Prazni prsti

Večeras nebo plače zajedno sa mnom dok riječi me šute i talože se u meni. Želim ti pisati duga pisma, no ne mogu jer su mi prsti prazni i teški uspomena. Izmiču i klize s toplih dlanova. Večeras me tuga voli. Poliježe na postelji samu i neispunjenu tobom. Odavno sam te se odrekla. Ostavila nas. Jutrom se pitam : ‘Hoće li ove prljave suze presahnuti u koritu sljepoće ?’ Više nisam slijepa. Više nisam ovdje. Razbijena, na tisuću komadića nošena sam olujnim vjetrovima daleko od pogleda tvog. Zamućenog. ‘Kad bila…

Ljubavlju rastvorena

Bez svoje umjetničke, muškošću osnažene krinke, stojiš preda mnom gol. Uzbuđen. Skinutog oklopa lažne sramežljivosti, spustila sam svoju krinku podno golih stopala i stojim ispred tebe naga. Vlažna. Oči u oči. Požuda i žudnja jedna nasuprot drugoj. Vrebamo svoj trenutak kao dvije magnetske privlačnosti u svojoj nesputanoj želji – grčevito posegnuvši za toplinom. Trenjem, kože o kožu i mirisom. Mirisom čiste pohote što isparava se u ovih nekoliko kvadrata obostrane predaje. Užicima. Svanuo je dan dok noć nas je prožimala, budnim osjetilima. Potrošili smo kisik, osušili znojna tijela razbacana na…

Sanjaš prazan

Sjediš prekriženih nogu na prašnjavoj polici u tijelu živog –  krpenog lutka. U polutami. Sam. Napušten od sebe. Mjesec proviruje kroz okno sjećanja i traži tvoje prazne oči, minuli sjaj u njima. Odavno i suze presahnuše. Skupljaš prašinu po leđima, kosu ti mrsi paučina. Zapušten na polici isuviše visoko postavljen, nedostupnim bivaš. Ženi. Meni. Svjetlost prodire kroz procijep mog nadanja i traži tvoje usne, zaboravljen osmijeh na njima. Odavno više njime ne osvajaš. Ženu. Moju bliskost, privrženost tebi. Skupljaš prašinu na butinama i praznim dlanovima. Napušten od topline dodira, izvan…

Crvotočina

To zadnje ljeto me ljubilo i gorjelo. Koža mi je mirisala na tvoje poljupce i nesputane želje muškarca u meni. Isparavala se naša ljubav kroz pore i udah zadovoljstva. Riječi su nas šutjele – dok se vrisak strasti i gladi za dodirom rađao svakim novim svitanjem. Da li te ikada ijedna žena željela kao ja ? – pitam i danas svoj odraz u ogledalu duše, brišući slanost iz oka. Bio si moj čovjek. Jedini. Te posljednje jeseni trulež bola širio je zadah izlomljene mi sudbine dolinom nespokoja. Moj život bez…

Odricanje

Odričem se zadržanog pogleda. Dodira u dolasku postojanog nemira. Uzbuđenja. Mirisa kojima osvajam osjetila i udaha neodoljivih kompozicija. Ne želim te pronaći u sebi. Mene u tebi. Zalutati pod tvoja rebra. Ne bih se budila obgrljena tvojim čvrstim bedrima i toplim dlanovima. Ništa tvoje oteti neću. Dohvatiti spretno i zavodljivo – jer nedovoljno sam iskrena i smjela. Otvorena, pred sobom. Lažno ponuđena izazovu novom. Odričem se putanje svoje svijesti i oblikovanih emocija, nepredvidljivih scenarija. Mašte na rubu stvarnosti i mnogobrojnih sjena podobnosti.  Sklupčana na lijevome boku – jecam. Prokleta sam. Ukleta…

Želim te voljeti

Tvoja pustinja je otkrivena. Proplanak duše izgubljen u olujnom svijetu teških, crnih oblaka ispod kojih gordo stoji utvrda nepovjerenja. Bespuće samoće. Tama te prekriva od stopala do potiljka. Svjetlost se ne nazire u tvojim očima. Zaboravljen si od ljubavi. Napušten. Opustošen prolaznim ženama. Raskomadan bezličnim sjećanjima. Držiš prošlost na dlanovima, u stisnutim šakama – ranjavajući njima moje usne. Druga žena grizla je tvoje srce i prepone – ne ja. Kriva sam jer naga sam. Razgolićena. Neopterećena silovitim prodorom lucidnih snova. Naivna. Sklupčana pred tvojim vratima, na tepihu obrisanih stopala –…

Mauzolej prolaznosti

Ponekad siječem emocije u režnjevima moje boli kojom sam protjerana u vidokrug tvoje mržnje. Danas je nebitno što si zapravo tražio u mojoj krvi, kapima ženstva i mirisu posrnuća. Gdje si želio putovati u mojim ustima i koliko je bezobzirno strmoglaviti se niz moje ždrijelo ne dodirnuvši mi utrobu. Sve je bila laž ? Patetika britka. Savršeno zdanje i nesalomljiv mauzolej moje prolaznosti. Ne možeš me oblikovati u kalupu svoje muze jer otimam se poroznim lancima, tvojim riječima i površnoj želji posjedovanja – tek nekoliko mojih lomnih rebara. U meni…

Truplo nevoljene Žene

Svoju ljubav sam na kolac nasadila dobro promotrivši kako se cijedi iz utrobe mi rasporene. U malim, teškim i grimiznim kapljama – smrtno je ranjena. Pred stopalima mi golim gotovo da je izdahnula. Zdrobila sam njene ostatke pod težinom lakog mi koraka što odvodi me do proplanka preostalog života. Ovdje ponosno stoljećima stoji usamljeno stablo. Preostala ljubav omčom oko vrata, mojom rukom je obješena, klateći se na vjetrometini tuge – kao truplo nevoljene Žene. Poželjela sam prije no što sklopim oči za vjekove, dodirnuti ljubav glave odsječene. Ne osjetiti dio…

Udišem te slano

Napuštena koliba uz more mirisala je na sandalovinu i sol, tog ljepljivog poslijepodneva, sunca na zalasku i mlade noći u dolasku – kad okusili smo nekoliko sati požude. Znojne kože između grudi i ustreptala sva, uzeta sam pogledom i dodirom voljenog mi putnika. Skidao si moje tijelo svjestan koliko sam sočnog vrela – uzbuđena, pakleno te željna. Prašnjav stol tetoviran je obrisom mojih leđa, razbijena staklenka svjedokom sladostrašća biva, modrica na mojim bedrima – ugrizom zadovoljstva, ovu priču živom čuva iza spuštenih mi trepavica. Vraćam se bosa i danas po…

Čovjek je Muškarac

Večeras preda mnom stoji čovjek, izvrnutih, praznih džepova i poderanih cipela. Na žuljevitim dlanovima drži svoju životnu priču, kojom me osvaja. Volim ga od prvoga trena. Njegove prljave nokte i usjekle bore. Zadah iz usta i utrobu mu toplu. U njemu nema ostataka propalih života, razočaranja i gorčine, iako je gorko pio, trulo vario – život. Njegova ramena podnijela su mnoge terete i danas su ljudskošću zaogrnuta. Grudi su mu tople i dodirujem ih usnama, propinjući se na prstima u njegovim sam očima – dostojanstvena. Večeras preda mnom stoji muškarac,…

Kositreno srce

Vojnik moje duše stoji na straži i čuva me od dušmana, ne dozvolivši da mi kositreno srce kali bezosjećajan skot – ljubavlju lažnom. Vojnik moje želje nikada ne sniva raspršene snove i ne budi se znojem obliven, niti ranjen biva mojom nemuštom riječju – on postojan je i njegovo srce jednako kositreno je kao i moje. lako se tali na temperaturi uzavrele ljubavi za kojom tragamo udaljavajući se jedan od drugoga već godinama. Iz posjekotine grudnog koša, nazire se čelična snaga uzastopnih posrnuća što lomi mi srce na dva dijela,…

Simfonija svakodnevice

Spretno ulovljena zamkom slučajnosti, uokvirena sam tvojim zjenicama, sumnjičavo promatrana nekoliko trenutaka – bivam svjedokom usjeklih ti bora između obrva, titraja usana i podsmijeha, osjećajući se ranjivom – iako voljena sam. Od prvog trenutka predaje tebi, spoznajem kako ćeš razoriti svjetove u meni, posegnuvši za mnom onako kako želim. Odvodiš me neslućenim putevima  na kojima ljubav je vrijedna života i smrti, tijela nam strašću oblikovana u noćima smrskane žudnje. Sama željno iniciram novo stanje duha i tijela. Otkrivam u tebi samozatajne odaje što bile su skrivene mnogim ženama i pažljivo dodirujem te.…

Tvoje sadašnje lice

Čuvam sva tvoja pisma. Daljine njima su spojene, mnoge usamljene noći preboljene. Dva svijeta sljubljena, ispod pepela raspršene istine  –  sretna što sada si ovdje. – ‘Dođi’ – šapućem i zovem te u sebe, očarana tobom. Lijepo je tvoje sadašnje lice, iako kroz zamagljeno staklo svijet je zaista tamniji, krinke nedovoljno uočljive. Sve moje krinke skidaš  – penetracijom rasplamsale žudnje. Zavoljela sam miris sobe i postelje, pogled na razbacano rublje. Tvoje tople dlanove na mojim golim grudima. Uzdah zadovoljstva. Iskrene riječi čuvane za mene i mnogobrojne nam čežnje. Primam te…

Majka

Stavljam svoje grudi na panj pod oštricu krvnikove izričite želje ako je taj čin dostatan da zauvijek prehranim gladna usta moje djece. Poklanjam svoje srce i maternicu onima koji su željni razbojništva nad Ženom, pod čijim su rebrima stvoreni neprocjenjivi mi životi. Nudim smjelo sve svoje udove pod sječivo nasilnog vam divljaštva ako je taj čin dostatan da zauvijek djeci, osiguram sigurno sklonište. Možete me i živu večeras zakopati no djecu mi ne dirajte, bezobzirni i život što kujem golim rukama majčinskim srkbništvom obdarena.   * Silence

Vino s okusom cimeta

namjerniče da li si svjestan kako iz vlastitih pobuda ulaziš u hram mojih misli bez najave svoga dolaska ponekad i s blatnjavim čizmama do koljena zaogrnut dugim i teškim ogrtačem očekivanja   nerijetko napuštaš moj svijet bez pozdrava iako si lijepo primljen u odajama moje žudnje ponuđen komadićima duše čistim i iskrenim emocijama napojen suzama i slatkim sokovima   putniče zašto očekuješ ispunjenje svih svojih fantazija i želja lutajući labirintom spokoja unutar svijeta što ne pripada tebi iako su moja vrata za prolaznike otvorena   ponudila sam ti prenoćište u…

Stanujem u tebi

voljeli su me mnogi, pogledom bez riječi zavodljivim jezicima dočekujući me na peronu moje ženstvenosti buketom mirisnih osjetila uzbuđeni   prolazila sam životima, kroz misli i htijenja tragajući za ognjištem pod krovom stamene ljubavi blagoslovljena u jednoj zimskoj noći ispraznivši kofere ispunjene strepnjom   iznajmila sam prostor u jednom dijelu tvoga srca udobno se smjestivši pod čvrsta rebra podstanar sam svoje čežnje zaogrnuta tvojom toplinom prigrlivši stvarnost   što još poželjeti mogu no da i danas stanujem u tebi nakon toliko godina uzajamnog uizmanja i davanja budim se na lijevoj…

Zavjera moje želje

Valentinovo; 14.02. u dolasku je.   U restoranu, pomno biranom separeu romantičnog djelovanja izražajne nam želje, sladimo se delicijama pri zagušenom svijetlu. Promatram tvoje zjenice, udišem miris odstajale kolonjske vode i miris tvoga uzbuđenja. Suptilno zavodim ti osjetila, otkrivajući dekolte tvoje požude. Moje bedro uz tvoje priljubljeno je, pogled ti zadržan na procijepu između dvije podatne ti želje. Uskoro ljubit ću te. Nježno gristi tvoje usne. Dati ćeš mi svoj jezik. Zahtijevat ću pokretom tijela da ovlaš rublja oslobodiš me, dok nudim ti svoje grudi oslobođene jednim trzajem čvrste ruke,…

Udarac u potiljak emocija

Nastupila je tišina.   Smrt me oslobodila. Njenom blagonaklonošću dozvoljeno mi je da osjetim sebe. Hladnu. Došla je po moje smrskane, rebrene kosti ispod kojih je nekoć plamtio život u obliku velikog srca. Krvlju uprljavši tanke, oštre prste izvukla je iz izmoždene mi utrobe ono malo života što ostalo je do početka mjeseca studenog. Gasila sam se tjednima. U meni je trunula snaga. Izdahnula je tupim udarcem u potiljak emocija, teatralno usmrćena. Predala sam se.   Sunce je tuklo u lijevi bok šesterokatnice. Svjetlost se probijala kroz isprano staklo tvoje…

Mozak želje

Dođi večeras u moje skrivene odaje nudim ti ružičasto meso da okusiš me glatkoću podatnosti, sublimat vlažnosti moje sve izvan okvira svakodnevice. Neočekivano sam ušla u tvoj život stoga oslobodi se moralne ti stege što pritišće ti muškost, mozak želje uskraćenom zadovoljstvu podređene. Daj mi sebe u dijelovima moje pohote dozvoli da istražujem sve tvoje mirise okus zadovoljenog, sirovog muškarca brižno spremivši te u svoje sjećanje. Jednu noć ti podajem ženstvo svoje iskoristi potencijal bila moje požude rastvori me, usrećivši iskonskog sebe budi sve ono što jesi, noćas u meni.…

Posjekotine strasti

Ne želim bol, ali ona je ovdje periodično čvrsne, oštra biva u tvom tijelu noćima me uzima razderavši međicu moje čežnje.   Želim te u sebi iako otimam se uspomeni na noći vlažne i znojne u vrelini neobuzdane potrebe obostranim vrhuncem žigosane.   Ostali su tragovi čvrstih ugriza s unutarnje strane mojih bedara sitne posjekotine strasti na leđima i skorene kapi u udubini trbuha.   Sve još miriše na tvoju muškost nesputanim pokretima oslobođenu neukrotivu, nepresušnu nam ljubav krhotine izlomljenih uzdaha i želja.   * Silence

Studen propasti

Bila je noć.   Mjesec na pola neba udobno smješten i sam. Vrijeme zaustavljeno pod težinom vlastitog nam čemera. Mi smo bili otpad. Jutro nismo dočekali zajedno. Ljubav nam se ucrvala. Raspadale su se fine emocije. Jedna po jedna umirala je sporom smrću. Soba je zaudarala na zadah razočaranja. Mi smo bili smeće. Ogoljene kosti s malo toploga mesa što razdvaja se trgajući stvarnost na komade. Bila je ciča zima. Studen propasti. Opipala sam svoje grudi, pritisnuvši ranjiva mjesta između palca i kažiprsta – i vrisnula podsjećajući tišinu – tko…

Na pladnju života

Veličam tvoju muškost da bih se hranila apoteozom istinske mi ljubavi i opstala u svijetu surovom, okrunjena krinkama.   Na pozornici svijesti mase što okružuje me marionetom bivam dok u postelji vlažim se budim osjetila, vjerno sam ti privržena ponekad usamljena.   Izmiješala sam patologiju društvene svijesti s istinom što dotiče mi kožu igličasto probijajući se sve do srca živog nesmotreno serviranog.   Na pladnju života, ponuđena sam Žena  krvniku i najvećem ljubavniku mom jedinom muškarcu kojem pripadam svjesno i nesvjesno podčinjena uzdignuta na tron.   Tragam i ovo jutro…

Svjesnost trenutka

Prisjećam se trenutaka i vremena, koje se spajalo i razdvajalo u mnogobrojne trenutke erotike gledanja, opipljive požude i stvarnih dodira – opčinjena tim stanjem. Uz njega. Voljela sam ga promatrati satima. U tišini. Razmatati role svojih priča izvučenih iz sanja – privržena stvarnosti. Ta stvarnost danas je gorka kombinacija sadržaja riječi i djela.   Sklopivši oči udahnula sam miris prošlosti i ugodan miris duhana, onog trenutka kada je obujmio rukama moja ramena u čvrstom zagrljaju. Bio je tu iako je daleko. Iako ga je odnijela tuga. Nepremostiva gorčina proklete sudbine.…

Budiš me pjesniče

oštri su ti zubi pjesniče i siječeš njima moja ranjiva mjesta sladeći se okusom svjesne ti požude zavodiš me riječima, razmičući mi prepone diraš me njima u postelji sna i izvan nje   maštom sam obgrljena, vlažim se i podajem ti se iako boli me spoznaja moje istine Ti, nisi moj   ne mogu te obujmiti nogama pritisnuti snažno pod sobom i primiti u sebe bludna sam pred snove, razdražljiva pred svitanje prognana iz uljuljkane svakodnevice u odmetnicu pretvaram se   želim te okusiti probati bolno nas zavesti i cijediti…

Iscjedak boli

Patetično cvilim i cijedim iscjedak boli oslobađajući se okova grčevitog stiska prošlosti i sjećanja u nanosima tuge nikada dovoljno snažno mi potisnute. Naslađujem se idejom kako su tvoje ruke izranjavanje, povredama djetetovog tijela gljivično oboljele u vidljivom propadanju i vise ti s ramena, obamrle klateći se gipko. Zamišljam kako prstima više ne možeš dodirnuti ništa živo, pokretljivo i toplo prisjećajući se kako klečim na koljenima i molim da udarcima ne siječeš mi kožu. Iako su minule godine i sati moje boli dijete u meni, vječno pamti svaki udarac bolesne ti…