren, za svaki izmamljen osmijeh, za svaki pogled, za dodir, za svaki zagrljaj. Hvala ti za jednu vječnost, za rukopis neizbrisivi. Volim te anđele. Još si to, jesi. I bićeš.


Da li osjećaš kako ruža miriše, ili sve postaje tiše? Vidiš li ove boje, duše moje? Mariš li za ove sate, papiru zbog tebe date? Znaš li da postah za te pjesnik, ljubavi naše vjesnik? Dok misli snene, mojom dušom plijene.


Kako?

Ne slušam više te ljude. Ni njih, ni njihove ideje lude. Njima sve što je lijepo, traje kratko. Ne znaju za vječnost i nešto slatko. Prave ljubavi su im tužne. Kako da im objasnim kako su te njihove ideje ružne. Što ne prolazi nije sreća? E pa moja je ljubav veća! Zar mora proći? Bez…


Bojim se od zapakovanih snova, od upakovanih želja, od spakovane ljubavi. Bojim se prašnjave kutije stvari naših. Od požutjelih fotografija u njoj. Od naših prošlih dana. Boijim se sijede starice, koje će se sjećati jedne davne  ljubavi. Bojim se zadrhtale ruke, u kojoj je fotografija naša. Zadrhatle ruke, ne srca. Jer bi srce davno stalo….


Čemu?

Čemu ove rime, što podsjećaju na jedno ime? Čemu ovi dani, što ne daju osjećanjima vani? Čemu ova misao, kad čovjek ne bude više disao? Čemu ovaj san, kad će svanuti novi dan?


Pa opet jesti nezrele jabuke. Pa opet biti golicljiv i imati strah da ne umreš od toga. Pa opet se smejati.Mnogo se smejati. Pa opet gledati satima u nebo. Pa opet sanjati budan. Pa opet se plašiti mraka. Pa opet biti najsrećniji ako baš tebi sleti bubamara na ruku. Pa opet se igrati doktora, govoreći…


Ne zovi me. Neću da idem za tobom. Ostavi me! Nećeš me nagovoriti. Uradi nešto ludo. Nešto čemu ćeš da se smeješ. Zašto da se kaješ? Ko zna šta će biti sjutra. Ludosti, bježim od tebe! Nemire, umiri se! Danas je tvoj dan. Carpe diem.


Šta sam?Gdje sam? Sanjar lutalica, sa jedinim prebivalištem, u srcu tvom? Jesam li tu? Treba mi, tako mi treba tvoj odgovor. Bojim se tišine. Požuri. 


Šta raditi? Nastaviti sa snovima ili se buditi? Daj mi znak Hamlete. Godine lete. Da li brati ruže, bez osvrtaja na trnje.? Ili pokupiti iz sobe snova prnje? Da se slatkišima hraniti?  Ili se nekim oporim štitom braniti? Ili prosto odrasti? Ne biti više cvijet,san,suncokret. Ne biti nebo, lastavica,ljubav. Ne biti čovjek. Baš loše zvuči. 


Razmišljam.. Možda se previše okrećem. Možda imam sindrom zvani Orfej. Uvijek me zanimalo zašto se okrenuo. Sad mi jasno posta. Kad bih samo mogla ići bez okretanja, i zaboraviti ova čudna u duši stanja. Možda bi obećanje bilo ispunjeno. Samo kad se ne bih okretala.  


Zatvaram oči, iako trepću. Sa trepavicama se borim. Zašto uopšte postoje glupa čula? Zar da moje oči to gledaju? Anđele, gdje si? Treba mi pomoć.  Svijet se izmakao kontroli. Sve je kao na nekom ringišpilu- Neko se dobro zabavlja, neko plaši. Kad će više ponoć? Cipelica moja nije za ovaj blatnjavi put. Jedu mi se…


Voljela je balet. Kako su je samo opčinjavali ti krhki pokreti. Ta bjelina i muzika koja pokreće. Neostvaren san. Djelimično. Zaigra jednog dana. Sopstvenu igru. One krhke pokrete poče izvoditi na hartiji. Bjelina hartije posta njena baletska haljina. Izađe na podijum. Poče svoju izvedbu. Pojača okrete, uvijanja, nagibe. Pokaza  ljubav i gnjev, mahnitost i bol,…