svemir podrhtava dok mi hodamo silovanim ulicama napuštamo naša skrovišta betonske nastambe koračajući stopama vizijonara što su desetljećima prije pokušavali spoznati beskraj poput šamana koristeći čudotvorne biljke i otvarali vrata percepcije ili samo hodamo bijelim hodnicima po ispucanim keramičkim pločicama obrijanih glava i u pidžami na pruge i čekamo jutarnju terapiju svijesni kako nismo vrijedni…


dosegnu li sjene ikada daljine kojima se hranimo ili su tu da razdvoje umjetnika od stvoritelja izdišemo uzalud upotrebljenu snagu mentalno sjebani i nespremni da se suočimo sa olujom u čaši prodali smo maštu za blagostanje srednje klase i sada isto radimo sa svojom djecom tjerajućih da odrastu brže nego što treba umjetnost je posljednje…