I da me ima, i da me nema – svejdno je! Kad nema tebe, kad nema nas… Čujem još uvijek suze o pločnik kako padaju- tako nevine duše stradaju, bez da ostave trag. Al’ vidjet ćeš jednom pticu bijelu i njene oči nevine, pokušaj eto tada da ne pomisliš na mene.


  Šta rekli smo – rekli smo. Šuti sad, kasno je. Sklupčaj se tu kraj mene da gledamo zvijezde padalice. Možda nam se želje ispune. Gordost u tvom glasu para mi obraze, ali pokušavam da ne odrazim bol, tvoje oči su već laste što odlaze… Da li si ikad bio moj? Zidovi tek stepen topliji…


Tamo gdje tišinom završavaš sve naše dijaloge počinje monolog beskonačnog bijesa u meni. Sve što mi ne kažeš, rekao si direktno šutnjom il’ pogledom. Zar hrabrost tvoja ponire kad oči moje čekaju? Beskrajno tužna te posmatram i čekam riječ, gestikulaciju… Bar jedan treptaj, prolazak rukom kroz kosu… Al’ vidim samo statuu, u kamen torzo uklesan,…


Bacih snove u vjetar k’o lišće jesenje, žuto. I ovo malo ustreptale duše poslije tebe je rasuto. Grizem jagodice dok te se sjećam, a nisi Bog zna posebno šta bio. Ah, sujeta uvijek sve malo uveća. Jesi li to zaboravio? Ispucale su mi usne od sunca i soli, dok trnje i ruže sve tuđe gazim,…


Ostao je trag naše ljubavi u boji zgažene maline, ne, ne ispire se ni iz kože, ni iz tkanine. Taj mali surovi podsjetnik k’o svjetionik što s vremna na vrijeme obasjava i ne da mi odsanjam snove svoje u miru. Ostalo malo je sujete, pa grizem si usne dok čekam da novi dan me probudi,…


Ne voliš kišu, kažeš, pa šutiš minut il’ dva, šutim i ja, takva sam –  ne volim da se namećem. Tišina, kažeš, prija ti. Sliježem ramena ravnodušna sva. Da, to je ono što nas ubija, ni ljubav, ni mržanja, nikada!


Zarobljena između mog i tvog besmisla šapućem koliko te volim. Taj eho odjekuje, ali ga ne čuješ zbog lavljeg laveža u sebi. Dodiruješ me prstima što gore k’o užaren uganj usred zimske noći, al’ tvoje usne – one me ne vole, a kažu da ljubav ne umje proći. Ah, obamana teška, još teži usud, nada…


Blag poljubac u obraz, u jedan, pa u drugi, kao slučajni prolaznici, kao nikada ljubavnici. Pogled odsutan, stran… Pokušavam da se u tebi pronađem, dio bar da ti sebe u očima prepoznam… Nema me. Želja mi stisnuta u grudima da me k’o nekad zavoliš, pa pokušavam da te uzdahom zadržim, da miris tvoj ne zaboravim….


Šaljem ti vjetrom krik svaki put kad dušu polomim, tek da ti lice dodirne i na trenutak posjeti na ljubav. U tebi više nema nježnosti, nema je ni u meni. Ogrubili smo od svijeta i od okrutne sadašnjosti, a kako smo se voljeli… U meni vječito praznina, vječito studen i grad, živim i u meni…


Potrgao si me kao parče papira i bacio u vjetar, pa lutam i tražim… Tražim djeliće sebe da se sastavim, da budem opet cjelina, da me ljube. Al’ vjetar je žestok i ne žali… Ni mene, ni druge… Pronalazim tuđe djeliće, uklapam ih u svoju kosu, guram ih pod svoje nokte, milujem ih trepavicama… Ali…