Idem

Tko sam ja Što sam Prolaznik ubogi bez prtljage ruku praznih klipišem ko kljuse putevima dugim noge se vuku ko godine puste jedna za drugom onako u nizu nikoga nema korake da broji i nije mi stalo tek s čela znojnog rukom onako usput peku me oči bolne zbacim kapi slane idem i idem usta…


Nekad na papir prospem stih Onako usput nek ostane trag Drugačije ne umijem i ne mogu Ljubavi jedne davne. Ljubavi koja me nosila od nastanka morima bijesnim Razbila sebe i mene o hridi oštre ljute. Groba joj ne znam Ruže joj pružiti ne mogu Zakopah je negdje u nutrini Duboko duboko u mojoj tami i…


Noć je ova spokojna mirna Roj zvijezda potkovao nebo odavno ih bilo nije Oblaka mračnih nema ne saviru u ponore davne duge sumorne kiše Slavuj ne prestaje pjevati Ponoć je blizu Ne znam zapravo pjeva li ili plače zove Boli ga nešto u njemu boli Kraj mu se bliži Slavuji umiru tiho pjevajući najljepše pjesme…


Skuplja morina mrtva bijesnim valima s hridi otkinute školjke na plažu S tihim šumom pijeska nude ih mrtvi vali na dohvat ruke Pružaju ih darivaju vuku a kao neće natrag u tamne dubine Možda je još koja živa ruke se gole bore dohvatiti ne mogu bar jednu od njih spasiti od hladnoće Zgrčeni prsti se…


Grmi sijeva tutnji Olovno nebo pritisnulo zemlju polja mora kamen Vinograde rodne Masline u cvijetu Lije ko iz kabla iz neba iz zemlje i sve što je lijepo tako malo traje. Ogoljelo trsje bez i jednog grozda Ko i duša moja zapela u letu Gube svaku nadu nikud se ne žure. U konobi samoj zima…


Znam stara si Vidim te pognutu u struku Umorne noge Sva stoljeća i godine ove iza sebe vuku. Brižne ruke zauzete vazda nemirne ko uvijek prikupljaju sebi Mora plava rijeke snene Brda šumna doline plodne Kamen goli bajne ravnice Planine žita masline i ruže u tople skute svoje. Isposničko lice kap cijedi Šapat s usne…


Volim te kao što druge ljubih davno prije tebe Onako u putima života iskreno s dušom Drugačije ne znam i ne umijem nego potpuno do kraja. Najednom praznina i ljubavi nema samo zidovi goli Prazne ruke stoje Spokoj dušu hvata Dosta je ljepote treptaja ljubavi tuge bilo. U hladnom kišnom zimskom jutru Rumen s istoka…


Do kada ovo vrijeme traje Ima li kraja Čime se mjeri Koliko košta ovo vrijeme bezkraja Sve ću platiti Nek košta šta košta nije me briga. U džepu od života Sve što osta na tegobnom putu sveg od soli bijele Kusur od života Riječi gole nijeme zaludne u tami Zarobljene u beznađu duše. Sve opraštam…


Rođena u kišnom jutru iz kamena živa nježna u raskoši boja s bisernim draguljima svukuda po sebi okupana sjajem izlazećeg sunca. Neželjeno dijete moja ljubav sama Da je znala pute rodila se ne bi Čekaju je vjetri i oluje suše sablazni svekolike boli topit će je kiše snjegovi i mrazi. U ruke mi pada kamen…


Odvuče me nešto maslinama starim Požutjele uboge i same zarasle u smrijek i draču Zazebe me srce Duša se skupi stade sva u šaku Sjetih se Ćaće Masline očistiti treba tek onda u bolnicu poći Zakasnio u grob mu je leći Dječak još sam bio a ostali još i mlađi Na dan svetog Josipa Radnika…


U kamen zazidana Čeličnim kavezom opasana Ljubav bez mjere Godinama pustim dugim gori čeka Kamen puca čelik se topi Napokon gledaju oči bolne. Ne žaleći za njom i što bih Tamo se vrati ljubav moja Putevima svojim Tamo od kuda je došla i ne žalim za njom. Mirnim morima misli plove bez valova burnih boli…


Kao da se cijedi a ne dam je iz žila Iz vena teče sve što je moje Radosti tuge jutra snena dani vreli prohujali davni večeri mrke pijane bolne Zadržat je ne mogu burkom se lijeva traži me u ponoru duše Raskoši proljeća ne nazirem Sivilo prekriva dušu Koprena je u mom oku ne razaznajem…


Uvukla se onako tiho kao da se boji Kao da neće Iz tame mraka davnine Ledenih dubina Stegnula mi dušu Izvrgnula mržnji poniženju ruglu Na nju baci čini Uvlači se u bok u kosti tamo gdje je sve moje Tamo gdje me sunce zari Tamo gdje mi srce osta Tamo gdje je ona koju sad…


Evo me Gledaj moje klonule ruke Operi ove noge krvave Zaliječi kosti satrvene Pidigni dušu umornu Putevi moji šumom trnjem zarasli Nema ih Brdima kamenom tunelom Proći se neda Tako bih rado a ne mogu Samo je jedan put Put tegobni bremeniti zli Križ moj teški grlim Crnim putevima moram nosit Valja mi tamo Valja…


Kažu mi Proljeće je došlo Zamamni mirisi dugine boje Ne ćutim ništa U oko mom cvijetaju žute boje Tuga jeseni davne u meni caruje Jeseni me žute zovu Tu me žuti puti vode Maslačak je moje ime


Isprana vodama vječnim dugim Ogoljena suva ko prut Šibana vjetrima bešćutnim zlim Ponižena izvrgnuta ruglu mržnji prijetnji uvredi mračnoj kobi Uspravna osamljena napuštena Gorda ponosna jaka u visini Čekaju je opekline bolne Morske nemani kiše mrazi Kamen postala hrid stijena Samo bi htjela malo mira da je prekriju snjegovi bijeli Ljubav moja gola Ja i…


Iz daleka je ćutim miriše More je mirno tiho kao ulje Tek se morske trave počinju lelujati plesati kao žene Zanosno tajanstveno se njišu u snu Sve struje melodije vole znaju Kosti bole zglobovi škripe mora se dalje Malinkonija umornu dušu hvata Nenadano južina sve mete Trave u moru grane u gori Cvijet na trešnji…


Brate Prijatelju stari moj Odavna već dugo vidjeli se nismo Sve nas manje ima Kose su nam sijede izborana lica Spuštena ramena smežurane ruke Samo oči istim plamom Žare gore Mrcvare nam komadaju Gladne zvijeri One koji uz rame nam bili Krvare ponovo mrtvi junaci Na srcima našim ponosno stoje Nikad nisu pali Mater Lijepu…


Tamo

Noć je ova žalosna teška Kraja joj nema tama je obuzela Ruke se bore razmaknuti mrak grozote Dotaknuti svijetlo ne mogu Slomljene drhte Svijetla se boje Duša se steže skuplja kupi davne dane Okove kamene tvrde oko sebe veže Samo iskra fali Eksplozija gelere nosi na sve strane Po navici Pogađaju tamo gdje najviše boli…


Samo ti spavaj onako ko prije Dok su sve boje ruže roze bile Vratit ću ih zate Samo neka onako mirišu Sve boje Boje ljubavi tuge sreće patnje zaštite vjere brige Svijetlo si moje u ovoj dugoj noći Ti si djevojka sestra žena mati Zlatne mi latice pružaš Podižeš mene Mene koji sam pao Ruža…


Sad je kasno Ponoći se žuri Noć je ova preduga kraja joj nema Tama sama mračna i duboka Kazaljke života sporo idu Vuku se jedna iza druge Lome minute sate sekunde su godine nikuda ne idu Znoj se toči žmuli su prazni Čekat se mora Nema se kud I nema pa nema voljene do kraja…


Žao mi davnih dana Godina pustih Očiju plavih Čežnje Tlapnje Snova stvarnih Istine ružne Stojim a idem sve dalje i dalje Tako bi volio da me nema Da nestanem Nek umre sve Sve što bijah Neka umre sve u meni Ljubav Nek umru riječi bolne


Vode

Olovne kiše satiru moče troše Ispiraju godine noći dane Nose u ponore mora Sve dublje i dalje U zaborav od ljubavi moje strašne Tako bi rado a ne mogu Još jednom vidjet rosna jutra Zaspati Sunčane dane Večeri davne Kiše tople u tome oku Proljetne bistre vode Vode tihe jesenje Suvom riječinom kamenom strmom bujice…


Skoro su tri sata zora se primiče Uzimam olovku knjigu otvaram Slučajno Samo je zadnja stranica prazna Toliko puta gledane u slici Oči od ljubavi voljene plave Ruža jutarnja si moja bila Toliko si mi boja mirisa donijela Bila si sve što srce zna Bila si sve moje Juče slučajno onako usput Istu sliku po…


Nekako s večeri glasi se bude Sve te moje zove Ljubavi moja Samo da mi dođeš Dođeš ti Dođeš onako ko prije Koraka laka S očima plahim sjajnim Očima srne U haljini boje Boje masline moje Kažeš mi Šuti šuti Samo me gledaj Gledaj me gledaj Nikome me ne daj