Jedna stara, nova

Djetinjstvo me dovelo tebi Voljeh te kroz jutrašnje snove Ponovno umro buđenjem Gdje su ostale sve te godine Više ne znam što se događa Ne funkcioniram kao osoba Spavanje je premija Samo vrtim dane Ima li smisla trunuti Zašto ne mogu željeti mijenjati Najteže se najljepše tuge odreći Sve ću jednoga dana u livadu pretvoriti Zelenu, blještavo zelenu Tamo igrat ću se proljeća i jeseni I plakati kraj potoka Poteći sa izvora Srce utopiti Osloboditi

Moj prijatelj me čini boljim

Iz zabačenog kutka ovog pojedinca ništa ne vjetru ne vijori zastave tek neslavno strše Imam psa prijatelja, ne mezimca u paru sa mnom tvori sliku jedne duše   Igramo se ratova ugriza i ljubavi Igramo se svatova bacanja štapova nekad ga i udarim   Proklet nek’ sam kad previše zastranim volio bih da me ubije moj prijatelj kao bijesan Starom prirodom stvari svaka se čaša prelije   Dugo ostajemo sami pa sve ga nekako više volim Iz očiju mu čitam i ja sam njemu bitan Nije samo što ga hranim…

Međuvremenska

Bježe mi satovi noći kao amater za njima kasnim kao četvrta kazaljka, što iskoči pred ljepotom svijeta zaspim   Uranjam u život posustalog pijetla pijetla-šišmiša što vrijeme protječe mu krivo sred noći euforija svjetla zorom sve se stiša   Ti si moja najdraža kontra nezaboravljeni elan mrtvom čovjeku drago olakšanje, kad je smotra namigneš mi, vraćaš me u kolijevku   Znam da samo si ljubav nerođena, izmišljena, proizvoljna al’ kad zakasni tuga kad dođem do ruba veličanstvena si zadnja slika moja kad na to pomislim…  

Neubranom grožđu

I to što sam te volio bilo je samo do mene nikakve ti veze s time nemaš Nikada te zbilja nisam volio samo bila mi je draga pomisao na tebe gluposti, dal’ si budna ili drijemaš Nikada te nisam volio Samo sam te vodio do krajnosti u obilazak svemira oranica predstavljao te snovima s istančanom ljepotom tajnosti ničim izazvana, bila si uzvanica na neznanim svatovima Nikada te nisam volio Katkad bih ti pogađao sne volio sam mislit, da čitam ti kapke predstavu pod trepavicama i kad smo ono letjeli unatraške…

Ako sada umrem

Ako sada umrem gdje će mi duša Iskrvarim li na pločniku da li ću se sjećat sela Nebesa odbijem li krune i rijeku pohara suša da li ću se sjećat svega   Odem li potiho kako sam i živio iskreno i skromno dal’ će znati da sam otiš’o divote, što sam im se divio kao ono drvo, ogromno   Hoće li u sjećanju livade ostati i moj trag il’ će cvijeća da divane -odselio je on u grad   Je li pošten čovjek dobar odbije li ispovijed, odbije li boga…

Tu sam

Rijetko me tjeraš na tugu Al’ opet se desi Kad pogrešno udahnem Tvoji me osmjesi Kroz sjećanja tuku   Neostvareni sam san Još uvijek Propadam a znam Postoji lijek   Drznem se ponekad Trznem za sklad Promjenim kostur A bitak ostade štur   Da mi te samo provesti kroz srce Tek jednu panoramsku vožnju mojim suncem Ti zaplačeš, nacrta se duga Moja suza učini da je ljubav   Plačemo zajedno, otkazujemo godine Zastaješ, gdje si, vraćam se, vodi me Sve si mi ljubavi  

Beznađe

Da je bila ljubav bila je zna to i ona sama Tjerala me preko ruba i puno dalje sad je oplakana   Nije nikakav peh što je sve nestalo peh su sve one pogrešne Zašto uz nacrtani osmijeh nije veselo kad i druga se lijepo osmjehne   Sunce i mjesec rade na smjene oboma je dosta moje sjene što se ne pomaknem u treći dio dana što ne izmislim godište balada   Od svih sila, poginuh od ljepote podcijenio sam ljubav, moj živote sad ne znam ni da živim ni…

Ludim

Neupriličenim načinima stvaram te noćas nastaješ od trnaca i bar sto suza Nešto pišem, pa param, neću da zamaram te jer u izobilju tužnih srdaca, ne može bez bluesa   Jedno napušteno mače ušlo je u moju noć nahranih je, napojih, što ću drugo možda sa mnom će da plače što opet nećeš doć možda ni ono neće ostat dugo   Nekad, kao sad osjećam da mi čuješ misli da mi čuješ srce kako šapuće Ali tko zna Znam da neka babaroga nisi no tko mi je onda ukrao papuče….…

Predugo je nema(m)

Zaboravljam maštat’ kol’ko god želim, da se to ne desi nekako mi bježi svašta zaustavljeni sam val, zbrajaju se grijesi   Suptilno otuđen smišljam glupe jadikovke melankolijom raznesen dusima zaluđen najteže prešućujem psovke zatekla me takvog jesen   Nekontrolirano prolazi život dok ja odupirem se anđeli me znaju kao Sizif guram svoj kamen, zbog nečeg’ mi je mio glupiram se, plešem sa sobom u paru šizim   Daleke obzore iz dvorišta tek gledam nikada ih posjetio nisam Sve su to za me sada mučne panorame samo nje sam ostao žedan…

Smisao….

Vojnici su se vraćali iz besmisla novi pakao pripremala im sjećanja Kroz šapate se pričalo, šapatom plakalo Tih je dana padala sila nečista da načini mjesta novoj, uz stara obećanja Rekli su da nije pakao, kad se mrtve pokapalo   Silom se trudiše, govna nabit nam rogove od ovna jer ovce smo uvijek i bili Na jednu naredbu uništimo sve o čemu smo snili   Ratovanje za mir kao jebanje za nevinost U prolazu pokupi te vir pa čekaš, milost ili nemilost   Eh, živote, da je bićima s mozgom…

Okolo,naokolo, prečicom u krug

Na umoru svih laži istina nikne Kad uporno tražiš tišina vikne   Osjetiš se živ ko’ što nikad prije nisi zagledan u vis dok visina ne izvisi   Ponireš u dubinu dogovorenu sudbinu i cijeli svijet znaš već napamet   Preuzima te dosada i misliš, baš ću od sada da ne budem u većini al’ bježanje od prosjeka taj isti prosjek čini   Pa kako da se vratiš na put nevinosti gledaš da kratiš da štediš stare kosti   Al’ ne ide, uvučen si u igru ostaješ nijem na razglasu…

Djevojka iz šume

Djevojka iz šume Bez izmišljene priče Bez folova, bez glume Bez nepotrebne šminke Bez zaštite i krinke   Ona zove me na igru Voli me zbog mirisa Ona raduje se proljeću, kao rađanju Zvižduka lišćem,odolijeva tigru Mijenja korak zbog irisa Ona ne vidi smisao u svađanju   Spokojno ona stari Pa iznova postaje mlada Za nju je život, nisu stvari Nikada ne traži, a svime vlada   Slatka moja je ljubav Zalijeva mi sne Tjera me preko ruba Bez obzira na sve   Od latica otpalih načini radost Od uvelih…

Radost ljubavi

Stječem okolnosti, sve dok me lik neki ne opameti pod punom mjesečinom lako sam na meti srce nekad ne može a da se ne provjetri   O kako, noći, kradem ti uzdah kao vječno sačuvani komad hlada pa tamo dospijevam kad je nužda samoprognan, od strane svakog grada   Nema me po mjestima zacrtan negdje sam u vremenu, čekam naći…. je vještina ostajanje…. priča druga neka   Priostajem, u prolazu sa osjetom za stazu gdje radost oćutiš po mrazu    

Replika na agresivno maštanje

Na mom srcu nema vremena zavjere vi robovi sata, kategorija i vjere ne želim da udišem balončiće vaše mašte umišljena svijeta materije, te vaše želje tašte vi i niste vi, a to i ne znate ljubav ćete spoznat ego kada predate Ako čuje me netko što ste nekad bili u toj vašoj glavi….jeste li se već nasnili??

Ona, svijet i ja

Daljine, bez mojih pogleda zovu te daljine Unosiš ovaj svijet kao kapi u oči dijete u tebi opetovano progleda a žena si što bez haljine hrabro skida veo noći   Sanjam te, naveliko ja te stalno sanjam, mila sa sobom odnijela si jastuk mira hrpa sjećanja s tvojim likom nit’ osmijeh nisi ostavila…. moja tužna ptico svemira   Moja si trema pred nastup moje  prazno na papiru što prepisati ne znam Moje si želje što rastu šapat ljubavi u nemiru tren kad trnci euforije zaslade neslad   Daljine, ponovo te…

Kad prije ostarih

Najgore je kad vrijeme ode a ja ostanem zakopan negdje sred mrtve prirode livade prostrane ne vrijede iz krtičje perspektive nema sjete žive   Novosti  da temelji postanu za neku novu osamu brige tema tema briga kad uhvati život…. Nema ljudi sa osmijehom starim miga nema kad zagusti baš kad treba nema miga

Postajem nekome nešto

Kad zamre čežnja za propupalim cvijetom cvijetom mladosti i sna i odagnu me vjetrovi zalud da ne prosipam se svijetom da ne biram ono manje od većeg zla nestanem prije nego se snađem ne ratujem, ne bodrim nit bijelu zastavu tražim samo si novu misao nađem Putujem ne krećem i ne starim postajem nešto u nečijoj glavi neznajući da poziram za omot stari i uspomenu neku odmaram riječi u tišini srca pa umočim u rijeku stih da ne kuca ako kojim slučajem se javi

Neproglašeni ludi

Ne treba nam idila mi ne želimo mir u paradoks se skrila priroda kao netopir   Smanjiše nam zalet skupiše zamah Granice i države svatko svoj gradi zamak   Dostignute visine dosadile A ništa, osim tišine nisu nam uradile   Čovjek je …. čovjek ali ljudi više nisu ljudi da li su ikad’ uspjeli biti? Vječito jedan, neproglašen ludi s vremena na vrijeme odluči sve uništiti uspije…. uz pomoć svih nas drugih

Vječiti balans

Lijepe se slike na stranice moga sjećanja slike sa potpisom, nečitljivim rubovi sa otiscima šminke i mirisom kasnih trešanja -dobrojutrom apsoluta nevidljivim   Zapažanja prolijeću znanjem tihim ostvaruju se poljupci vjetra zmajevima nošeni Preko potoka sa pozdravima cvijeća ta šarena ljeta pamte svaki svoj djelić pokošeni   Tumaranja po stvarnosti umore i bogove i vragove U znak solidarnosti na momente sakriju rogove zatome rogove   Sve neka cvijeta neka se poljima tišina svira U ime mira – rapsodija svijeta ljepota ne sniva na rubu zbilje vječno balansira

Zbog prejakog svjetla…sjena

Shvatit ćeš da ja sam puno više možda budemo se znali možda postanem jesenje lišće al’ saznat ćeš jednom tko može da ti opiše boju kiše tko može da te sanja kad sjećanja odu tko sjeća se sanja tko pamti te po hodu Užurbano crtaš me nadodaješ cvjetove auri prirode sjene su nam potrebne

Vrijeme je

Pis’o bi’ ti pjesmu a ne shvaćam riječi srce zove stranu desnu možda ona ga izliječi   Ne poklanjam ti svijet ljudi još ne čine ti dobro jednom u njih ću se klet svi disat’ ćemo s tobom   Presušeno smo korito od kad ne plaćemo od sreće nestalo je ono nešto, stvori to pa ničija suza trebat’ neće da održi lijev   podsanjali smo snove ljubim te al’ sanjajmo nove vrijeme je

Naprijed kreatori

Kako se sve manifestira tako i osjetiš Ne dobiješ svijet koji biraš al’ na neke se barem podsjetiš   Je li šuma izvor prirode je li čovjek?? Zašto od Zemlje skupljat’ prihode ako ne želiš tijek…   U tisuću boja negdje skriva se tisuću-prva svaka je tvoja svaka je moja život ne nudi otrova   Ona prava riječ nikad ne biva istrošena pa ni kad zelenu preuzme žuta Slatko miriše trava pokošena donosi nešto i put kraj puta   Mi smo tek osmišljeni listovi vlastoosmišljeni listovi stabla života Mi smo…

Sjećanja izrovati nećete

Kopaju bageri preuređuju danas presvlače ulicu moga djetinjstva transformeri čudnih preokupacija svjetleće tute plešu zadanom melodijom odijela istrošenom, zastarjelom   Jesu li priopćili na vijestima početak rata nisam gledao televiziju doveden pred gotov čin, shrvan uslikah  ju zadnji put u memoriju pohranih zelenu predapokalipsu dobro je, grmi… majko, otjeraj ih

Kad otploviš maštom

Sakrila si pogled zavitlajuć’ kosu preko očiju da čuva ih tako ko’ što šuma skriva zelene jastuke planete Ti u njen uranjaš san   Probah da te posjetim pratim te po trncima začahurena ležiš u balonu mašte svoje lebdiš   Dal’ da izvinem se il’ samo kažem… zdravo dok upadam u svijet tvoj malo da prebrojiš mi misli ma ne… za te bolji susret ću izmislit