u putovanju ka ludilu gdje glupe riječi umiru, a sve druge ostaju ranjene, u neredu što se stvara kad’ zanemari se java, a želje postaju gažene, tad snovi k pameti hrle i ubojice žrtve grle, srce sa umom pleše, u polumraku svijesti kad’ blaženi su grijesi Sunce je svijetlost svijeće … Trenutak prije svitanja, mutne…


Radost življenja, umijeće pisanja. slova kao tragovi boje, zelena, crna, plava, žuta… kosmos na dlanu, ali tuđa je ruka. od pravca stvaranja udaljeno miljama, kao od srca razum mislima… tečem rijekama pisama zavarenih voskom, nikad ne otvorenih, šutljivih, pokorenih… izgaraju na plamenu prolaznosti na kojem ja grijem ostatke svoje ovisnosti. Sivilo življenja, besmisao pisanja.


Slab sam. Usamljeno lutam ovom planetom… ostavljen. Bez nje sada imam samo Vrijeme, nekad naše, sada ničije… sada venem. Koje teče kao slap preko ruba Zemlje… u bezdan … samo tuga i sjeta… lako je bilo biti sretan.


Kišno podne, zvona opet zvone, na staroj crkvi koja polako tone, u zvuku sive kiše gubi svoje obrise nestaje jednostavno topi se… Prelijevaju se boje, kreću se al stoje, crno šarenilo guta raznobojno sivilo, novi spektar, čini se idilično… Mirisi ko opijum dižu se polako iz zelenila i asfalta prozirnih ko staklo, na uvenulim biljkama…


U deliriju zbog otrova što mnome sada kola, teturam ovim redovima i bacam ova slova… Nejasno bez reda nek’ se zalijepe za papir, ko na blijede usne poljupcem vreli, crveni karmin… Zašto smisao uvijek naglašen treba biti kad se prava poruka svakako želi skriti? Jer zašto se pišu inače sve pjesme nego osjećaji da se…