U odredjeno vreme… Se javi misao…kako bi moglo biti… …jednog bitnog trena.. …kada ta misao udari takav samar… …da jedino suza ublazi bol… I samo suza moze da smiri ranu… Tada pustii…pusti suzu za mene…za sebe Jer suza ostaje jedini put…izmedju mene…tebe I samo preko nje mogu da te vidim I samo preko nje mogu…


Evo…tu sam… Na poljima nesanice… Otvorio knjigu uspomena… Listam tako… Satkanu od proslih dana… I od mora suza… Svaka strana svoju suzu ima… Htio bih samo… Jednom jos… Da vidim…da kazem… Bar da sna ima… U snu da trazim… Ali snovima ni traga… Samo ogromna polja nesanice… Pusta i nepregledna… Citajuci tako odlutam daleko… Gdje…


Tugin svijet…mjesto bez dana, noci, kraja ni pocetka… Samo sivilo… Ulazeci tu dusa prolazi kroz mnoga stanja… Stanje nesvjesnosti… Prvi stadijum, iznenada shvatis da se nalazis u tuginom svijetu, sve svijetle boje nestanu, a oko tebe gomila slika, jos nisi svjestan sta se dogodilo, ovdje jos uvijek postoji smijeh, jos uvijek si onaj stari… A…


Tiha tuga… Najteza… Maskirana u sve..   U smijeh, u srecu, zadvoljstvo… S dusom se spoji, Od nje snagu crpi… I kad dusa klone… Tad je pusta…   Povlaci se tada… Pusta dusu da rodi neke snove nove… I Da u njima svoju snagu vrati… I onda opet…   Pod okriljem noci… Nekog bitnog trena……


Kad vidite da covjek nijemo gleda u daljinu… Ne dirajte ga tada… Daljina su vrata U neka prosla ljeta… U neke sretne dane… Zazeli se covjek… Nekih lica starih… Kojih nema vise… I mjesta gdje je dusa rasla… I dok mu pogled luta… U sadasnjem danu… U proslosti se krece… Tacno svojim putem… Obilazi slike…obilazi…


Koliko puta pokusah Naslikati snove svoje Ali za to jos ne nadjoh boju Koja bi ih prikazala   Koliko puta pobjegoh od stvarnosti Ali sam se vracao uvijek U isto vrijeme i na isto mjesto   Koliko puta sam pomislio da Niko od mene srecniji nema Ali jedan tren srusi sve   Koliko puta sam…


Dodju tako dani kad tuga nastupi… Kad sve lijepo u sijenku ode…   I kad zivis samo… Da iz sijenke to vratis… Tih dana sve se rane otvore…   Sve boli… I ono sto davno nekad prestade… Samoca pokuca na tvoja vrata… Primis je kao najboljeg prijatelja…   Cudno je tada… Koliko buke ima u…


Danas placem… Sve one suze isplakane zbog mene   Danas placem… Sve one dane  vesele…     Danas placem… Noci neprospavane…   Danas placem… Svaku rijec izrecenu… Svako necu kazano…   Danas placem… I suzom cistom ispracaj ka srcu pravim … gdje joj zauvijek dom spremam…


DIO

Rasklapam sjecanja Ne bi li nasao dio mene… Dio koji fali…   Davno izgubljen… Negdje u moru uspomena… Odavno sahranjenih…   Otkopavam Odvazno se odlucujem na taj korak Iako svjestan da nista sto je nekad zivjelo Ponovo ozivjet nece   I tako … Sklupcan u svoju misao Rasklopljenih sjecanja Otkopanih davno zamrlih uspomena Shavatam…  …


Stojim na grebenu sam… vjetrovi tu su jedino i gledam… Ispred mene prostranstvo svjetlost izbija negdje na kraju… nepoznato iza mene pomrcina, sumrak, proslost gdje da krenem… veliko prostranstvo plasi me Ipak… krecem… u nepoznato prema svjetlosti silazim i vise nema nazad prve stijene prolazim zbogom…


Tesko je nositi sa sobom taj teret Kad ti nesto uporno fali… Jednom izgubljeno, nikad pronadjeno… Tesko je zivjet… Kad je uvijek prisutan… Taj osjecaj… Dodju dani kad mislis proslo je sve… Imam sve sto mi treba… dani kad se osjetis srecnim… A onda… Jedan tren ostanes sam… I opet dodje… Opet se vrati… A…


Smiraj… Posle tolikih bura… Borbi sa orkanima… Posle toliko padova… Tonem… Sve dublje i dublje Zalazim u neke nepoznate dubine… Nepoznata prostarnstva oko mene… Borim se… Da se vratim gdje sam bio nekad… Da ponovo ono budem sto sam bio… Ali ne ide… U tim dubinama pronalazim mir… I posle toliko borbe… Posle toliko padova……


…tisina…veceras tisina ima cudan zvuk Sijenke proslosti osjecam u mom svijetu Gdje ste! Gdje!!   kako ste dosle u moj svijet Svijet samoce i vjecitog mira Ko vam pokaza put…   Sta hocete?!! Sta?! Sve ste uzele, sve!! Ostale su samo uspomene? To vam NE DAM!   Bolje idite, idite! Nemate ovdje sta da trazite!…


Zurim, da spakujem tvoje stvari… Ionako sve stane u jednu kutiju… A opet je mnogo teska… Nekad je srce tu bilo…   Pozuri ne zelim da zakasnis… Na poslednji voz za proslost… Ovdje ti vise mjesto nije… U sadasnjosti svoga doma nemas… I prije no sto udjes, sve ponesi, kutiju mi ostavi… Da sjeca…na prazninu…


Sjecam se… Vremena kad sam mirno disao… Dana kad sam osjecao zivot oko sebe Sjecam se… Trenutaka koji su mi oduzimali dah… Momenata koji su remetili moje mirno more Sjecam se… Odlazaka…dolazaka…osoba u mom zivotu Tihog paljenja ljubavi I zgarista iza nje… Sjecam se… Dana kad pruzi ruku andjelima Kad ode… Ka svjetlosti vjecnoj A…


Opet si rezervisala kartu ka mojim snovima Sa vremnom dolaska kasno u noc   A zastoo… Zasto pitam se Usetas u moje snove U vrijeme kad moja dusa odmara   Govoris mi neke nedorecene rijeci Ono sto uvijek ostane da se kaze kad neko ode A ja kao i uvijek slusam… Nijemo slusam…   Sve…


Veceras…veceras sam se borio sam sa sobom s tobom sa osjecajima…   veceras…veceras… osjetio sam gubim, gubim tebe… gubim sve…   Veceras… veceras je u hodnicima moje duse odjeknuo pucanj tisine, smirio sam se osjecaj cudne praznine… trenutak samoce je nastupio osjetio sam… dalje moram sam…  


Tragom svoje poslednje suze Dolazim do prozora tvoga svijeta Provirujem kao nemirno dijete iz coska   Sa strahom da ne bih bio vidjen Iako u taj svijet mogu samo preko snova doci   I okrecem se I idem… Prema svom svijetu Milioni uzdisaja ga dijele sa tvojim I tu pocivam U svijetu u kojem tebe…


Svi mi nekad… A Ni sami ne znajuci zasto a ni cemu… Zadjemo u razruseni dio nase duse…   Preturajuci po sjecanjima… Nadje se tu svega… U gomili krsa i pepela… Pocivaju snovi…istrosena obecanja Cudno…nekad bejahu svetinja Sada samo stvari…   I Prolazeci kroz sve to… Neko pusti i suzu… Probude mu sjetu, bijes, tugu……


…Dodje tako vrijeme kad sjecanja se sretnu Kad se pronadju… U bezadnu u kojem smo nestali…   Kad dodje do sudara svijetova… Poljuljaju se i najjaci temelji… A iz dubine.. Iz najmaracnijih hodnika Odjekuju jecaji… Dvije duse, koje bejahu sve a sad nista nisu   I Sve se dogodi u trenutku Duze ne moze… Trenutak…


…ostali tragovi starog svijeta, vremena za koje mislih da je moje zgariste koje jos przi moju dusu   Poslednjim atomima snage zacjeljujem rane i krecem naprijed… ali kuda…ni sam ne znam…   Tisina je uzela maha… samoca prijeti… prijeti da me uzme skroz… da odnese i ovo malo mojega ja…   …ostali tragovi koji kad…


Ne necu da spavam hocu i ovo malo vremena da provedem u saznanju da jos postojimo i da me jos volis , vec sutra ce da bude drugacije,   ne necu da spavam, hocu da upamtim ove zvijezde sto sjaje na nebu, ovako sjaje sada i nikad vise…   necu da spavam, jer san nista…


Odlazim… vracam se u svoj svijet… Pokusao sam…da zivim, ne ide… Ne ide…   Sve je bilo dobro dok sam tamo bio … I sad se vracam nazad, zatvaram vrata za sobom Ipak, bolje je tako, Tu postojim ja, uspomene, sjecanja i snovi   A zar treba sta drugo ovdje… Lijepo mi je… Jeste, lijepo…


Mrak

Dan se vec odavno zavrsio Noc odavno caruje Mrak…   Vrijeme kad svi tonu u snove Kad odmaraju za sledeci dan… Ja, ja ne… Kad mrak padne Meni tada svane… Kad niko ne vidi ja vidim sve   Pred moje oci umorne Dolaze prosli dani Buduci dani… Kako je moglo biti… A kako nije…  …


Molim novi par snova… Stare vracam… Potrosene od nadanja… Za boljim i srecnijim danima…     Novi molim da budu vedriji… Da se ne umorim sanjajuci ih… Da mi daju snagu…     Jer je java mnogo okrutna… I Moze da slomi ako ih nema…     I zato molim novi par… Vedar kao proletnje…