Na vrhu zgrade u kojoj sam živio, zapalio bih cigaretu i toj se curi divio… Zašto se ovoliko patim, što sam joj skrivio? Odgovori se kriju u čaši, i piću, još uvijek čujem galebove kako kriću… dok nas dvoje hodamo, goli i bosi, Vjetar mi tvoj miris donosi.   Zatvoren, u sobi bez vrata našao…


Potreban mi je trenutak iskrenosti, tražim nekakvu vrstu predaha za sebe i druge…Da mogu krenuti dalje… Ali što se nalazi dalje? Hmm… Buncam glupost, ali svi nešto pokušavaju, neke igrice igraju. Taj lik, taj lik ničim nije bio izazvan da bi izazivao druge. Svojim postojanjem, svojim nastojanjem, svojim nestajanjem. Svojim nestajanjem. Upravo je to ključna…


Put me vodio kroz staru šumu, pod krošnjama skrivenom drumu. Dok si trepnuo, noć je prekrila dan, svi su na oprezu jer zvijeri izlaze van. Svjetlost se povukla pa iščezla pred tamom, a lane je došetalo na proplanak –  s mamom. Na obližnjem stablu zapazih sovu, pozdravljamo se, ali leti dalje jer je u lovu……


Budim se u najluđem mogućem snu Na nekoj cesti, u vrtlogu prašine Ne stajem ni autostoperima uz cestu jureći u utrobi mašine… Izbezumljenog pogleda budim zatomljene strasti Ostavljajuči iza sebe prošlost u tragu masti. I poljubac guma s oblakom dima, Gubim kontrolu i povlačim iz boce s etiketom gina, I jurim prema utočištu kojeg nema a…


Odlučno krečem prema njenoj kući ususret avanturi zbog koje mi srce ne prestaje tući.   Desilo se to u  jednome martu na bezbrižnoj šetnji po kvartu. U labirintu ulica spazih neviđenu ljepotu, među svim licima, njeno  je jedino zračilo divotu,  odzvonilo je dosadnom životu! A onda se nebo zatamnilo pod oblakom crnine, ne povlačim se više pod prijetnjom rutine……


Ja, ja, i samo ja…ove mi riječi čine ćuda Sjedim u okovima samoće  i pišem, I mislim o tome kakao je svaka misao luda. Pod tonom vremena, ja se iz vremena brišem. Ćudan je osjećaj sjediti sam, Praćen pogledima neznanih ljudi, Jesu zbilja toliko slijepi, Da ne vide da ludim…! Ovo je još jedan san,…


Hrđave i stare, pomalo zaboravljene, žute stube rastu iz zemlje i iz pogleda se gube. Kat po kat, krenuše k nebesima tamo gdje idemo svi nošeni tjelesima. Spojene su stube uz staru zgradu kao spomenik rodnome gradu. I zato jesu stare, žute i krute, napravljene da ti pamet pomute.


Prvi put kad sam ju ugledao, nisam osjetio ništa Od tada, viđam je samo u svojim snovima… Sjedimo na klupi u nepoznatom parku i promatramo jedan drugoga Ona mi nešto govori… Dok slušam taj svileni glas, potiho ju gledam: Njezin oblik i pojava, lijepa silueta inteligentnog glasa, Maštovit je paketić skrivenog sadržaja… Šapućem joj ove riječi:…


Mirisi koji ispunjavaju zrak i lice iza stakla, sretno i umiljato Bus koji vozi starom cestom u dolinu mirnu i spokojnu, pomalo zaboravljenu Iza nas ostaju ruševine civilizacije koja je prebrzo došla do svog kraja Svatko je u svojim mislima, a tamo želi i ostati Nemojte me buditi jer ja ne spavam, a kad i…