Gledam tvoju sliku kao da se nekako mračiš Predaješ bježiš bojiš. Ševa još poje Treperi zaustavljena u letu Ponad žitnih polja tvojih. Soko još klikće leti ponad vinograda i maslina mojih. Ne daj se Ružo moja Ne dam te iz ruka svojih Ne dam te demonima zlim Čvrsto me drži Vuku nas u ponor Vuku…


Žeđ

Umorne noge jedva se vuku kamenom osamljenim puknutim golim Dolinom suza vjetri viju Naviru suze pravljene od boli Natapaju zemlju žednu i suvu. Oblaci crni rođeni u moru Grabe nebom hitaju žure Samo da im je naći onog koji žedan na putu gasne. Stoji i čeka zamro od žeđi Žedan kojeg sve boli Prolaze nevidom…


Plavo je nečujno prozirno Mirno i spokojno kao ulje. Lagano se diže leluja bubri grudi svoje Cvijeta od ljepote Opčinjen snivam plavetnilom zlatnim Uranjam u modre dubine. Olujni vjetri ga grabe gone Udara mlati ruši melje obalu načetu Kosti bijele. Prolaze sve bure i oluje Smiruje se more plavo Tek usput šumeći tiho oplakuje stijene…


Polako tek onako Razgrćem latice crvene ruže Iste ste vi Sestre Pronaći tebe usnulu Zakletvu moje duše Nema te nema. Tražim te u pukotinama stijena kamena moga Cvijetova malih nježnih snenih u bezbroj boja Tu si Razgrćem rukama nemirnim stijene Naći te prekrasnu lijepu i bolnu Svu moju Nema te pa nema. Na obali pustoj…


Ponekad idem letim u snove Naprosto grabim Zvijezda me moja zove. Ponekad U mjestu mrtav stojim Drhtim Mokar do kože Šiban vjetrima zlim. Ponekad Živ zakopan u moru života Buktinjom gorim. Ponekad Zamrznut u očima plavim Sav od cakla Nestajem Gubim se lomim. Ponekad Kao da me nema Kao da te ne volim


Teško mi je ovdje stati Nikada usamljeniji ne bijah Udaljen godine silne Stajala je ona Prekrasna iz bajke Tu Na dohvat ruke. Sklopljenih ruka Iz srca Gospi se molih za nju Molitva se moja kida Ne ide Zapinje u grlu. Duge kose smeđe Bijela ispijena lica Trepavica crnim prekrila oči Boje tuge. Prelijeva se Rijeka…


Vjetri me nose vrištinom pustopoljinom suvom Izčupane žile ogoljene do kraja Kako zadržat Uhvatit šaku pijeska Vjetar ga nosi Izmiče kroz prste bolne. Potkovano nebo osta Ruke se znojne dižu vape Zvijezda se moja gubi zamiče Oblacima bez kraja bez nade bez sjaja. Oblaci crni dugi Napojte oči slane Odvedoše je demoni zli Tamo daleko…


Nismo svi poginuli u ratu Nismo se svi ubili u miru Još nas ima Rađaju se novi bojovnici Domaji vjerni i odani. Još smo lešinarima rata Tako su ih Francuzi nazvali Četnicima Noćna mora. Predsjednica baulja u mraku Ne videći golotinju svoju Još Kukavac veliku srbiju sanja Vrijeme mu teče Pumpat mora gume u traktora…


Poezijo! Glasu ljudske duše Svi te narodi i vremena slave “Utihnut će radost pjesnikove duše u mraku dubina boli” Feniks ostavi Rubikon u dubini Vinu se u visine Opet će mu spržiti krila Drugačije ne zna Ne može i ne umije Plavo sunce Pjesnikinjo duše Sestro moja. Svet Ilija na današnji dan Ilinštaka Plamenim kolima…


Promrzlo ptiče ispalo iz gnijezda Golo boso napušteno samo Ljubav živa suđena na propast Hoteći je ubiti u sebi U začetku samom Dok još rodila se nije. Tako mala žilava i bolna Sva u šaku gnijezda stane. Vratit ću te tamo u toplinu srca Ljubavi moja Ptiče moje ogoljelo malo Tamo ti je mjesto Čuvam…


Sve se gube boje Sve se muti tone Sve čezne nestaje Sve gdje mi život bio Gdje mi srce osta izgubljeno u travi Travi povijenoj do zemlje Ljubav gola osta Vodi u ponore mračne Vjetri nose Putevima dugim bez sna izgubljena u travi Potroših oči tražeći ljubav koje nema Nema pa nema Samo sjene prosute…


Sve zaboravih Sve Sve baš sve I ljeta i zime Kose lice ruke Osmijeh Korak laki moje gazele Oči Zauvijek uronjene u mojoj utrobi Plavlje od zlata Oči njene plave Kako zaboraviti ikad kad su zapretane Duboko duboko u meni Snage nemam Neda mi se Kako ih izčupat iz nutrine Kako Kad ne smijem Ostat…


Koliko puta već moraš od stoljeća sedmog Skupiti snage Sve od sebe dati Sinove i kćeri Spasiti umorno tijelo Vjeru i nadu Grobove sinske Rukama golim sve one koji te zovu Mati Uvijek smo tvoji Usnom ti suzu brišem Ne plači moja Mati Božo Begušić Iz Humske zemlje Zažablja Jedne od prvotnih župa u Hrvatskom…


Koraci Život moj Sargaško more nepomično Satkano od tišine Ukleto vazda stoji nema mu dalje U njemu ništa nema sem tišine Minute godine Konjske dužine Ukleto more od davnine u tišine mami zove Tako bi rado zaploviti U njegovo more Njegovu modrinu i tišinu Tišinu koja ne prestaje Tišine koje vape mole Nestaju kopne gase…


KOMIN

Potrošeni stoje žmuli na pižulu U kominu na ognjištu starom teku rijeke bola pjesme pokopi rađanja i slave prostiru se njime Sva stoljeća davna još u njemu žive. Ko prebrojit gladi zime Kolko puta Slavonija spasi Posna proljeća i jeseni prazne Ljeta zuba nema da zelenu travku nađe Kamen gori spržene doline Vrelo živo sa…


Onako Druge mi nema Zazivam sjećanja i snove Davno u vremenu nekom U jednom hladnom zimskom kišovitom jutru srećem tvoje oči plave Sjaje se mute Bude u meni dane prošle Boga pitam Bože Zašto mi te šalje I ne gledaj me očima plavim Pohranio sam ih Duboko u sebi Sada ih samo snivam na cesti…


Idem

Tko sam ja Što sam Prolaznik ubogi bez prtljage ruku praznih klipišem ko kljuse putevima dugim noge se vuku ko godine puste jedna za drugom onako u nizu nikoga nema korake da broji i nije mi stalo tek s čela znojnog rukom onako usput peku me oči bolne zbacim kapi slane idem i idem usta…


Nekad na papir prospem stih Onako usput nek ostane trag Drugačije ne umijem i ne mogu Ljubavi jedne davne. Ljubavi koja me nosila od nastanka morima bijesnim Razbila sebe i mene o hridi oštre ljute. Groba joj ne znam Ruže joj pružiti ne mogu Zakopah je negdje u nutrini Duboko duboko u mojoj tami i…


Noć je ova spokojna mirna Roj zvijezda potkovao nebo odavno ih bilo nije Oblaka mračnih nema ne saviru u ponore davne duge sumorne kiše Slavuj ne prestaje pjevati Ponoć je blizu Ne znam zapravo pjeva li ili plače zove Boli ga nešto u njemu boli Kraj mu se bliži Slavuji umiru tiho pjevajući najljepše pjesme…


Skuplja morina mrtva bijesnim valima s hridi otkinute školjke na plažu S tihim šumom pijeska nude ih mrtvi vali na dohvat ruke Pružaju ih darivaju vuku a kao neće natrag u tamne dubine Možda je još koja živa ruke se gole bore dohvatiti ne mogu bar jednu od njih spasiti od hladnoće Zgrčeni prsti se…


Grmi sijeva tutnji Olovno nebo pritisnulo zemlju polja mora kamen Vinograde rodne Masline u cvijetu Lije ko iz kabla iz neba iz zemlje i sve što je lijepo tako malo traje. Ogoljelo trsje bez i jednog grozda Ko i duša moja zapela u letu Gube svaku nadu nikud se ne žure. U konobi samoj zima…


Znam stara si Vidim te pognutu u struku Umorne noge Sva stoljeća i godine ove iza sebe vuku. Brižne ruke zauzete vazda nemirne ko uvijek prikupljaju sebi Mora plava rijeke snene Brda šumna doline plodne Kamen goli bajne ravnice Planine žita masline i ruže u tople skute svoje. Isposničko lice kap cijedi Šapat s usne…


Volim te kao što druge ljubih davno prije tebe Onako u putima života iskreno s dušom Drugačije ne znam i ne umijem nego potpuno do kraja. Najednom praznina i ljubavi nema samo zidovi goli Prazne ruke stoje Spokoj dušu hvata Dosta je ljepote treptaja ljubavi tuge bilo. U hladnom kišnom zimskom jutru Rumen s istoka…


Do kada ovo vrijeme traje Ima li kraja Čime se mjeri Koliko košta ovo vrijeme bezkraja Sve ću platiti Nek košta šta košta nije me briga. U džepu od života Sve što osta na tegobnom putu sveg od soli bijele Kusur od života Riječi gole nijeme zaludne u tami Zarobljene u beznađu duše. Sve opraštam…


Rođena u kišnom jutru iz kamena živa nježna u raskoši boja s bisernim draguljima svukuda po sebi okupana sjajem izlazećeg sunca. Neželjeno dijete moja ljubav sama Da je znala pute rodila se ne bi Čekaju je vjetri i oluje suše sablazni svekolike boli topit će je kiše snjegovi i mrazi. U ruke mi pada kamen…