Tlapnja

Čaša samotoka ružice stoji čeka Muti se u oku postaje crna Ruka je grabi kao da je zadnja prva Duša je odavno žedna i suha Kako napojiti buktinju plamen Zadojiti ono čega nema. Domaje matere ne upoznah Vazda razapeta Prekriše je sramom rasparaše joj skute Ruke bolne razgrću tamu Samo da joj kažem Mati Poljubim vidim oči lice joj bijelo. Jeseni ljubavi odavno mi nema Mirisi opojni dunje žute Bježati valja daleko od tuge Nek me prekriju snjegovi bijeli Čuvah i držah snove na dlanu Domaja i ljubav bijahu tlapnja…

Eto

Eto Umornim korakom sjena se vuče Skamenjena u hodu od masline do loze Rukama tvrdim sjećanja se gase Miluje plodove izrasle iz duše. Niz kamen izbrazdani sivi nijemi Suza se cijedi začinjena soli Doji crvenicu gladnu žednu Ona sestra djevojka žena mati Sljubljeni odvajkada godine ih bole. Nemaju straha zamro je davno Pobijeći se neda zajedno je usud Dok kiša suza nju ne odnese Ponorima strašnim u bezdane tamne. Ostade napušten sam kamen gol Nebeske suze odvedoše nevjestu Nekud daleko daleko u daljine Zemlju njegovu

Vrijeme

Ne brojim vrijeme Ni po južinama beznadnim mrtvim Ni valima pogubnim u transu Ni po rukama kamenom lomljenim Ni očima usahlim od soli Ni po duši ožiljaka tamnim mrljama Ni žmulima crnim ispijena vina Ni godina čekanja i sanja Ni po buri zavija i lomi Ni mjeseca žutog u osami Ni po satu minute su duge Ni po sunčevom vrelom hodu Dan je kad se tvoje oči vrate Noć kad opet odu

ARKA

Odavno nasukana na ljute hridi Stoljetnim vjetrima opakim zlim Ispijena suha rebra joj se vide Sinovi i kćeri vraćaju barku Koja život znači Plavom moru jedrima na pučinu. Budimo Galijoti Vesla krila jedra Materi Neka vječno vale lomi Ponosno gordo isto ko prije Kao za vremena knezova kraljeva svojih S križem na jarbolu visokom. Stamena od stoljeća sedmog Čuvajući ime vjeru i obitelj Protiv podmorskih demona zlih Izdaja nevera bura i oluja Domovino moja Hrvatska Svijetlo si u ovoj noći ARKA

Nebeski jahači

Iste misli tmurne vode U sve dane noći snene Gdje god stanem Čekam Nikada doći neće Znam Cijelog sebe za kartu dajem Autobus taj Koji vozi u plave oči U snove zlatne. Iscijeđeni mjesec žut Visi u ovoj noći Luta Danice zvijezde mu nema Nestala potamnjela Nema putokaza Napušten Ne obasjava ne vodi ga putima dugim Konji bijeli Konji vrani Odvajkada ljepotani Nosite me putevima neba Tamo je ona Tamo mi srce ostalo Ostala duša bolna Poljane cvijetne s konjima mojim Pjesme moje Ljubav izgubljena u travi.

Neraskidive niti

bratu Koračam umornim korakom po lišću jesenjem Studen vjetra oštra odnosi bol U misli mi doluta lik drag “Moj dragi brat” Piše u osami toplog ognjišta našeg i ispija čašu jesenjeg soka života protiv tame Da ispere čašu žuči koja ga mori. Otvrdle ruke od kamena sklapaju se u krilu usamljenosti Ali veliko srce i duša topla kao majčina pogača Čine mog brata jedinstvenim. Jesen je Noćas bih mogla napisati najtužnije stihove ali neću Ja imam svog brata Život i pjesma smo iskonska Snoplje koje se zlati Zdenka Čalić

Jeseni zime

Čara me zavodi jesen rana Opijen zamamnim mirisima Bićem njenim Dozrelim voćem prepunih njedara Raskošem ljepote neponovljivih boja. Ne mogu sačuvati to bogatstvo Kad nosi u sebi tragove smrti i bola. Zima je tu Na dohvat ruke Pusta polja ozebla masline obrane Ubogi mjesec na nebu sam zebe Zvijezde bez sjaja zamakle negdje u tamu Cvijeća od lišća više nema Plodovi njedara davno zamrli. Kako pregurat studen poganu Ljubav moja gola Ako je ne napojim vinom od trnja Ako joj ne obučem skrletnu haljinu.

Prozori duše

Oči Oči su prozori duše Nekad providni bistri Nekad zamagljeni zarošeni Nekad zastori mračni neprozirni Nekad davno Davno u nekom drugom životu Zauvijek uronjene u mojoj utrobi Oči njene plave. Kameno srce ih razbi u trenu. Nekad noćima i po danu Kroz huku pomahnitalog mora Zavijanje urlike nesnosnoga vjetra Jasno čujem zvuke lomljavu srušenog dragocjenog cakla. Dani su sve kraći Srce studi Zima stiže kroz krhotine prozora duše Heej Konji bijeli Jurite žurno nebeski jahači Prekrite me zaboravom dugim Snijegovima bijelim Krivica me moja ubi.

Slavonijo moja

Odnesoše uspomene i SITNICE Oteše nam sve što vrijedi Vrela jedna suza kanu Rado bih je htio sakrit a ne mogu Žao mi žao žao konja. Zlatnih polja više nema Valja kruha sedam kora negdje tražit Odvedoše djecu čeljad našu U topotu oštrom bolnom Konje bijele konje vrane i Posavce moćne jake. Sluge zla izdajnici Prodadoše Slavoniju Domovinu Mater našu Hraniteljicu dukat stari A u duši goloj samoj Još praporci zvone ječe. Zovu I razgone maglu tamnu Sestro moja Sve je moje tvoje samo mi ne plači bbegusic

Trsje

Trsje ponosno tanko sneno Nitko mu ne treba u osami Samo se ubogi snovi klate Jutra providna u izmaglici tame Dosta je noći dani su slutnje. Neznajući sprižit će im krila Dani bez srca bez duše nade Ulovljeni u beznađu svijetla puta Uvenut će cvijeće iznijeto iz tame. Hvata se trsje u trenutku zova još živom sprženom do pola Snopovima klasja golim veže Spasiti sebe i Domaju od bola Grudi vežu putevi od srca Plavo sunce sestro moja

Ostadoše ONI

Osta Ribar na olujnom moru Bez ribe Prazne mreže s rukama od soli U drvenoj oronuloj barci. Osta Ratar na Zlatnome polju Gledajuć u bolno nebo Gladan i žedan u košu praznom Bez kuruze pšenice i mrsi. Osta Pastir na livadi snenoj sa suzom u oku Travke nema pružit stadu jadnu Pozna ga zvonom Imenom Svakoga u glavu. Osta Težak Žulji ga ne bole u kamenu živcu Bez zrna grožđa i masline Piti i začinjati će opet vodom molitvom i pjesmom. Osta Radnik ponižen do kraja Pravo ima samo minimalac…

Ruke brižne

Mojoj sestri Zdenki Sva stoljeća duga Branjena u znoju i krvi Porobljavanja progoni gladi neimaština gola Rađanja pokopi svadbe Zatiranja vjere obitelji Domaje Zastave ponosa i slave Čuvaju ruke tople brižne Zapisano bdije u očima dragim Na tvom milom licu Mati Sestro moja Pričaj mi o svemu Pusti suzu vrelu Usne neka zbore I isplači svoju bol

Ljubav vječna ljubav

Ljubav vječna ljubav Sve prolazi Sve blijedi Sve nestaje Sve ide sve dalje Sve gubim Kamenim putima Putima od soli Putima od trnja gubim sve Sve baš sve Krvavih nogu i duše Sve me boli Sve to što srce zna. Voljeti te moram putevima sna Dok je duša živa Dok me noge nose Sve dok noći traju Sve dok dišem plućima od boli Sve dok trajem u kamenu u maslinam mojim Sve dok sunce sja Sve dok živim i dok imam glas. Poljane me cvijetne zovu

Ovo je noć

Noć je ova otvorena rana Pravljena od boli oštre tuge kajanja i vina. Ovo je noć satrvene Ruže Prekinute u cvatu ljubavi života i pjesme. Ovo je noć vječnoga mraka i tame Ništavila bez kraja Nek me nema Svijetla daleka na moru života Neka trnu Nek se gase Ovo je noć kad izgubih oči plave Postaše neprovidne tamne Prekinute mačem boli Ubijene u letu U ljepoti duše. Jugo puše huči melje Lije ko iz kabla Natapa oči slane Kraja mu nema Nema pa nema Sve što mi Bog dao zgazih…

Slika tvoja

Gledam tvoju sliku kao da se nekako mračiš Predaješ bježiš bojiš. Ševa još poje Treperi zaustavljena u letu Ponad žitnih polja tvojih. Soko još klikće leti ponad vinograda i maslina mojih. Ne daj se Ružo moja Ne dam te iz ruka svojih Ne dam te demonima zlim Čvrsto me drži Vuku nas u ponor Vuku u mračne dubine Ako potoneš Nek me nema Neka nestanem Umrijeti ćeš u meni Ostat ću sam Tko će me zakopati

Žeđ

Umorne noge jedva se vuku kamenom osamljenim puknutim golim Dolinom suza vjetri viju Naviru suze pravljene od boli Natapaju zemlju žednu i suvu. Oblaci crni rođeni u moru Grabe nebom hitaju žure Samo da im je naći onog koji žedan na putu gasne. Stoji i čeka zamro od žeđi Žedan kojeg sve boli Prolaze nevidom oblaci života Ostaju suva usta žedna Bez kapi koja život znači Čekajuć prikovan na cesti od soli

More plavo

Plavo je nečujno prozirno Mirno i spokojno kao ulje. Lagano se diže leluja bubri grudi svoje Cvijeta od ljepote Opčinjen snivam plavetnilom zlatnim Uranjam u modre dubine. Olujni vjetri ga grabe gone Udara mlati ruši melje obalu načetu Kosti bijele. Prolaze sve bure i oluje Smiruje se more plavo Tek usput šumeći tiho oplakuje stijene gole. Izubijan bolan Opraštam moru plavom Vrijeme bez zraka Ronjenje u njegove dubine Bijaše ludost Bijaše grijeh

Sireno moja

Polako tek onako Razgrćem latice crvene ruže Iste ste vi Sestre Pronaći tebe usnulu Zakletvu moje duše Nema te nema. Tražim te u pukotinama stijena kamena moga Cvijetova malih nježnih snenih u bezbroj boja Tu si Razgrćem rukama nemirnim stijene Naći te prekrasnu lijepu i bolnu Svu moju Nema te pa nema. Na obali pustoj čekam Vjetri biju sa strana svih Prašinu u slane oči nose Ne vidim. Donijet će te krijesta vala Rodit ćeš se iz pjene Sireno moja Sva moja Okupana valima bijesnim Panuti na prsi gole A…

Ponekad

Ponekad idem letim u snove Naprosto grabim Zvijezda me moja zove. Ponekad U mjestu mrtav stojim Drhtim Mokar do kože Šiban vjetrima zlim. Ponekad Živ zakopan u moru života Buktinjom gorim. Ponekad Zamrznut u očima plavim Sav od cakla Nestajem Gubim se lomim. Ponekad Kao da me nema Kao da te ne volim

Rijeka bola

Teško mi je ovdje stati Nikada usamljeniji ne bijah Udaljen godine silne Stajala je ona Prekrasna iz bajke Tu Na dohvat ruke. Sklopljenih ruka Iz srca Gospi se molih za nju Molitva se moja kida Ne ide Zapinje u grlu. Duge kose smeđe Bijela ispijena lica Trepavica crnim prekrila oči Boje tuge. Prelijeva se Rijeka bola Odzvanja glavom Nama nepovratno teče

U kosi

Vjetri me nose vrištinom pustopoljinom suvom Izčupane žile ogoljene do kraja Kako zadržat Uhvatit šaku pijeska Vjetar ga nosi Izmiče kroz prste bolne. Potkovano nebo osta Ruke se znojne dižu vape Zvijezda se moja gubi zamiče Oblacima bez kraja bez nade bez sjaja. Oblaci crni dugi Napojte oči slane Odvedoše je demoni zli Tamo daleko u beskraj Izgubih u kosi ruke prazne

Još nas ima

Nismo svi poginuli u ratu Nismo se svi ubili u miru Još nas ima Rađaju se novi bojovnici Domaji vjerni i odani. Još smo lešinarima rata Tako su ih Francuzi nazvali Četnicima Noćna mora. Predsjednica baulja u mraku Ne videći golotinju svoju Još Kukavac veliku srbiju sanja Vrijeme mu teče Pumpat mora gume u traktora Plenković Ko i svaki Juda O izdajstvu i škudima sanja Još ini miši udbaši orjunaši krvnici komunisti Smišljaju Gdje ukradeno od Domaje sakrit Ne znajući Rupe nema Gdje ih neće Braniteljska ruka stići

Poezija duše

Poezijo! Glasu ljudske duše Svi te narodi i vremena slave “Utihnut će radost pjesnikove duše u mraku dubina boli” Feniks ostavi Rubikon u dubini Vinu se u visine Opet će mu spržiti krila Drugačije ne zna Ne može i ne umije Plavo sunce Pjesnikinjo duše Sestro moja. Svet Ilija na današnji dan Ilinštaka Plamenim kolima Vinu se nebu u visine Bogu Stvoritelju Pjesniku života i duše

Ptiče golo

Promrzlo ptiče ispalo iz gnijezda Golo boso napušteno samo Ljubav živa suđena na propast Hoteći je ubiti u sebi U začetku samom Dok još rodila se nije. Tako mala žilava i bolna Sva u šaku gnijezda stane. Vratit ću te tamo u toplinu srca Ljubavi moja Ptiče moje ogoljelo malo Tamo ti je mjesto Čuvam te ko oči u glavi. I ne zovi me mati Htjedoh te u utrobi ubit Iz sebe te nedam Ti si sve moje Putevima pravim me vodi Tamo gdje je ona Gdje su oči umorne…

U travi

Sve se gube boje Sve se muti tone Sve čezne nestaje Sve gdje mi život bio Gdje mi srce osta izgubljeno u travi Travi povijenoj do zemlje Ljubav gola osta Vodi u ponore mračne Vjetri nose Putevima dugim bez sna izgubljena u travi Potroših oči tražeći ljubav koje nema Nema pa nema Samo sjene prosute po travi