Lađar

‘Ponekad istrošen, ispražnjen, zaplovim uzvodno uz šaš, čudan je mir zaboravljenih puteva…’ Osjećam, tragovi prirodnih pokreta uče mi nemirne ruke, predosjećam, i ova lađa što burom igra se, sanjari mirne luke. Postajem, riječnim čulima okupan, svijetom zasićen žitelj, upijam, zelene miraze prirodnih poriva, lađu mi kite. Putnik u vremenu, stao na stanici razuma, granici bistrog…


Vidio sam tugu u Damasku Bila je kao posuti pepeo u mome vrtu Nadvila se nad zemljom Poput nekog plašta Moje ruže su izgubile sjaj Moje ruže su stale kao zaštitnici svoga korijenja Moje ruže su stale I prkosile Vidio sam tugu u Damasku Nije to bila jedna od onih prolaznih tuga Vidio sam je…