Večeras nebo plače zajedno sa mnom dok riječi me šute i talože se u meni. Želim ti pisati duga pisma, no ne mogu jer su mi prsti prazni i teški uspomena. Izmiču i klize s toplih dlanova. Večeras me tuga voli. Poliježe na postelji samu i neispunjenu tobom. Odavno sam te se odrekla. Ostavila nas….


Bez svoje umjetničke, muškošću osnažene krinke, stojiš preda mnom gol. Uzbuđen. Skinutog oklopa lažne sramežljivosti, spustila sam svoju krinku podno golih stopala i stojim ispred tebe naga. Vlažna. Oči u oči. Požuda i žudnja jedna nasuprot drugoj. Vrebamo svoj trenutak kao dvije magnetske privlačnosti u svojoj nesputanoj želji – grčevito posegnuvši za toplinom. Trenjem, kože…


Sjediš prekriženih nogu na prašnjavoj polici u tijelu živog –  krpenog lutka. U polutami. Sam. Napušten od sebe. Mjesec proviruje kroz okno sjećanja i traži tvoje prazne oči, minuli sjaj u njima. Odavno i suze presahnuše. Skupljaš prašinu po leđima, kosu ti mrsi paučina. Zapušten na polici isuviše visoko postavljen, nedostupnim bivaš. Ženi. Meni. Svjetlost…


To zadnje ljeto me ljubilo i gorjelo. Koža mi je mirisala na tvoje poljupce i nesputane želje muškarca u meni. Isparavala se naša ljubav kroz pore i udah zadovoljstva. Riječi su nas šutjele – dok se vrisak strasti i gladi za dodirom rađao svakim novim svitanjem. Da li te ikada ijedna žena željela kao ja…


Odričem se zadržanog pogleda. Dodira u dolasku postojanog nemira. Uzbuđenja. Mirisa kojima osvajam osjetila i udaha neodoljivih kompozicija. Ne želim te pronaći u sebi. Mene u tebi. Zalutati pod tvoja rebra. Ne bih se budila obgrljena tvojim čvrstim bedrima i toplim dlanovima. Ništa tvoje oteti neću. Dohvatiti spretno i zavodljivo – jer nedovoljno sam iskrena i…


Tvoja pustinja je otkrivena. Proplanak duše izgubljen u olujnom svijetu teških, crnih oblaka ispod kojih gordo stoji utvrda nepovjerenja. Bespuće samoće. Tama te prekriva od stopala do potiljka. Svjetlost se ne nazire u tvojim očima. Zaboravljen si od ljubavi. Napušten. Opustošen prolaznim ženama. Raskomadan bezličnim sjećanjima. Držiš prošlost na dlanovima, u stisnutim šakama – ranjavajući…


Ponekad siječem emocije u režnjevima moje boli kojom sam protjerana u vidokrug tvoje mržnje. Danas je nebitno što si zapravo tražio u mojoj krvi, kapima ženstva i mirisu posrnuća. Gdje si želio putovati u mojim ustima i koliko je bezobzirno strmoglaviti se niz moje ždrijelo ne dodirnuvši mi utrobu. Sve je bila laž ? Patetika…


Svoju ljubav sam na kolac nasadila dobro promotrivši kako se cijedi iz utrobe mi rasporene. U malim, teškim i grimiznim kapljama – smrtno je ranjena. Pred stopalima mi golim gotovo da je izdahnula. Zdrobila sam njene ostatke pod težinom lakog mi koraka što odvodi me do proplanka preostalog života. Ovdje ponosno stoljećima stoji usamljeno stablo….


Napuštena koliba uz more mirisala je na sandalovinu i sol, tog ljepljivog poslijepodneva, sunca na zalasku i mlade noći u dolasku – kad okusili smo nekoliko sati požude. Znojne kože između grudi i ustreptala sva, uzeta sam pogledom i dodirom voljenog mi putnika. Skidao si moje tijelo svjestan koliko sam sočnog vrela – uzbuđena, pakleno…


Večeras preda mnom stoji čovjek, izvrnutih, praznih džepova i poderanih cipela. Na žuljevitim dlanovima drži svoju životnu priču, kojom me osvaja. Volim ga od prvoga trena. Njegove prljave nokte i usjekle bore. Zadah iz usta i utrobu mu toplu. U njemu nema ostataka propalih života, razočaranja i gorčine, iako je gorko pio, trulo vario –…


Vojnik moje duše stoji na straži i čuva me od dušmana, ne dozvolivši da mi kositreno srce kali bezosjećajan skot – ljubavlju lažnom. Vojnik moje želje nikada ne sniva raspršene snove i ne budi se znojem obliven, niti ranjen biva mojom nemuštom riječju – on postojan je i njegovo srce jednako kositreno je kao i…


Spretno ulovljena zamkom slučajnosti, uokvirena sam tvojim zjenicama, sumnjičavo promatrana nekoliko trenutaka – bivam svjedokom usjeklih ti bora između obrva, titraja usana i podsmijeha, osjećajući se ranjivom – iako voljena sam. Od prvog trenutka predaje tebi, spoznajem kako ćeš razoriti svjetove u meni, posegnuvši za mnom onako kako želim. Odvodiš me neslućenim putevima  na kojima ljubav je…


Čuvam sva tvoja pisma. Daljine njima su spojene, mnoge usamljene noći preboljene. Dva svijeta sljubljena, ispod pepela raspršene istine  –  sretna što sada si ovdje. – ‘Dođi’ – šapućem i zovem te u sebe, očarana tobom. Lijepo je tvoje sadašnje lice, iako kroz zamagljeno staklo svijet je zaista tamniji, krinke nedovoljno uočljive. Sve moje krinke…


Stavljam svoje grudi na panj pod oštricu krvnikove izričite želje ako je taj čin dostatan da zauvijek prehranim gladna usta moje djece. Poklanjam svoje srce i maternicu onima koji su željni razbojništva nad Ženom, pod čijim su rebrima stvoreni neprocjenjivi mi životi. Nudim smjelo sve svoje udove pod sječivo nasilnog vam divljaštva ako je taj…


namjerniče da li si svjestan kako iz vlastitih pobuda ulaziš u hram mojih misli bez najave svoga dolaska ponekad i s blatnjavim čizmama do koljena zaogrnut dugim i teškim ogrtačem očekivanja   nerijetko napuštaš moj svijet bez pozdrava iako si lijepo primljen u odajama moje žudnje ponuđen komadićima duše čistim i iskrenim emocijama napojen suzama…


voljeli su me mnogi, pogledom bez riječi zavodljivim jezicima dočekujući me na peronu moje ženstvenosti buketom mirisnih osjetila uzbuđeni   prolazila sam životima, kroz misli i htijenja tragajući za ognjištem pod krovom stamene ljubavi blagoslovljena u jednoj zimskoj noći ispraznivši kofere ispunjene strepnjom   iznajmila sam prostor u jednom dijelu tvoga srca udobno se smjestivši…


Valentinovo; 14.02. u dolasku je.   U restoranu, pomno biranom separeu romantičnog djelovanja izražajne nam želje, sladimo se delicijama pri zagušenom svijetlu. Promatram tvoje zjenice, udišem miris odstajale kolonjske vode i miris tvoga uzbuđenja. Suptilno zavodim ti osjetila, otkrivajući dekolte tvoje požude. Moje bedro uz tvoje priljubljeno je, pogled ti zadržan na procijepu između dvije…


Nastupila je tišina.   Smrt me oslobodila. Njenom blagonaklonošću dozvoljeno mi je da osjetim sebe. Hladnu. Došla je po moje smrskane, rebrene kosti ispod kojih je nekoć plamtio život u obliku velikog srca. Krvlju uprljavši tanke, oštre prste izvukla je iz izmoždene mi utrobe ono malo života što ostalo je do početka mjeseca studenog. Gasila…


Dođi večeras u moje skrivene odaje nudim ti ružičasto meso da okusiš me glatkoću podatnosti, sublimat vlažnosti moje sve izvan okvira svakodnevice. Neočekivano sam ušla u tvoj život stoga oslobodi se moralne ti stege što pritišće ti muškost, mozak želje uskraćenom zadovoljstvu podređene. Daj mi sebe u dijelovima moje pohote dozvoli da istražujem sve tvoje…


Ne želim bol, ali ona je ovdje periodično čvrsne, oštra biva u tvom tijelu noćima me uzima razderavši međicu moje čežnje.   Želim te u sebi iako otimam se uspomeni na noći vlažne i znojne u vrelini neobuzdane potrebe obostranim vrhuncem žigosane.   Ostali su tragovi čvrstih ugriza s unutarnje strane mojih bedara sitne posjekotine…


Bila je noć.   Mjesec na pola neba udobno smješten i sam. Vrijeme zaustavljeno pod težinom vlastitog nam čemera. Mi smo bili otpad. Jutro nismo dočekali zajedno. Ljubav nam se ucrvala. Raspadale su se fine emocije. Jedna po jedna umirala je sporom smrću. Soba je zaudarala na zadah razočaranja. Mi smo bili smeće. Ogoljene kosti…


Veličam tvoju muškost da bih se hranila apoteozom istinske mi ljubavi i opstala u svijetu surovom, okrunjena krinkama.   Na pozornici svijesti mase što okružuje me marionetom bivam dok u postelji vlažim se budim osjetila, vjerno sam ti privržena ponekad usamljena.   Izmiješala sam patologiju društvene svijesti s istinom što dotiče mi kožu igličasto probijajući…


Prisjećam se trenutaka i vremena, koje se spajalo i razdvajalo u mnogobrojne trenutke erotike gledanja, opipljive požude i stvarnih dodira – opčinjena tim stanjem. Uz njega. Voljela sam ga promatrati satima. U tišini. Razmatati role svojih priča izvučenih iz sanja – privržena stvarnosti. Ta stvarnost danas je gorka kombinacija sadržaja riječi i djela.   Sklopivši…


oštri su ti zubi pjesniče i siječeš njima moja ranjiva mjesta sladeći se okusom svjesne ti požude zavodiš me riječima, razmičući mi prepone diraš me njima u postelji sna i izvan nje   maštom sam obgrljena, vlažim se i podajem ti se iako boli me spoznaja moje istine Ti, nisi moj   ne mogu te…


Patetično cvilim i cijedim iscjedak boli oslobađajući se okova grčevitog stiska prošlosti i sjećanja u nanosima tuge nikada dovoljno snažno mi potisnute. Naslađujem se idejom kako su tvoje ruke izranjavanje, povredama djetetovog tijela gljivično oboljele u vidljivom propadanju i vise ti s ramena, obamrle klateći se gipko. Zamišljam kako prstima više ne možeš dodirnuti ništa…