Želja lutalica, tinja još i uvijek tone polako u bezdnan dok joj plavičasti sjaj polako gubi se u tami. A jednom, pisala sam: letit ću do vjetra u nebesa visine; tamo gdje završavaju sve lente vremena. tamo gdje  guta ih svjetlost dalekih zvijezda i omče traka svojih veže ti u zjenice. kroz zjenice do zdenca…


Još ponekad, želja naraste u meni i učini se mala molitva; od istine za istinu, stvarna i najstvarnija. Još ponekad, ja sjednem pa sklopim ruke onako kako su me naučili. I molim riječi od čežnje satkane; iz vjere za vjeru. One rastu nježne poput mlade travčice, prozirne poput stakla, u tren da dotaknu nebeske visine. Parčići moje duše…


„Molim te, Bože, molim te, samo jednu puževu kućicu, broj 127.“ tako su jednom davno molile malešne ruke umazane kolačima od zemlje. Nisu imale gdje poći, stisnute u kantunu; kad bi barem, kad bi samo imale puževu kućicu, tiho je zaželjla svom svojom snagom dok crna je Sjena rasla velika pored malih ruku. (Progutat će…


Naš tihi život tek je opna Kad zatvorim oči Kad utihnu boje Kad se rasplinu riječi Napokon Ja koracam onako kako ovdje nikad nisam i nikad neću. Mjesečina me nosi Ja koracam – Ja, junakinja.


  Znam, boli te i znam da si upravo nju uvijek krivio. I da je kažnjavaš svaki dan uvijek i iznova – ali mene više nije briga, jer ti i onako nikad nećeš shvatiti. Toliko godina.. Neka te boli. Nadam se da te boli. I mene je bolilo. Svaki tvoj udarac i svaki tvoj podsmijeh…


Zašto nam ostavljaju toliko mržnje u nasljedstvo? Ta ja ne poznam taj rat. Ja sam se rodila davnog jutra u proljeće 1995.-te i ja ne znam kako je to bilo i nemojte od mene tražiti da razumijem jer ne mogu. Zašto? Zašto ne vidite da je ta neiskorjenjiva bol što tinja vječno u svima vama,…


Tugu volim. Nekako sve te tužne slike; rastanak ljubavnika na terminalu, posljednji pozdravi, oči izdanog, majčine suze, osmijeh na licu umirućeg, nepovratno izgubljene prilike, satovi, stare priče prepune čežnje… Sve su mi one divne i ljepše od bilo kojeg sretnog završetka. Takve su moje priče; indigo-plave i pune, prepune tuge. Tuga je nježna, tiha, hladna…


  Mi potonemo u plav zaborav Naših neba. Da, baš mi, mi čiji otkucaji srca ne znače ništa. I svakim otkucajem naše srce pumpa jedinom nam željom – da napokon sve ovo stane.


Jesu li to moje sjene što leže na poljanama kasnoljetnog žita? Zvone li to meni zvona podneva? Zovu li to mene, mene – mojim imenom?


Da plešem, bosa. Umrljana, zamazana. Bose mi noge tonu u meku zemlju, Hladnu Haljine mi se šire, lete na vjetru, Ja plešem Opletena kosa pokrivena plavom maramom Vrtim se u beskonačne krugove Zatvorenih očiju. Titram


O neka..! Neka se otvori duša moja! O, prognanice Boga, gdje ti je duša ostala? Ti, stoko zemaljska. Oprosti – jer ja ne mogu, jer je možda niti nemam. Oprosti.


  Bježiš, kukavico. Znam te, u dušu te znam! Šta tu trljekaš, nego što sebe sama ne trgaš? Ti si izbjeglica. Svijet? On ne postoji! Ni za mene, ni za tebe – ovdje ti je sve! Rijeci tvojih ugušenih riječi, ovdje joj je vrelo! Bježiš! Šta ti pričaš, beno jedna?! Znam te, u dušu te znam!…


Sjećam se – ubili su vrapca. Ja; ja sam ih klela, očiju zamazanih suzama. Baš sam puno plakala – možda ni za kim, koliko za njim. A ništa mi nije bio! A opet – ja sam ih klela, vrištala kroza suze; grcajući – gušeći se u njima! Sjećam se – ubili su vrapca. Bilo je…


Zašto? Zašto sjećanja – nestaju? Zašto ih moramo dati? Zašto baš – najbolje? I mamino mlado lice I njen osmijeh I igru u susjedovu vrtu I kolače od zemlje I nezrele dženerike. Zašto? Zašto spašeni ostaju tek neki treni utrnuti u rukama prošlosti; neki, koji te opet odvuču duboko u taj isti trenutak?   I onda…


Bude se. Tisuće korčića odjekuje poput nedjeljnih zvona. I Rastu; rastu u majušne figure prošlosti. Opet žive. To su Djeca –  zakopana pod prašinom starih jeseni; Ona Opet žive. I njihov smijeh odjekuje  kantunima te uličice. Ona se igraju.


Pa zar umrijeti mlohav u zagušljivoj sobi, okružen izmučenim licima bližnjih sa jednim pitanjem na pameti: „Kad će umrijeti?“. Ili prigrliti tu daljinu koja ti nikad nije bila dodirljiva i poći sasvim sama ranom zorom i gledati kako ti zvijezde posljednji put nestaju pred očima? Osjetiti blagu toplinu ranoga sunca još samo taj put i…


Plave svijeće Gore u ovoj noći bez sna. Treperi njihov plamen na hladnom Povjetarcu skorašnjeg neba… Ove oči; velike u svjetlosti plavoj Mole daljinu da joj vrati dane i noći njene beskonačnosti.   Tamne joj oči gutaju žedno Slike prošlosti. Mirišu mjendeli.


Ja slušam ceste, Šapuću tisućama koraka. Kažu: jednom je tu koracalo dijete. Mala jedna, njene crteže odavno su isprale kiše nebrojenih jeseni, ali ja je pamtim. Posvuda, trag njenih nožica prekrile su neznančeve stope, ali njeni koraci još odjekuju tom ulicom.