Prostranstva ove savršene mirnoće param… Tečnost svakim zamahom prolijevam… More i umjetnost življenja kušam… Bezvremenska dimenzija u koju dođem i kao da svako postojanje tad prestaje u vanjskom svijetu paradoksa, ništavila, bezvrijednosti… Ova stijena nedirnuta rukom čovjeka, oblikovana neobjašnjivom snagom neke uzvišene sile, ovdje vjekuje… pršteći energijom. Osjeti je u svakoj uklesanoj pori, osjeti ova…


Ona

SLOVA IZBLIJEDILA ODAVNO VEĆ. PRAZAN PAPIR ISPUSTIH… OSTADE SJEĆANJE MRTVO SJEĆANJE SAMO SJEĆANJE… JEDNA STRAST NEDODIRNUTA NIKAD IZGUBLJENA IZGUBLJENA ZAUVIJEK… OČIMA ANĐEOSKIM, DUŠOM, TIJELOM… BILA JE… JEDNA, ISTINSKI SAVRŠENA… I NIKAD VIŠE ONA…


Azur

obzorjem azura kovitlala magla oblike. oblike borbe opstanka… bez smisla…? obzorjem tek malo ostalo do sumraka – pogibelji. mir… još jedino galebovi krikom osvajaju visine tragajuć’ za dimenzijama. nijanse tamne padaju prozračjem mrki obrisi stijene, igraju se sjene, gasnu visine daljine… odlaze, nestaju koče odlazim, nestajem…