Biježimo ljudi biježimo na rasplesane, umorne popodonevne ulice biježimo na oble rijeka gdje nas krijepi sviježina divljih voda ili na proplanke gorskih klanace, umotani u zvijezdano nebo kao u prozirnu plahtu, a miris gorkih trava nas uspavljuje, zar to nije divno? ili ajmo na obale, gledat kako  nasmješene ribe skaču k Mjesecu. Biježimo ljudi iz…


Ribe, Ribe na suhom. Amo- tamo perajama. bez pomaka. Oči izbuljene ne može ih se sklopiti. upiru dah škrgama, bezuspješno i jaklovo napori uzalud. Ostat će trag u pijesku, da svjedoči dok ne dođe plima i pomete korake. Ribe bi htjele letjeti, ali More, More i dubine, uzeše im dušu.      


Uzmi me za ruke i vodi me na ulice gradova što ljube zvijezde. Ti i Ja opijeni plesom, umorni i ludi smijemo se glasno, hraneći se svjetlošću što je skrivena u našim očima. Blještavilo gratskih lampa, glasovi mnoštva svuda, u vihoru u oku oluje naše ukrštene ruke naše sjedinjene usne jedno tijelo Ti i Ja….


III.

što ti tražiš u riječima? jel možda tražiš utjehu? bijeg? smisao? Ne!!!!!! ja samo volim poredati jednu pokraj druge i osluškivati njihovu zvučnost


A šta drugo radim nego te tražim. svi moji dani su lutanja. skitnje od slike do slike, moleći boga nadajući se da ću ama da ću jednostavno nabasati na tebe. i onda, šta ja znam, onda onda ću iskoristiti sav svoj bogomdan šarm i pozvati te na kavu! ako ti kažeš ne! onda ću ja,…


II.

crveni makovi slomljnih latica vjetrom i žegom izmoreni su. i onda, najednom vidim nju. vidim je jasno kao što vidim svoje prste svoje ruke maglovit trag svoga daha za zimskoga dana na staklima autobusa što miga ka oblacima punim kiše. gdje je kraj slikama što iznikuše u nama? gdje nas može odvesti u koje prostore…


I.

nije da volim, nije da znam pisati ne znam. jednostavno, riječ je o riječima same riječi žele biti napisane. nije da imaju vrijednost, ili da je žele imati one se jednostavno  žele napisati same od sebe. i onda idu od čovjek do čovjeka. traže, ruke traže jezik koji će im se smilovati. nije da imaju…