Pjesmu o ljubavi pjevam joj ja. Dok se oči sa snom bore, samo sunce, oblaci i trava uozbiljavahu njezin pogled. Između nje i neba samo je miris trave. Vlati trave pričaju o zaspaloj ljepoti. Osjećam njezine draži, ugodu i čari. Rijekom osjećaja spuštao sam se prema ušću strasti. Bila je to bliska  realnost. Besane noći…


u zraku se osjeća neko tiho nezadovoljstvo  ovo ostaje među nama polako se spušta večer  ne tražim puno od života pripremajući se za ono što dolazi   i žene sve pamte to ti želim reči svaka čast tebi to je iskonska pobjeda dobra mislio sam da bi me baš ti mogla razumjeti meni je bilo lijepo…


ja razmišljam o tebi sretan sam da te imam u životu iako je sve otišlo neželjenim putom što me prije upoznaš to bolje ona zna o meni nešto što ni sam  ne znam naučila me radosti sreći užitku znam da ti je čudno svijet je tako mali na čudan način to je ipak korak naprijed…


Tvoj lik prizivam u sjećanje Obuhvatit ću riječima tvoje lice Već davno ne patim od iluzija Prepustiti se osjećajima Čini mi se prilično dobrom idejom Bio je to način na koji mislim da si me voljela Na mene se spustila neka potpuno Iznimna božanska milost Plovim ti po životu Po blaženoj paralelnoj dimenziji Već dugo…


U osvit dana ležim budan, za mirom žudi mi tijelo, na prvi dodir sunčane zrake nestaje jutarnja rosa. Opet sam promišljao o svojim pogreškama o uzaludnosti života o zbrkanoj perspektivi to su moji bezazleni strahovi. Napustili su me prpošni simboli mladosti i zaigranosti uvijek sam znao kamo želim poći, sada plovim bez sna, ništa me…