ja sam prekrasno drvo na  livadi života. ne vidim se, vidim samo što mi ostali kažu. ljepota, različitost, sreća, smeće. moji korjeni su duboko, čvrsti su, uzdržavaju ovu raskošnu krošnju, debelo deblo. nitko ih ne vidi, ali svi ih povlače. pucam. cijepam se. svatko je uzeo korjen ili korjenčić i povlači ga k sebi. nitko…


sjedim sam u tami i ništa mi ne fali mračo je i bojim se ali mir mi dopušta da razmišljam želim li na svijetlo? toliko sam dugo u tami da se bojim na svijetlo moglo bi me oslijepiti


Mogao si nekog drugog odjenuti u moju kožu. Podariti mu moju ljepotu. Mogao si nekome drugome usaditi moj mozak. Podariti mu snagu, karakter, mudrost. Ja sam samo neiskorištena koža i mozak koji će sam sebe pojesti.


Hodam ovim crno-bijelim svijetom stvarno-nestvarnih osmjeha u plasticno ukočenih lica. Hodam sivom ulicom i moja tama se pretvara u svjetlost. Moje suze se pretvaraju u cvijeće a moje ruke trgaju postere privida. Poslije mene ostaje samo surova stvarnost. Ljudi olišenih osmjeha okruženi cvijećem realnosti.